Kršćanski fundamentalisti

U povijest ćemo naći kako je bilo vremena kada je kršćanski fundamentalizam žario i palio ljudskim glavama i prostorima. Međutim, to u temelju nije imalo ništa od „fundamentalnoga“, tj. ništa od osnovne, izvorne kršćanske poruke.

ilustracija

ilustracija

Piše: Josip Vajdner

Svjedoci smo postmodernoga redefiniranja pojmova i simbola koje se u načelu događa pod diktaturom medija masovnih komunikacija. Ono što je nekoć označavalo jednu stvarnost danas je, moguće, sasvim drugo ili je u krajnjoj crti nestalo iz uporabe. Na istoj se matrici, stalnim i upornim ponavljanjem nekog pojma u određenom kontekstu, mijenja njegov sadržaj te on katkada dobiva na (većem) značaju premda ga izvorno možda nije imao. Primjerice, istina je da je boljševizam sa Staljinom puno više zla donio svijetu nego li fašizam s Mussolinijem, ali će danas većina ljudi fašizam poistovjetiti sa zločinima, dok će boljševizam smatrati tek „političkim pokretom“. U okvirima ove logike „prestrojavanja“, u medijima se s vremena na vrijeme pojavi sintagma „kršćanski fundamentalizam“ i to najčešće kao uravnotežujući uteg sveprisutnom „islamskom fundamentalizmu“ pod koji se pak podvlače sve zločinačke ideje terorista različitih vrsta. No, što bi to zapravo bio „kršćanski fundamentalizam“? Koji je sadržaj toga složenoga pojma, koji su njegovi simptomi prepoznavanja u javnosti i kako bismo opisali one koji ga žive i njeguju?

Zavirivši u etimološku riznicu riječi u latinskom jeziku nalazimo imenicu fundamentum, i, n. – temelj, osnova. Ona je u našu svakodnevnu uporabu ušla preko engleskog jezika i poprimila značenje „radikalno vraćanje na osnove, izvore, najstariju tradiciju neke ideologije, pokreta, religijskog učenja“ (Opća enciklopedija, JLZ Miroslav Krleža, Dopunski svezak A-Ž, Zagreb, 1988., str. 196). U tom smislu, među protestantima se u XIX. stoljeću rodio fundamentalizam vođen idejom doslovnoga tumačenja Biblije nasuprot evolucionističkim idejama – i on je danas u najvećoj mjeri odbačen. No, ostavljajući po strani teološke rasprave, iskustvo svakodnevice nas upućuje da su fundamentalisti oni koji svoje učenje žele učiniti jedinim zakonom obvezatnim za sve i to na temeljima njihove religijske, političke, ili koje druge postavke – ovisno koji im je prefiks moguće dodati. Na osnovu ovoga fundamenta razvidno je da ćemo u povijest naći kako je zbilja bilo i odviše vremena kada je kršćanski – ili pobliže rečeno katolički – fundamentalizam žario i palio ljudskim glavama i prostorima.

Istinski „kršćanski fundamentalisti“ morali bi doslovce provoditi Isusove naloge pretendirajući ih učiniti „zakonom obvezatnim za sve“. Dakako, iz ove nam je pozicije jasno da je Crkva Katolička tijekom povijesti „fundamentalna“ bila u najvećoj mjeri onda kada je bila progonjena, a daleko od svojih izvora onda kada je progonila

Međutim, to u temelju nije imalo ništa od „fundamentalnoga“, tj. ništa od osnovne, izvorne kršćanske poruke. Tu kršćansku poruku – ako ne želimo koristiti neke manipulantske metode zarad osobnoga interesa – naći ćemo jedino u riječima i djelima Isusa Krista. A njegov „plan i program“ sazdan je u onih osam Blaženstava (Mt 5,1-12); pojednostavljen u dvije zapovijedi ljubavi: „Ljubi Gospodina Boga svojega iz svega srca svoga, i svom dušom svojom, i svom snagom svojom, i svim umom svojim; i svoga bližnjega kao sebe samoga!“ (Lk 10,27); te sveden na konkretno načelo: „Sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. To je, doista, Zakon i Proroci“ (Mt 7,12). Stoga bi, dakle, istinski „kršćanski fundamentalisti“ morali doslovce provoditi ove naloge pretendirajući ih učiniti „zakonom obvezatnim za sve“. Dakako, iz ove nam je pozicije jasno da je Crkva Katolička tijekom povijesti „fundamentalna“ bila u najvećoj mjeri onda kada je bila progonjena, a daleko od svojih izvora onda kada je progonila.

Počevši od Francuske revolucije 1789. pa na ovamo, zapadno je kršćanstvo doživjelo proces sekularizacije te je, uz mnoge nedaće, uistinu vremenom oslobođeno – doslovce ili u prenesenom značenju – od negativnoga miješanja profanoga u područje svetoga. To se zorno vidi u životu Katoličke Crkve na čijem su čelu, upravo zahvaljujući (i) tomu, u posljednja dva stoljeća bile stvarne duhovne gromade, istinski antipodi mnogim papama u srednjem vijeku. Negativna pak strana ovoga, očito skoro pa nezaustavljivoga, procesa sekularizacije jest gubljenje duhovne, religijske podloge zapadnoga čovjeka. Gubljenje do te mjere da Crkva – neovisno što se papu kiti „najvećim moralnim autoritetom“ – nerijetko, odnosno najčešće u mnogim stvarima ostaje usamljena te biva ismijana (sjetimo se tema kao što su: kontracepcija, abortus, eutanazija, homoseksualnost… gender ideologije). Stoga, ako je „kršćanski fundamentalizam“ od doba Francuske revolucije počeo bivati oksimoron, a danas je on uistinu besmislica koja se stavlja nasuprot fundamentalizmu inspiriranom nekim islamskim učenjima, samo da „nešto stoji“. No, nedvojbeno je da ćemo stvarati bolji svijet vraćajući se uvijek iznova fundamentalnim načelima i doslovnim provođenjem zakona ljubavi kao jedinog mogućeg.

 

izvor: Katolički tjednik