Stalni nadzor kardinala Kuharića

Tajne tajne policije: Arhivi jugoslavenske Službe državne sigurnosti (2. dio)

Ivica Miškulin

Od trenutka preuzimanja župske službe u poratno vrijeme, obilježeno masovnim progonima Katoličke crkve u Hrvatskoj, Kuharić je za režim bio neprijateljski čimbenik. Udba, odnosno SDS zato su ga pratili sve do 1990.

Sada dostupno gradivo Službe državne sigurnosti (SDS) moralo bi privući pozornost svakoga budućeg biografa Franje Kuharića, koji je rođen u travnju 1919. kao trinaesto i najmlađe dijete obitelji Kuharić iz Pribića pokraj Jastrebarskog. Budućega kardinala sredinom srpnja 1945. zaredio je nadbiskup Alojzije Stepinac. Idućih gotovo dvadeset godina obavljat će svećeničku službu u župama sjeverozapadne Hrvatske, najprije u Radoboju kod Krapine, potom Rakovu Potoku kraj Samobora i Svetom Martinu pod Okićem te konačno u Samoboru. U veljači 1964. imenovan je pomoćnim biskupom Zagrebačke nadbiskupije, a sredinom lipnja 1970. nadbiskupom. Od trenutka preuzimanja župske službe u neposredno poratno vrijeme, obilježeno masovnim i brutalnim progonima Katoličke crkve u Hrvatskoj, Kuharić je za režim bio nepoćudan, neprijateljski čimbenik. Drugim riječima, nad njim je SDS (tada još Udba) uspostavio trajan oblik nadzora, što je podrazumijevalo praćenje putem nadzora telefonskih razgovora i poštanskih pošiljaka te špijuniranja agenata tajne policije i brojnih doušnika. Stoga je danas u Hrvatskom državnom arhivu dostupan golem broj dokumenata o Kuharićevu djelovanju do proljeća 1990, od kojih su posebno važni analitički materijali u kojima se problematizira njegovo „neprijateljsko djelovanje“, informacije o razgovorima koje je vodio s brojnim akterima političkog, crkvenog i društvenog života komunističke Hrvatske, izvještaji o pastoralnim i drugim boravcima u župama te komentari o njegovu radu. Samo manji dio navedenoga nalazi se u njegovu dosjeu koji nosi broj 229571.


Pastoralno djelovanje kardinala Kuharića SDS je kontinuirano pratio
Fotoarhiv Glasa Koncila

 

Gangsterske metode

U razdoblju do odlaska u Zagreb na dužnost pomoćnog biskupa Zagrebačke nadbiskupije Kuharić je već razvio sastavne elemente odnosa prema komunističkom režimu koje će poslije kao nadbiskup pokazivati u gotovo svakoj prilici. Usprkos tome što je iz razumljivih razloga bila prisiljena uspostaviti model relativno hladnih dodira s režimom, sjećanja na brutalnost poslijeratnih progona bila su odveć intenzivna da bi ih Crkva mogla olako potisnuti. Uostalom, sam je Kuharić u veljači 1947. jedva preživio prema svemu sudeći pokušaj atentata. Dva su naoružana muškarca usred noći provalila u njegov župni stan u Rakovu Potoku. Kako ga nisu pronašli, razbili su raspelo i ostavili pisanu poruku koja je glasila: „Druže pope makni se čim prije, jer će te magla pojesti“. Kuharić je razumio poruku te je ubrzo otišao živjeti u drugi privatni stan. Spomenuti događaj, koji treba promatrati i kao pokušaj zastrašivanja, bio je dovoljno jasna poruka o stavu režima prema Kuharićevu djelovanju. Već tada popularan u vjerničkim krugovima, Kuharić se, kako je navedeno u SDS-ovu izvještaju, posebno isticao „svojom aktivnošću na okupljanju djece i omladine u crkvu“. Alternativni fokus okupljanja komunisti nisu namjeravali dopustiti pa su stoga posegnuli za gangsterskom metodom, koja nije ostavljala mjesta dvojbi.

Kuharić je u komunizmu vidio silu prožetu ateističkom ideologijom, koja posve nepotrebno vrši represiju nad Crkvom. Primjerice, oštro je osuđivao režimski pokušaj s osnivanjem Staleškog udruženja katoličkih svećenika, organizacije koja je namjeravala unijeti razdor u svećeničke redove, napetost u odnose s višim klerom, a iza njega je stajao režim, posebno tajna policija. U razgovoru sa svećenikom koji je pristupio Udruženju, održanu u Samoboru početkom ožujka 1953, Kuharić ga je nazvao „uslužnom budalom“, a još je dodao i kako „on neće stupiti u Udruženje dok kod seljaka ima kruha, vina i mesa, jer će on i kraj njih [Udruženja] proživjeti“.

Posebno je važno istaknuti da je već u tom razdoblju Kuharić počeo stalno i uporno kritizirati režim zbog povreda vjerničkih sloboda, zajamčenih saveznim i republičkim ustavom. Tako je suradnik tajne policije izvijestio da Kuharić poziva „omladince, naročito one koji su trebali ići u JNA, da dođu na ispovijed i pričest, jer u vojsci to neće imati priliku obavljati, pošto je vjera tamo zabranjena“. Neprijateljski stav režima prema vjeronauku također je navodio Kuharića na kritičnost. U dodiru s mještanima uvjeravao ih je da djeca imaju pravo na vjeronaučnu obuku te da ih učitelji u tome ne bi smjeli sprečavati. Godine 1956. predbacio je jednom zemljoradniku iz Martina jer zabranjuje sinu odlazak na vjeronauk i u crkvu. Kako je to učinio „na javnom mjestu“ i „pred drugim ljudima“, kažnjen je „po sudu za prekršaje novčanom kaznom“. Iste godine ponovno je došao pod udar zakona jer je navodno „građanski brak“ usporedio sa „sastajanjem pod vrbom“. Kako ga je netko prijavio, pozvan je na informativni razgovor, koji je iskoristio da upozori režim na nezakonite postupke prema svećenstvu. „Govorio je također“, navedeno je u SDS-ovu sažetku njegova „neprijateljskog djelovanja“, da nije „propovijedao da se kod nas brani vjera, ali da je u razgovoru s ljudima isticao da se prema svećenicima ne postupa uvijek objektivno. Tako da je ukazivao na pojedince iz narodne vlasti, koji su zbog ideološke [zaslijepljenosti] zlorabili svoj položaj i gledali svećenike prijekim okom. Isto tako da je svojim prijateljima znao govoriti da bi narodna vlast trebala strogo postupati da se spriječe zločini protiv svećenika.“ Doista, Kuharić je znao iskoristi svaku priliku kako bi prozvao režim. Govoreći na jednom pogrebu 1951, i dobro znajući da mu prisustvuju brojni komunisti, izjavio je „da ima ljudi koji danas prkose vjeri i da idu kao muha bez glave, ali da će ti pojedinci poslije smrti doći na sud kod boga i odgovarati za svoja djela“.

Kuharić je, dakle, u odnosu na režim zauzeo jasno opozicijsko stajalište, koje je počivalo na prozivanju zbog kršenja ili neodobravanja vjerničkih prava zajamčenih ustavom i drugim zakonima (poput slobodne i neometane konzumacije vjerničkih prava) te integracijskom djelovanju usmjerenu k privlačenju većeg broja vjernika oko konkretnih inicijativa (poput organiziranja hodočašća u Mariju Bistricu). S jedne strane, morao je postupati oprezno. Stoga nije bila rijetkost da prilikom „slobodnih razgovora“ s predstavnicima režima izjavi „da on ne živi u oblacima i da polazi od činjenice da ovaj poredak postoji i da je našao svoje mjesto u njemu“. Na prvi bi se pogled moglo čak zaključiti da je Crkvu držao sredstvom s pomoću kojega bi se komunizam mogao reformirati. Tako je u razgovoru 1963. izjavio „da je Marx pogrešno ocijenio da je crkva opijum za narod, jer crkva može mnogo koristiti i socijalističkoj državi, te da radi toga ne bi trebalo forsirati ateizam“. Ali popuštanje režima pred takvim zahtjevima nužno je vodilo njegovu urušavanju, što je naravno Kuharić dobro znao (u razgovoru s jednim seljakom izjavio je da će svi „komunisti ponovno doći natrag k vjeri“). Ali ni režim nije zavaran: nakon Kuharićeva odlaska u Zagreb pojačao je nadzor nad njim.

Kardinal među vjernicima

Gradivo operativne akcije koju je SDS prozvao kodnim imenom Partner ­omogućuje uvid u pastoralno djelovanje kardinala. Kuharić je posebno volio obilaziti župe sisačke Banovine i Korduna, i gotovo da nije bilo veće crkvene manifestacije kojoj na tom području nije prisustvovao. SDS je na takve manifestacije redovito slao agente i doušnike pa gradivo operativne akcije Partner omogućuje istraživačima detaljima bogat pregled njegova djelovanja, stavova i razmišljanja. Oni su, pak, regionalno središte SDS-a u Sisku izvještavali o događaju, ali su skupove i fotografirali. Nažalost, spomenuta fotodokumentacija ne nalazi se u gradivu SDS-a predanu Hrvatskom državnom arhivu. Treba upozoriti da se na tim manifestacijama okupljao velik broj vjernika, a nije rijetkost bila ni da im prisustvuju osobe koje je SDS držao neprijateljima poretka „s pozicija hrvatskog nacionalizma“. U proljeće 1986. kardinal je predvodio proslavu prigodom 250. godišnjice posvećenja crkve Blažene Djevice Marije u Gorama kod Petrinje. Došavši u sredinu pogođenu općim osiromašenjem, slabim natalitetom i porastom broja staračkih kućanstava, prenio je vjernicima poruku o nužnosti očuvanja čvrstoće vjere. U drugoj polovici ožujka 1987. boravio je u župi Sv. Josipa Radnika u Galdovu. Svaki njegov korak bio je praćen pa su detaljan izvještaj o svemu što je činio podnijeli doušnici kodnih imena Vilko i Petko. Kuharić je prigodu iskoristio kako bi unutar opće poruke o problemima društvenog položaja mladih plasirao neuvijenu kritiku svakodnevnih propagandnih napada režima na Crkvu i katoličanstvo općenito. „Vjerujte“, izjavio je pred više stotina okupljenih, „odgoj je sasvim promašen, ako se mladoj duši ne daje bog. Nažalost mi koji put čitamo u novinama o odgoju mladih. Društvene organizacije raspravljaju kuda nam idu mladi, pa među opasnosti za mlade spominje se gotovo na prvom mjestu opasnost je crkva, opasnost je vjera.“ Kuharić je rano prepoznao da se nad Hrvatskom nadvija opasnost rata pa je pastoralne posjete tijekom rujna 1989. koristio kako bi okupljenima uputio poruku o nužnosti međunacionalne i međuvjerske tolerancije. Govoreći vjernicima u crkvi svete Katarine u Divuši kod Dvora naveo je da „iako se vjernici zapadne i istočne crkve moraju obraćati crkvama kojima pripadaju, moraju na ovim prostorima živjeti zajedno“. Kuharićev ekumenizam nije naišao na razumijevanje. Premda pozvani na manifestaciju, svećenici Srpske pravoslavne crkve iz Dvora nisu se odazvali.

Preko vjerskih
do nacionalnih prava

Kardinalov strateški smjer da ne ulazi u otvorenu konfrontaciju s režimom, nego da putem uporna upiranja u nezakonitosti koje je činio radi na njegovom diskreditiranju, vrhunac je doživio početkom druge polovice 1980-ih. U nizu javnih istupa, koje su službenici SDS-a uredno zabilježili, Kuharić nije negirao da postoje „pozitivni aspekti položaja crkve u Jugoslaviji“, poput „slobodnog imenovanja biskupa od strane Pape, bez državnog utjecaja“ i „slobodnog unutrašnjeg administriranja crkve“. Ali daleko je snažnije isticao brojne primjere diskriminiranja vjernika „bez obzira na ustavnu jednakost građana“ te „negativno prezentiranje vjere i crkve u školama“. U skladu sa širim kretanjima opozicijskih snaga u komunističkim državama, Kuharić i Katolička crkva odlučili su u jesen 1987. uključiti se u proces ustavnih promjena. Stoga su Kuharić i drugi zatražili da savezni ustav mora jasnije zajamčiti slobodu savjesti, mišljenja i udruživanja, stvarnu ravnopravnost vjernika u javnom životu, što, kako je dalje navedeno, „podrazumijeva i mogućnost vršenja svih službi i funkcija, pravo roditelja da osiguraju vjerski odgoj djece i slobodu vjerske pouke“ te „osnovna vjernička prava osoba koje se nalaze u vojsci, bolnicama, domovima ili u zatvorima“. Premda inicijativa nije dovela do istinske ustavne ravnopravnosti vjernika, Kuharić je, prema dojmljivim riječima urednika Glasa Koncila Živka Kustića, do kojeg je SDS došao preko doušnika kodnog imena Lektor, „mudro postupio“, odnosno „malo je popustio“ pa ponovo „udario“. Nastojanje da se režim kompromitira putem upućivanja na raznolika kršenja zakonitosti i ustavnosti, čemu su se Kuharić i Katolička crkva aktivno pridružili, ipak je bio samo uvod u daleko važnije prestrukturiranje. Naime, u stanovitoj mjeri usklađeno s drugim opozicijskim nastojanjima u zenit komunističke Hrvatske, i Kuharić je počeo u prvi plan isticati nacionalna prava hrvatskog naroda na pravo na samostalno odlučivanje. Prilikom propovijedi u zagrebačkoj prvostolnici u veljači 1989. kardinal je, pored ostalog, istaknuo: „Kao što ljudska osoba ima urođena i neotuđiva prava, tako i narod ima neotuđiva prava na svoju domovinu, na svoj jezik, na svoju povijest, na svoje ime.“ Kuharić nije imao favorita na višestranačkim izborima (premda je, kako su agenti SDS-a također primijetili, u redovima višeg klera bila primjetna preferencija prema Marku Veselici i Hrvatskoj demokratskoj stranci), ali može se zaključiti da je izborni poraz komunista dočekao više negoli zadovoljan.

izvor: Vijenac 625