(Izvor za fotografiju: https://epravo.ba/vojislav-seselj-osudjen-za-zlocine-u-bih-hrvatskoj-i-srbiji/)
-Kronologija koja govori jezikom činjenica-
Prvi masovni izlazak srpskih nacionalista na javnu scenu u komunističkoj Jugoslaviji dogodio se na sprovodu Aleksandra Rankovića (krajem kolovoza 1983. godine; vidi: https://www.youtube.com/watch?v=6eu1HkDyLDI), ratnog zločinca i komunističkog krvnika koji je kriv za smrt stotina tisuća žrtava diljem Jugoslavije i tada je već bilo jasno da se u Srbiji nešto „kuha“ i da nije u pitanju samo nezadovoljstvo Ustavom iz 1974. godine i „položajem Srbije u Federaciji“ (što će sljedećih godina izaći na svjetlo dana).
Dakle, u Srbiji je tinjalo i taj proces započeo je još za života svemoćnog Broza kojemu nitko od srbijanskih komunista (pa ni sam Ranković kao njegov suradnik, potpredsjednik i mogući nasljednik na mjestu šefa države i Partije) nije smio proturječiti.
Srbi su se usudili podići glave tek nakon što su se uvjerili kako je Broz stvarno mrtav i za to im je, kako se vidi, trebalo više od 2 godine, a potom još 2 da stvar sazri.
Mnogi srbijanski analitičari događaja iz 80-ih godina prošlog stoljeća, u razmatranjima oblikovanja ekstremnog nacionalnog pokreta u Srbiji, kao presudnu godinu navode 1985-u.
Tako dr Olivera Milosavljević, srpska povjesničarka iz Beograda i dugogodišnja profesorica povijesti na tamošnjem Filozofskom fakultetu (poznata po kritičkom pristupu suvremenoj srpskoj povijesti i razotkrivanju uvriježenih nacionalnih mitova i stereotipa), svoj stav o toj temi izražava kratko i jasno:
„Već tamo, 1985. godine, u vreme onih desetina hiljada tiraža ‘Knjige o Milutinu’ u Srbiji su skoro svi, da tako kažem…prešli na četničku stranu.“
Neupućenima može izgledati čudno, pa čak i nemoguće da jedna knjiga izazove u društvu takve „tektonske potrese“ i dovede do nacionalne homogenizacije. No, u Srbiji je to bilo moguće iz više razloga:
- Prije svega, javnost je na to bila pripremana godinama, a naročito intenzivno nakon smrti Josipa Broza i to putem medija, preko literature, filma, kazališta, djelovanjem svojih „duhovnih pastira“ iz redova Srpske pravoslavne crkve itd., itd.;
- U smislu indoktrinacije i utjecaja na kolektivnu svijest (i podsvijest) srpskog naroda u čitavoj plejadi nacionalno opredijeljenih književnika, najviše se isticao „Otac nacije“ Dobrica Ćosić čije je opus Vreme smrti (1-4, 1972-1979.) poslužio kao predložak za ‘Knjigu o Milutinu’ autora Danka Popovića;
- Ovaj namjenski pisani ‘digest‘(sažetak) Ćosićevog opsežnog povijesnog romana u 4 sveska, u kojemu se prepliću tragika, mučeništvo i junaštvo jedne srpske obitelji kroz nekoliko naraštaja (a što je metafora za sudbinu cijele nacije) postaje knjiga za svaku kuću, a lik Milutin „deda svih Srba“ (kako reče sam Popović o svome književnom junaku);
- Uzevši u obzir vrlo razvijenu mitološku matricu o vječito „ugroženom“ srpstvu koja se oslanjala na Kosovski, ali i druge mitove iz kasnijih razdoblja (pa i solunski mit, odnosno, mit o srpskoj patnji ali i pobjedi u Prvom svjetskom ratu), ‘Knjiga o Milutinu’ bila je pokretač javnog mnijenja koje ga je usmjerilo u konačno prihvaćanje „istine“ o vječitim žrtvama i nepravdama koje Srbi podnose i to samo iz razloga svoje naivnosti, dobrohotnosti, širokogrudosti i miroljubivosti;
- I na kraju, nikako se ne može izostaviti još jedan aspekt koji cijeloj stvari daje poseban ton. Kobni „Otac nacije“ Dobrica Ćosić i njegovo čitateljstvo bili su povezani nekim gotovo mističnim vezama, onim tajanstvenim titrajima „napaćene srpske duše“, tim usudom koji „vekovima prati srpski narod“, te „pobednike u ratu, a gubitnike u miru“ i to su bile silnice koje su ih povezivale, trajno, čvrsto i neraskidivo. Sindrom vječite „žrtve“ koja se prinosi na „oltar Otadžbine“, ali i „besprimjerno junaštvo“ – pri čemu Srbin bez oklijevanja umjesto „carstva zemaljskog“ prihvaća „carstvo nebesko“, vječna je tema i moćan motiv za sve koji u sebi imaju dovoljan naboj „patriotizma“ i osjećaja za vlastitu naciju. Drugim riječima, teze „Oca nacije“ (koji se iz ortodoksnog komunista i Titovog poltrona u samo nekoliko godina prometnuo u nacionalnog vođu cijelog jednog naraštaja) prihvaćale su se nekako refleksno, gotovo instinktivno i to nije imalo nikakve veze s književnom vrijednošću djela, estetikom, umjetničkim dojmom i sličnim kategorijama – nego s porukama koje je guru srpske nacije slao svojim poklonicima, a što se onda (zahvaljujući njegovoj karizmi disidenta i „narodskog“ književnika i intelektualca progresivno širilo na milijune sljedbenika i obožavatelja.
Najkraće rečeno, siže ‘Knjige o Milutinu’ sastoji se u krajnje sugestivno ispričanoj priči, odnosno „ispovijesti“ priprostog ali dobrohotnog, časnog i ponosnog, poštenog i dobrodušnog šumadijskog seljaka Milutina koji se vječito bori protiv okupatora (od Balkanskih ratova preko Prvog i Drugog svjetskog rata), oslobađa druge narode (Slovence, Hrvate, Albance, Makedonce, Muslimane), a za uzvrat trpi nepravde i poniženja upravo od „braće“ za koju je krv prolijevao. Taj srpski „patnik“ i „mučenik“, vječita žrtva koji prolazi i osobnu i obiteljsku golgotu samo zato što pripada „hegemonističkoj“ (srpskoj) naciji, jednako je neprihvaćen od svakog režima i svoj životni put završava u komunističkom kazamatu u kojemu (sudrugu iz ćelije) i povjerava svoju tešku životnu sudbinu. Pričana u prvom licu, Popovićeva pripovijest pogodila je ravno u „sridu“ i postala bestseller (mnogi tvrde najčitanija knjiga u povijesti srpske književnosti). U 20 izdanja, tiskano je preko 400.000 primjeraka, a čim se pojavila (1985. godine) dobiva nagradu „Isidora Sekulić“ (kasnije i brojne druge), a ekspresno je uvrštena i u lektiru i to za srednje škole.
Prihvaćanje Milutina kao „dede svih Srba“ imalo je mnogo dublje značenje od puke simbolike. Bio je to znak da Srbija mora konačno raščistiti sa svojim zabludama o bilo kakvom zajedničkom životu s onima koje je „oslobađala“ a „rade joj o glavi“ i nad njezinim narodom „vrše genocid“ i povesti računa o sebi i svojim interesima. Uostalom, Srbi kao „jedina državotvorna“ nacija na području Jugoslavije imaju pravo na „ispravljanje istorijskih nepravdi“ i „naplatu“ onoga što im narodi iz okruženja „duguju“ za „prolivenu krv“.
I to je poanta.
Opet stižemo do „krvarine“ koju će Srbi (ako nikako drugačije) naplatiti osvajanjem teritorija koja im „pripadaju“ – upravo zato što su ih „svojom krvlju oslobodili“.
Budući da se ovako postavljen nacionalni cilj (sasvim razumljivo) ne može ostvariti demokratskim sredstvima i dogovorom, nego isključivo nasiljem i osvajanjem (koje nužno uključuje etničko čišćenje i genocid), njegova se realizacija vezuje za četnički pokret, kao najnazadniji i najekstremniji izraz nacionalne ideologije.
I zato velika većina pripadnika srpskog naroda upravo u tom ekstremnom pokretu vidi sredstvo za ostvarivanje cilja i mogućnost ispravljanja „vekovnih nepravdi“.
Stoga su (kako to dr Olivera Milosavljević lijepo kaže) „skoro svi postali četnici“ već te 1985. godine – dakle, godinama prije nego su se u Sloveniji i Hrvatskoj pojavile bilo kakve konkretne ideje o samostalnosti i gotovo 5 godina prije pojave dr Tuđmana i HDZ-a (iako mnogi u Srbiji vole sve skupa prikazati kao „princip spojenih sudova“ pri čemu je HDZ uzrokovao radikalizaciju prilika u bivšoj SFRJ, što je apsurdna, neistinita i neodrživa tvrdnja).
Daljnjoj radikalizaciji prilika u Srbiji bitno doprinosi niz krajnje sumnjivih i nikad razjašnjenih događaja iz kojih ću na ovom mjestu izdvojiti samo neke:
- Navodno „nabijanje na kolac“ Crnogorca s Kosova (iz Gnjilana) Đorđa Martinovića (1. svibnja 1985. godine), koje dolazi kao naručeno, baš u vrijeme kad iz tiska izlazi ‘Knjiga o Milutinu’ po mnogima je bilo detonator koji je uvelike doprinio stvaranju eksplozivne atmosfere u Jugoslaviji, posebice u Srbiji i na Kosovu, a događaj je iskorišten i za napade na pojedine generale „JNA“ koji nisu bili u dovoljnoj mjeri lojalni Srbiji. Slučaj nikad nije razriješen, počinitelji nisu pronađeni, ali se od početka „znalo“ kako je to „delo šiptarskih terorista“;
- Instaliranje Slobodana Miloševića na čelno mjesto CK SKS (unatoč protivljenju mnogih starih kadrova, pa čak i strica njegove supruge Dragoslava Draže Markovića) i to mimo uobičajene procedure (izbor prostom većinom glasova umjesto kvalificiranom – dvotrećinskom) u svibnju 1986. godine – upravo u vrijeme kad SANU donosi odluku o početku rada na tekstu Memoranduma;
- Na mitingu Srba i Crnogoraca u Kosovu Polju (kod Prištine) izrežiran je 24. travnja 1987. godine incident, upravo u vrijeme kad je Slobodan Milošević bio u dvorani kako bi „razgovarao sa građanima o aktuelnoj situaciji vezano za sve teži položaj Srba i Crnogoraca u pokrajini Kosovo“. Okupljeni Srbi kamenicama su gađali policiju, a nakon što je ova pokušala uvesti red, Milošević je ustao u „zaštitu naroda“ svojom glasovitom rečenicom (ponovljenom više puta); „Niko nesme da vas bije!“ Bilo je to dovoljno da ga izbaci u orbitu kao nacionalnog vođu i od tada počinje njegov strelovit uspon uz stalno jačanje karizme. Godinama poslije jedan od organizatora cijelog događaja (Miroslav Šolević) priznat će kako je sve bilo dogovoreno i namješteno, a prikolica s kamenicama postavljena dan prije, kako se ništa ne bi prepustilo slučaju;
- Objava Memoranduma SANU u Večernjim novostima (24/25. rujna 1986. godine, iza kojega službeno „ne stoji SANU“, jer je tobože riječ o „radnoj verziji“, a u suštini je planski i smišljeno gurnut u medije. Ova „ograda“ od teksta uslijedila je iz prostog razloga što nitko od srpskih akademika nije bio u stanju braniti ni jednu postavljenu tezu u ovom velikosrpskom pamfletu. Ostake zabilježeno da su jedini akademici koji su se od njega odmah i u cijelosti ogradili bili Pavle Savić i Vasa Čubrilović;
- Nikad razjašnjeno ubojstvo 5 vojnika u vojarni „Branko Krsmanović“ u Paraćinu (Srbija), od kojih je četvoricu (navodno) ubio vojnik Aziz Keljmendi (i potom „sebi oduzeo život“) koje se dogodilo u noći 3/4 rujna 1987. godine izazvalo je daljnju konsternaciju i porast antialbanskog raspoloženja u Srbiji, ali i iskorišteno za čistke u „JNA“. Ostalo je mnogo neodgovorenih pitanja (zašto bi se vojnik koji je bio pred samim svršetkom odsluženja vojnog roka odlučio na takav čin; kako to da su među 4 žrtve pripadnici 3 nacije – dva Muslimana, jedan Hrvat, jedan Srbin, a među 5 ranjenih 2 Muslimana, 1 Slovenac, 1 Hrvat, 1 Srbin; zašto nikad nitko od aktera ili očevidaca nije dao izjavu – jer, čak ni danas, 32 godine poslije događaja o njemu se ne zna ništa više nego što je tog 4. rujna javno priopćeno iz tadašnjeg SSNO-a), a sve vezano za sam događaj i istragu obavijeno je velom tajne i krajnje sumnjivo;
- Sedam dana poslije događaja u Paraćinu (10 rujna 1987.), tadašnji predsjednik Predsjedništva SR Srbije Ivan Stambolić u Narodnoj Skupštini Srbije održao je ekspoze kojim je zastupnike parlamenta upoznao s time da su postignuti zadovoljavajući dogovori s obje pokrajine (AP Vojvodinom i AP Kosovom) vezano za izmjene važećeg Ustava SFRJ. Daljnja procedura predviđala je stavljanje tog pitanja na dnevni red i usvajanje od strane Skupštine Srbije;
- Samo 4 dana poslije izlaganja Ivana Stambolića u Skupštini, Slobodan Milošević zakazao je Osmu sjednicu CK SKS, s očitom namjerom opstrukcije pokrenute procedure dogovorne izmjene saveznog Ustava;
- Osma sjednica CK SKS održana je 23-24. rujna 1987. godine i na njoj je Milošević izvršio čistku u staljinističkom stilu. Smijenio je predsjednika Predsjedništva SR Srbije Ivana Stambolića, predsjednika Gradskog komiteta OSK Beograd Dragišu Pavlovića, direktora NIŠRO Politika dr Ivana Stojanovića, načelnika SDB-a za Beograd Dušana Stupara Slijedile su temeljite smjene i svih drugih koji se nisu uklapali u velikosrpsku koncepciju.
Put „voždu“ i njegovim istomišljenicima bio je otvoren. Milošević je za početak proglašen „čovekom godine“ (1987.) i od tada nadalje oko njega se skuplja sve veći broj žestokih nacionalista monarhističke i pročetničke provenijencije. Od njega se očekuje ostvarenje srpskih ciljeva – pretvaranje Jugoslavije u „Veliku Srbiju“.
-nastavlja se
Zlatko Pinter