‘Ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu’

KATEKIZAM O BOŽJOJ MILOSTI

Naše opravdanje dolazi od Božje milosti. Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga.

Foto: www.lds.org

Milost Duha Svetoga ima moć da nas opravda, to jest očisti od naših grijeha i udijeli nam “pravednost Božju po vjeri u Krista Isusa” (Rim 3,22) i po krštenju: Ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu (Rim 6,8-11).

Snagom Duha Svetoga sudjelujemo u muci Kristovoj umirući grijehu, i u njegovu uskrsnuću rađajući se na nov zživot; udovi smo njegova Tijela, Crkve, i loze pricijepljene njemu, Trsu: Po Duhu smo svi mi učesnici Božji (…) Imamo udjela u božanskoj naravi po učešću na Duhu (…) Eto, zašto Duh čini božanskima one u kojima je nazočan! Prvo je djelo milosti Duha Svetoga obraćenje,kojemu je plod opravdanje, kako je Isus navijestio na početku Evanđelja: “Obratite se jer je blizu Kraljevstvo Božje” (Mt 4,17). Na poticaj milosti, čovjek se okreće prema Bogu i udaljuje od grijeha te tako prima oproštenje i pravednost odozgor. “Opravdanje (…) nije tek otpuštanje grijeha nego je i posvećenje i obnova unutrašnjega čovjeka”.

Opravdanje oslobađa čovjeka od grijeha koji se suprotstavlja ljubavi Božjoj te čisti njegovo srce. Opravdanje je posljedica inicijative Božjeg milosrđa, Boga koji pruža oproštenje. Ono pomiruje čovjeka s Bogom. Izbavlja od ropstva grijeha i ozdravlja.Opravdanje je u isto vrijeme prihvaćanje Božje pravednosti po vjeri u Krista Isusa. Ovdje pravednost označuje ispravnost božanske ljubavi. Zajedno s opravdanjem ulijevaju se u naša srca vjera, ufanje i ljubav i daje nam se posluh Božjoj volji.

Opravdanje nam je zasluženo mukom Krista koji se na krizu prinio kao žrtva živa, sveta, Bogu mila, te je njegova krv postala pomirilištem za grijehe svih ljudi. Opravdanje nam se daje po krstu, sakramentu vjere. Ono nas suobličava s pravednošću Boga koji nas snagom svoga milosrđa čini iznutra pravednima. Cilj mu je slava Božja i Kristova te dar života vječnoga: Sada se izvan Zakona očitovala pravednost Božja posvjedočena Zakonom i Prorocima – pravednost Božja po vjeri Isusa Krista, prema svima koji vjeruju. Ne, nema razlike! Svi su zaista sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude pomirilište po vjeri. Htio je tako očitovati svoju pravednost kojom je u svojoj božanskoj strpljivosti propuštao dotadašnje grijehe; htio je očitovati svoju pravednost u sadašnje vrijeme – da bude pravedan i da opravdava onoga koji je od vjere Isusove (Rim 3,21-26).

Opravdanje uspostavlja suradnju između milosti Božje i čovjekove slobode. Ta se čovjekova suradnja izražava pristankom vjere uz Riječ Božju koja čovjeka zove k obraćenju, i u ljubavi koja sudjeluje s poticajem Duha Svetoga koji čovjeka pretječe i čuva. Bog dotiče srce čovjekovo svjetlošću Duha Svetoga tako da čovjek niti ostaje posve nedjelatan kada se podlaže nadahnuću, koje dakako može i odbiti, niti se bez božanske milosti, samom svojom slobodnom voljom, može pripraviti za pravednost pred Bogom.

Opravdanje je najizvrsnije djelo Božje ljubavi koja se očitovala u Kristu, a dano nam je po Duhu Svetom. Sveti Augustin smatra da je “opravdanje bezbožnika veće djelo od stvaranja neba i zemlje” jer “nebo će i zemlja proći, dok spasenje i opravdanje izabranika neće proći nikada”. On također misli da opravdanje grešnika nadvisuje samo stvaranje anđela u pravednosti, jer očituje veće milosrđe.

Duh Sveti je nutarnji učitelj. Darivajući život “unutrašnjem čovjeku” (Rim 7,22; Ef 3,16), opravdanje uključuje posvećenje cijeloga bića: Kao što nekoć predadoste udove svoje za robove nečistoći i bezakonju – do bezakonja, tako sada predajte udove svoje za robove pravednosti – do posvećenja. (…) Sada pak pošto ste oslobođeni grijeha i postali sluge Božje, imate plod svoj za posvećenje, a svršetak – život vječni (Rim 6,19.22).

Djelovanje milosti

Naše opravdanje dolazi od Božje milosti. Milost je naklonost, ničim zaslužena pomoć koju nam Bog daje da bismo odgovorili njegovu pozivu: da postanemo sinovi i kćeri Božje, posinci, sudionici božanske naravi i života vječnoga.

Milost je sudjelovanje u Božjemu životu; ona nas uvodi u intimnost trojstvenoga života. Po krštenju kršćanin sudjeluje u milosti Krista koji je Glava svoga Tijela. Kao “posinak” i on može Boga nazivati “Ocem”, u jedinstvu sa Sinom jedinorođenim. On prima život Duha koji u nj ulijeva ljubav i oblikuje Crkvu.

Taj poziv na život vječni je nadnaravan. Ovisi posvema o ničim zasluženoj Božjoj inicijativi jer nam samo Bog može objaviti i darovati samoga sebe. Premašuje sposobnost čovjekova razuma i moći njegove volje kao i svakoga drugog stvora.

Milost Kristova je nezaslužen dar kojim nam Bog dariva svoj život, što nam ga u dušu ulijeva Duh Sveti da je ozdravi od grijeha i posveti. To je posvetna (posvećujuća) ili pobožanstvenjujuća milost, koju primamo na krštenju. Ona je u nama izvor djela posvećenja: Je li, dakle, netko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo ‘gle’ nasta! A sve je od Boga koji nas sa sobom pomiri po Kristu (2 Kor5,17-18).

Posvetna milost je stalan dar, postojano i nadnaravno stanje što usavršuje dušu osposobljujući je da živi s Bogom i djeluje po njegovoj ljubavi. Treba razlikovati trajnu (habitualnu) milost, kao trajno osposobljenje da živimo i djelujemo prema božanskom pozivu, od djelatnih milosti, koje označuju Božje zahvate bilo na početku obraćenja, bilo u toku djela posvećenja.Već i sama pripravnost čovjekova da prihvati milost predstavlja djelovanje te milosti. Ona je potrebna da pobudi i podrži našu suradnju u opravdanju po vjeri i u posvećenju po ljubavi. Ono što je u nama otpočeo Bog privodi k ispunjenju: “On doista otpočinje tako da mi, njegovim djelovanjem, htjednemo; on dovršava djelo, sudjelujući s pokretima naše volje koja je već obraćena”. I mi djelujemo, ali djelujemo sudjelujući s Bogom koji djeluje pretječući nas svojim milosrđem. Pretječe nas da nas ozdravi, a potom nas prati da ozdravljeni očvrsnemo. Pretječe nas da bi nas pozvao i pratit će nas da nas proslavi. Pretječe nas da bismo u pobožnosti živjeli, a pratit će nas da bismo s njime vječno živjeli, jer zasigurno bez njega ne možemo ništa.

Slobodna Božja inicijativa zahtijeva slobodan čovjekov odgovor;  Bog je čovjeka doista stvorio na svoju sliku, obdarivši ga, uz slobodu, sposobnošću da ga upozna i ljubi. Duša istom po slobodi može ući u zajedništvo ljubavi. Bog neposredno dotiče i izravno čovjeku srce pokreće. Stavio je u čovjeka težnju za istinom i dobrom koju samo on može zadovoljiti. Obećanja “života vječnoga” odgovaraju toj težnji, iznad svake nade: Ti si poslije svojih djela, koja su bila veoma dobra, počinuo sedmi dan (…) To nam je glas tvoje Knjige htio proreći da i mi poslije svojih djela, koja su samo zato veoma dobra što si nam ih ti dao, treba da počinemo u tebi u subotu vječnoga života.

Milost je nadasve i poglavito dar Duha koji nas čini pravednima i posvećuje.  Ali milost obuhvaća i darove što nam ih Duh daje da nas pridruži svom djelovanju te nas osposobi da sudjelujemo u spasenju drugih i u rastu Tijela Kristova, Crkve. To su sakramentalne milosti vlastite različitim sakramentima. To su, osim toga, posebne milosti što se nazivaju i “karizme” po grčkoj riječi što je rabi sveti Pavao, a znači blagonaklonost, nezasluženi dar, dobročinstvo. Koja god im bila narav, katkada i izvanredna, kao što je dar čudesa ili jezika, karizme su usmjerene na posvetnu milost, a cilj im je opće dobro Crkve. One su u službi ljubavi koja izgrađuje Crkvu.

Čovjekova zasluga pred Bogom

Tebe slavi zbor svetih, i ti nagrađujući njihove zasluge, nagrađuješ darove svoje.

Riječ “zasluga” općenito označuje dužnu naplatu što ga zajednica ili društvo daje nekom svom članu za djelo, prosuđeno kao dobro ili zlo, koje prema tome zaslužuje nagradu ili kaznu. Zasluga ulazi u red kreposti pravednosti, po načelu jednakosti koje joj je pravilo.

U odnosu prema Bogu, u strogo pravnom smislu, čovjek ne može imati zasluga. Između njega i nas postoji nerazmjerna nejednakost jer smo mi od njega kao Stvoritelja sve primili.

Čovjekova zasluga pred Bogom u kršćanskom životu počiva na tome što je Bog slobodno odlučio čovjeka pridružiti djelu svoje milosti. Očinska djelatnost Božja pretječe svojim nadahnućem, i na to se čovjekovo slobodno djelovanje nadovezuje suradnjom, tako te zasluge za dobra djela treba pripisati najprije Božjoj milosti, a onda vjerniku. I sama čovjekova zasluga, uostalom, pripada Bogu jer je dobrim djelima u Kristu izvor Duh Sveti svojim nadahnućima i pomaganjem.

Budući da nas naše posinaštvo po milosti čini sudionicima božanske naravi, ono nam može, po nezasluženoj pravednosti Božjoj, pružiti i pravu zaslugu. To je pravo tek posljedica milosti, puno pravo na temelju ljubavi koja nas čini “subaštinicima” Kristovim i dostojnima da steknemo “obećanu baštinu vječnoga života”. Zasluge naših dobrih djela darovi su Božje dobrote. “Najprije nam je dana milost, potom slijedi ono dugovano (…) i tako njegovi darovi postaju tvoje zasluge”.

Kršćanska svetost i duhovni rast

“Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube (…) Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje je pak predodredio, te je i pozvao; koje je pozvao, te je i opravdao; koje je opravdao, te je i proslavio” (Rim 8,28-30).

“Svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani su na potpun kršćanski život i na savršenu ljubav”. Svi su pozvani na svetost: “Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski” (Mt 5,48): Da postignu tu savršenost, neka se vjernici služe silama primljenim po mjeri Kristova dara da se (…) u svemu poslušni volji Očevoj posvete slavi Božjoj i službi bližnjemu. Tako će svetost Božjega naroda dati obilate plodove, kako to u povijesti Crkve izvrsno dokazuju životi tolikih svetaca.

Duhovni rast teži za sve intimnijim sjedinjenjem s Kristom. To se sjedinjenje zove “mistično” jer po sakramentima, “svetim misterijima”, sudjeluje u Kristovu otajstvu a po njemu u otajstvu Presvetoga Trojstva. Bog nas sve zove u to intimno jedinstvo s njime, iako se samo nekima daju posebne milosti ili izvanredni znakovi toga mističnoga života kako bi se očitovalo da je nezasluženi dar koji je dan svima.

Put savršenstva prolazi kroz križ. Nema svetosti bez odricanja i bez duhovnog boja. Duhovni napredak iziskuje askezu i mrtvljenje koji nas postupno privode miru i radosti blaženstava: Tko se penje, neprestano ide od početka k početku; nikada ne prestaje počimati. Tko se uspinje, nikad ne prestaje željeti što već poznaje.

Za dobra djela učinjena s Božjom milosti, u zajedništvu s Isusom, sinovi i kćeri  svete Majke Crkve opravdano se nadaju milosti konačne ustrajnosti i nagradi od Boga, svoga Oca. Opslužujući isto pravilo života, vjernici sudjeluju “u blaženoj nadi” onih koje Božje milosrđe sabire “u sveti grad, novi Jeruzalem” što silazi “s neba, od Boga kao Zaručnica nakićena za svoga Zaručnika” (Otk 21,2).

UKRATKO

  1. Milost Duha Svetoga daje nam Božju pravednost. Sjedinjujući nas po vjeri i krštenju s mukom i uskrsnućem Kristovim, Duh Sveti nas čini dionicima Kristova života.
  2. Opravdanje, kao i obraćenje, ima dvostruki vid. Na poticaj milosti čovjek se okreće prema Bogu i udaljuje od grijeha; tako prima oproštenje i pravednost odozgor.
  3. Opravdanje uključuje oproštenje grijeha, posvećenje i obnovu unutrašnjega čovjeka.
  4. Opravdanje nam je zasluženo Kristovom mukom. Daje nam se po krštenju. Suobličava nas s pravednošću Boga koji nas čini pravednima. Cilj mu je slava Božja i Kristova te dar života vječnoga. To je najizvrsnije djelo Božjega milosrđa.
  5. Milost je pomoć koju nam Bog pruža da odgovorimo svom pozivu te mu postanemo posinci. Ona nas uvodi u intimnost života Presvetog Trojstva.
  6. U djelu milosti Božja inicijativa pretječe, pripravlja i potiče slobodan čovjekov odgovor. Milost odgovara najdubljim težnjama ljudske slobode; poziva je na suradnju sa sobom te je usavršuje.
  7. Posvetna milost je nezasluženi dar kojim nam Bog dariva svoj život; Duh Sveti nam je ulijeva u dušu da je ozdravi od grijeha i posveti.
  8. Posvetna nas milost čini “milima Bogu”. “Karizme” su posebne milosti Duha Svetoga; usmjerene su na posvetnu milost, a cilj im je opće dobro Crkve. Bog djeluje i po mnogostrukim djelatnim milostima, što se razlikuju od stalne milosti koja je u nama trajno.
  9. Naša zasluga pred Bogom samo je posljedica njegova slobodnog nauma da čovjeka pridruži djelu svoje milosti. Tu zaslugu treba u prvom redu pripisati Božjoj milosti, a onda čovjekovoj suradnji. I sama čovjekova zasluga pripada Bogu.
  10. Milost Duha Svetoga može nam, zbog našeg posinjenja, udijeliti pravu zaslugu kao posljedicu nezaslužene Božje pravednosti. Ljubav je u nama glavni izvor zasluge pred Bogom.
  11. Nitko ne može zaslužiti prvu milost koja stoji na početku našeg obraćenja. Na poticaj Duha Svetoga možemo sebi i drugima zaslužiti sve milosti koje su korisne da stignemo u vječni život, a isto tako i nužna materijalna dobra.
  12. “Svi vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja pozvani su na puninu kršćanskog života i na savršenstvo ljubavi”. “Kršćanskom je savršenstvu samo jedna granica: da nema granica”.
  13. Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom” (Mt 16,24).

Izvor: Katekizam Katoličke Crkve