11 teza zašto Stepinac “ne može biti svet” i zašto on to ipak jest!

FOTO: Nadbiskup Stepinac predvodio je 1937. godine zahvalno hrvatsko hodočašće u Svetu Zemlju. Na slici nosi križ od druge do treće postaje Križnoga puta, 23. srpnja 1937. u Jeruzalemu. 

DARIJO VIDOJKOVIĆ – U beogradskoj Politici, od 2. ožujka 2017., izišao je članak dr. Darija Vidojkovića rodom iz Ingolstadta, srpskoga povjesničara na sveučilištu u Regensburgu, pod naslovom: “Zašto Stepinac ne može postati svetac”. Vidojković donosi 11 svojih “ključnih razloga” zbog kojih nadbiskup Stepinac ne može biti svetac, šest više nego su mu komunisti pripisali na montiranom procesu 1946. u Zagrebu. Razlozi su ovi, a uz njih u tekstu donosi i svoja obrazloženja:

1. Promicatelj nesnošljivosti prema drugim vjerama, javno podržavao rasne zakone.

2. Ustaški vojni vikar (zastupnik Katoličke Crkve) i član Hrvatskoga sabora.

3. Odgovoran za potporu metodi nasilna pokrštavanja “Pokrsti se ili umri”.

4. Branitelj ustaškoga režima.

5. Odgovoran zbog izmicanja i oklijevanja u spašavanju djece iz logora smrti.

6. Izbirljiv odnos prema žrtvama NDH.

7. Odgovoran za oportunizam i kalkuliranje bez javnoga suprotstavljanja i osude ustaškoga režima.

8. Svršetkom ožujka 1945., kada je bila jasna pobjeda saveznika, još jednom izražava potporu ustaškom režimu.

9. Prima orden od ustaškoga poglavnika Pavelića, 1944.

10. Održavao “srdačne odnose” s nacističkim režimima.

11. “Yad Vashem”, jeruzalemski memorijalni centar posvećen židovskim žrtvama, dva je puta (1970. i 1994.) odbio dodjelu nagrade Stepincu “Pravednik među narodima”. Za proces kanonizacije važno je mišljenje i Židova i Roma, jer su i oni, osim Srba i antifašista, bili žrtve ustaškoga režima u NDH. Tako prof. Vidojković, znanstveni suradnik na katedri za novu i noviju povijest sveučilišta u Regensburgu.

PREDRAG ILIĆ – Na ove stereotipne teze javio se u istoj Politici, 7. ožujka 2017., s naslovom “I o Stepincu s dokazima” jedan drugi srpski sveučilišni profesor, dr. Predrag Ilić, rodom iz Kosovske Mitrovice (Zubin Potok). On u uvodu svoga kritičkog osvrta piše: “Za razliku od relativno komotnih i neobvezujućih nastupa laika, javne bi nastupe znanstvenih radnika morala uvijek obilježavati maksimalna objektivnost, nepristranost, istinitost i preciznost.

A to, na žalost, nije odlika spomenutog teksta”. K tomu Ilić dodaje o Vidojkovićevu sastavku: “Sve što je u njemu napisano zvuči nam poznato i točno. I u skladu je s onim što se i kako se u nas uglavnom piše o nadbiskupu Stepincu i Katoličkoj Crkvi iz njegova doba. Ali to što nama zvuči tako, ne znači odmah i da je sve tako i bilo. Znanost i ne bi bila znanost kada bi se zadovoljavala time da samo ponavlja stajališta javnoga mnijenja. Ona mora provjeravati ta stajališta, kritizirati ih i mijenjati kada ona nisu ispravna i istinita. Zašto govorim o ovome u vezi sa spomenutim tekstom dr. Vidojkovića?

Upravo zato što on ne odudara mnogo od uobičajenih stajališta našega javnog mnijenja o Stepincu i njegovoj (ne)svetosti. A trebao bi biti mnogo objektivniji, točniji i argumentiraniji. I da ne promiče istodobno i istinu i neistinu o jednom ovako značajnom i osjetljivom pitanju.”

Prof. Ilić konkretno siječe Vidojkovićeve teze: “Kada se, naime, pozorno pročita njegovih 11 teza o Stepincu, proizlazi da su samo dvije potpuno točne i nesporne. To je, najprije, 2. teza (o Stepincu kao ustaškom vojnom vikaru i članu Hrvatskoga sabora) i 4. teza (o Stepincu kao branitelju ustaškoga režima). Teza br. 8 jest samo nastavak 4. teze, pa se ne može tretirati kao samostalna”. I onda kritičar Ilić ovako upozorava regensburškoga sveučilišnog historičara: “U svim ostalim tezama dr. Vidojkovića postoji po red istine i red neistine, ili barem nepreciznosti.”

Tako je u 1. tezi, prema Ilićevu mišljenju, točno to da je Stepinac bio “promicatelj nesnošljivosti prema drugim vjerama”, ali nije točno da je “javno podržavao rasne zakone”.

U 3. tezi, prema Ilićevu mišljenju, točno je to da je Stepinac znao za nasilno pokatoličavanje Srba u NDH i da je bio član tročlanoga odbora Biskupske konferencije NDH koji je pratio prijelaz pravoslavnih Srba u Rimokatoličku Crkvu, ali nije točno da je bio “odgovoran za potporu metode nasilna pokrštavanja ‘Pokrsti se ili umri’.”

U 5. tezi, prema Ilićevu mišljenju, točno je to da je Stepinac bio “odgovoran za (početno – napomena P. I.) izmicanje i oklijevanje u spašavanju djece iz logora smrti, ali je netočno da je ‘tek 1943… počeo pružati ozbiljniju pomoć’ u tom smislu”.

U 6. tezi, prema Ilićevu mišljenju, djelomično je točno da je Stepinac imao “selektivan odnos prema žrtvama u NDH”, ali nije točno da je tek negdje od 1943. počeo “i javno iznositi kritike na račun nacista i ustaša” (činio je to i 1941. i 1942).

U 9. tezi točno je da je Stepinac “primio orden od ustaškog poglavnika Pavelića”, ali nema dokaza da je opravdavao pripadnike hrvatskoga klera “koji su osobno sudjelovali u ustaškim pokoljima”. Pogrješno je, veli Ilić, povezivati sa Stepincem fra Tomislava Filipovića (alias Miroslava Majstorovića), koji je otpušten iz Franjevačkoga reda.

U 10. tezi točno je da je Stepinac održavao česte odnose “s njemačkim i talijanskim okupacijskim vlastima, kao i s ustašama”, ali je ocjena o “nepotrebnoj srdačnosti” tih odnosa pod velikim znakom pitanja. Uz to, nije točna ni tvrdnja da Stepinac “nije prosvjedovao niti zauzeo jasno stajalište protiv masakra nad Srbima, Židovima i Romima (protestirao je, iako ne baš najenergičnije, u nekoliko mahova).”

Na kraju, u 11. tezi točno je da je “Yad Vashem… jeruzalemski memorijalni centar posvećen žrtvama holokausta, dva puta odbio dodjelu nagrade ‘Pravednik među narodima’ Stepincu”. Ali je deplasirano sada govoriti o tome da je “za proces beatifikacije relevantno mišljenje i Židova i Roma…” i da treba reći “NE beatifikaciji Stepinca”.

Prof. Ilić zaključuje: “Ako je dr. Vidojković htio ovim tekstom pomoći članovima Mješovite komisije RKC i SPC, koja već mjesecima raspravlja o (ne)svetosti nadbiskupa Stepinca, moram reći da on taj cilj nije uspio postići. Da je ostao samo na onome što je povijesna znanost pouzdano utvrdila, njegov bi tekst bio mnogo bolji i korisniji. Ovako je to samo još jedan neuspio pokušaj u tom smjeru.” Porazan sud za jednoga znanstvenog suradnika na katedri za novu i najnoviju povijest na Regensburškom sveučilištu!

Polemika se nastavlja…

Nadbiskup Alojzije Stepinac pred Jeruzalemom.

– Bilježimo ovo Ilićevo djelomično osporavanje Vidojkovićeva recikliranja banalnih gledišta javnoga mnijenja u srpskom društvu o blaženom Stepincu. Valja ipak pozdraviti i najmanji pomak iz srpskih pera u znanstvenom pristupu Stepinčevoj osobi i ulozi u Kraljevini, u NDH, u FDJ, u FNRJ. Ilić ima petlje i pameti i ide, makar i djelomično, protiv javnoga mnijenja o Stepincu, koje je mitomanijski zahvatilo srpsko društvo, i u njemu određen broj pravoslavnih klerika, tako da se ono desetljećima prepisuje i stalno medijski proširuje.

Kada srpski znanstvenici pristupe proučavanju Stepinca na temelju autentičnih i dokazivih dokumenata, a ne na krilima političke hajke, onda će pisati o blaženom Nadbiskupu – kako prof. Ilić podsjeća srpskoga povjesničara Vidojkovića – maksimalno objektivno, nepristrano, istinito i precizno! To se i očekuje, a tako se do sada nije pisalo.

Ipak, ne mogu se prihvatiti ni sve Ilićeve teze koje on ne niječe Vidojkoviću. Osvrćemo se samo na neke:

Prvo, Stepinac nije bio promicatelj nesnošljivosti prema drugim vjerama. Koji je biskup ili episkop igdje u Europi, kao zagrebački Nadbiskup javno branio pripadnike drugih vjera, konfesija i nacija protiv bezbožna nacizma i fašizma, pa i u domaćim izdanjima?!

Drugo, Stepinac nije bio “ustaški vojni vikar”, nego vojni vikar najprije na području Kraljevine Jugoslavije. Takvim ga je imenovala Sveta Stolica prije rata, 1940., onim vojnicima u vojskama i vojnim postrojbama, koji su htjeli usluge katoličkih vjerskih službenika, on je to nastojao pružati. Poznato je da mu se Pavelić miješao u crkveni posao proglašavajući na svoju ruku u listopadu 1941. vlč. Stipu Vučetića vojnim vikarom. Tako je intervenirala Sveta Stolica u siječnju 1942. imenujući Stepinca vojnim vikarom “bez naslova”.

Treće, Stepinac nije bio član Hrvatskoga državnog sabora. Budući da je sve poduzeo da svakoga svog svećenika odvrati od aktivne politike – uputio je pismo ministarskoj vlasti da se razriješe svećenici službe povjerenika u mjesnim odborima, 16. lipnja 1941.; zabranio svećenicima da se kandidiraju na političkim izborima, 4. veljače 1942.; pisao Paveliću da oslobodi četvoricu svećenika dužnosti narodnih zastupnika u Saboru, 8. veljače 1942. – kako će onda on sam sudjelovati u tim političkim vodama?! On je prije početka prve saborske sjednice 23. veljače 1942. održao govor članovima Sabora koji su bili došli u crkvu sv. Marka, ali niti ga je tko kada izabrao ili imenovao u Sabor, niti je sam sebi prisvojio toga položaja.

Četvrto, Stepinac nije podupirao ustaški režim, nego hrvatsku državu, pa je gledao urazumljivati ustaške glavešine da ne rade protiv Božjega zakona i zdrava razuma, jer će tako upropastiti i sebe i državu. Što se i dogodilo. Podupirati hrvatsku državu nije zločin, nego rodoljuban čin! – govorio je blaženi Stepinac.

Peto, srpski historičar, regensburški znanstveni suradnik, kao krunu svoga istraživanja čitateljima Politike doslovno prodaje ovakve proteze: “Čak je filmskom trakom ovekovečen trenutak kada Stepinac i sam pokrštava desetine srpske dece u Kaptolu, kojima je lično Ante Pavelić bio kum i koja su dobijala nova imena, Ante i Antonija, a deseti april – dan proglašenja zloglasne NDH – upisan kao njihov novi datum rođenja!” – Je li ovaj srpski znanstveni auktoritet iz Regensburga na zagrebačkom Kaptolu listao “Matice pokrštenih” desetina srpskih Anta i srpskih Antonija sa srpskim kumom Pavelićem, svi s nadnevkom rođenja desetoga travnja? Zbilja bajkovito i basneno! Filmske su kamere mogle zabilježiti samo to da je blaženi Alojzije na Kaptolu dijelio sakrament potvrde ili krizme katoličkim vjernicima. To u pravoslavlju obavlja svaki svećenik na krštenju i zove se sveti myron ili miropomazanje, dok je u Katoličkoj Crkvi ono pridržano biskupu i redovito se obavlja odvojeno od krštenja. Netko reče da u svakoj zabludi i laži ima zrnce istine. Ovdje, u ovoj filmskoj reklami besmislena galimatijasa, koju znanstveni suradnik iz Regensburga dr. Dario Vidojković u Politici propagira, ma ni zrnca istine! Zaista “neuspio pokušaj” da se pomogne Komisiji! kao što primjećuje prof. Ilić.

Ratko Perić

Izvor: Crkva na kamenu