Kad čovjek ne želi sućut…

Starost, umiranje i smrt još su jedino nad čime nemaju kontrolu. Legalizacija eutanazije i to će im omogućiti. I to i jest jedini cilj borbe za njezinu legalizaciju, neka nam svima bude jasno.

kčnžs alone

Piše: Danijela Blažeka

Vozila sam se nedavno s jednim svojim rođakom koji je, nažalost, od najranije mladosti uvjereni ateist. Iskreno ću reći: Da mi nije rođak, nikad ne bih u društvu tog čovjeka provela dulje od prvih pet minuta po upoznavanju. No kako mi ipak jest rođak, tu i tamo prisiljena sam susresti ga i slušati njegove izjave od kojih mi se nakon takvih susreta još danima sve „dimi iz ušiju“ od ljutnje. Možda bih sve to trebala primati s više kršćanskog milosrđa, jer sam nažalost s vremenom došla do zaključka kako je ateizam zapravo jedna vrsta ludila, pri čemu ljudi koji inače imaju čak i visok matematički IQ (i završene teške fakultete iz područja matematike, fizike ili tehnike bilo koje vrste) daju o temi Boga i vjere, pa i domoljublja i drugim s time povezanim temama, tako nelogične i zapravo glupe izjave, da bi normalan čovjek koji ih sluša prije došao do zaključka da je riječ o ljudima s težom mentalnom retardacijom, nego o nekomu tko ima završen fakultet iza sebe. Međutim, kako je to ludilo zapravo vrlo opasno za druge ljude i društvo u cjelini, nisam baš sklona prihvaćati ga previše blagonaklono. Pogotovo zato što se ta vrsta ludila kod nas najčešće nekako nađe povezana s komunističko-partizanskim miljeom, za koji znamo koliko nam je zla nanio – i dalje nanosi.

„Završiti stvar…“

No da ne duljim: Vozila sam se nedavno s tim čovjek autom, a on je inače stariji od mene i već je ušao u godine kad počinje ozbiljnije osjećati njihov teret i kad se normalno u čovjeku počinju javljati misli o tome da mu kraj života više nije daleko, zajedno sa svim drugim popratnim mislima i strahovima oko toga kako će taj kraj izgledati, a još više kako će izgledati godine prije njega. I dade taj čovjek izjavu, u svom već poznatom mi bahatom stilu, kako neće on dopustiti da dođe u stanje da ne može sam o sebi brinuti i kako će, kad i ako dođe taj trenutak, „popiti tabletu i završiti stvar“.

Ostala sam u prvi mah „paf“. No, iskreno, nije mi zapravo jasno zašto me je to toliko iznenadilo. Riječ je o čovjeku koji nikad nikomu nije pružio ljubav, koji je nesmiljeno ponižavao one slabije ljude oko sebe, pogotovo ako se radilo o slabosti koja dolazi od neke bolesti ili dobrote tih ljudi (a dobrota je, nažalost, među ljudima njegova tipa velika slabost). Cijeloga života bio je dobroga zdravlja, nikad ni od čega teže bolestan, i na one kronično bolesne ili invalidne uvijek je gledao s podsvjesnim prezirom i bez razumijevanja za njihovu nemoć (makar, da se razumijemo, ne bi on to nikad baš otvoreno rekao).

Zašto me onda iznenađuje da takav čovjek ne može prihvatiti pomisao da će se jednoga dana i sam naći nemoćan i ovisan o tuđoj pomoći? Po onoj poznatoj Končarevoj „milosti ne tražim niti bih vam je dao“, takvi ljudi, koji za svoga života nisu imali u sebi ljubavi i sućuti za druga ljudska bića oko sebe, pogotovo ona najmanja i istinski najpotrebnija kao što su bolesni, nemoćni ljudi ili nerođena djeca (za tog čovjeka znam da mu je supruga pobacila najmanje jedno od njihove djece), ne očekuju ni za same sebe toplinu i sućut drugih ljudi. Zapravo: ne da ne očekuju, oni ih uistinu ni ne žele. Ne žele ih, jer osjećaju da bi prihvaćanje milosti, topline i sućuti drugih ljudi bio najteži mogući njihov poraz, poraz načina života koji su vodili i svih njihovih uvjerenja.

Poraz onog tvrdog „u se, na se i poda se“ mota pod kojim su živjeli (ne zavaravajmo se: ima puno takvih ljudi među onima koji se danas prikazuju velikim humanitarcima i zalažu za kojekakva prava − ali nekako uvijek nauštrb Čovjeka). Kad bi se našli u situaciji da moraju prihvatiti od drugih ono što oni sami za života nikad nisu pružili drugima, već bi morali o tomu makar tu i tamo malo promisliti. Možda se, eto, čak i zapitati kakvi su ti drugi ljudi koji o njima brinu, jer ti ljudi sigurno ne bi bili slični njima po životnim stavovima i motu. Možda bi se čak i našli u situaciji da pomisle kako možda ipak ima nečega u tom Bogu i vjeri tih ljudi koji ih svakodnevno kupaju, njeguju i hrane… A takva mogućnost za takve je ljude gora od bilo čega.

Zadnji udarac ljudskoj ljubavi

Zato „tableta“. I zato sve veća promocija eutanazije. Ateistu je nepojmljivo da nema kontrolu nad svim segmentima svoga života. Pobačajem su uspostavili kontrolu nad vlastitom reprodukcijom, ne ograničavajući istovremeno svoju seksualnost. Čak i vlastiti, biološki zadani spol, sada mogu mijenjati kako im paše. Starost, umiranje i smrt još su jedino nad čime nemaju kontrolu. Legalizacija eutanazije i to će im omogućiti. I to i jest jedini cilj borbe za njezinu legalizaciju, neka nam svima bude jasno.

Hladno i bešćutno, kako su živjeli tako će i umrijeti. Nikomu nisu pružili ljubav, živjeli su kako su htjeli – vrhunac takvoga života jest i „otići“ kad oni sami to odluče, kad to bude njihova volja, bez da su i jedne sekunde ovisili o brizi nekog drugog čovjeka. To je onaj zadnji njihov udarac ljudskoj ljubavi, brizi i sućuti koje su prezirali i preziru cijeloga života, koje nikad sami nikome nisu dali i koje ne žele ni primiti. Kako strašno! I onda neki ljudi misle da je Bog taj koji ljude baca u pakao! Ne, nikako! Takvi ljudi, oni koji su pakao živjeli, sami u njega odlaze, jer ono što Bog Jest i što je potpuno suprotno njihovoj prirodi, ne mogu nikad prihvatiti!