G. Borić: Zašto se odvratni ispadi ljevice u Hrvatskoj ignoriraju

Napadi ljevice ignorirani,a oni desnice dolaze pod udar državne represije i ukupne javnosti

Zasigurno nema normalnog čovjeka u Hrvatskoj koji ne će osuditi božićnu „čestitku“ za „prijatelje srbiće“ mlađahnoga Ivana Đakića, sina utjecajnog HDZ-ovskog zastupnika u Hrvatskom Saboru i predsjednika Hvidre Josipa Đakića. On se u međuvremenu ispričao i izašao iz HDZ-a, a njegov otac bio je prisljen da ga se politički odrekne. Prava obiteljska tragedija. No smatrano sasvim neprimjernim što je policija toga nezrelog momčića odvela u lisičinama u zatvor, gdje je prospavao jednu noći i onda bio pušten na slobodu. U Njemačkoj postoji poslovica da se „time topovima gađalo na vrapce“.

Ivan DjakicReagiranja hrvatske policije na desničarske ispade neusporedivo su brutalnija nego što „zaslužuju“, dok ljevičarski incindenti ostaju nekažnjeni jer ih počinitelji opravdavaju slobodom medija ili čak slobodom umjetničkoga izražavanja. Ako netko javno povikne „Za dom, spremni“ uglavnom biva kažnjen, a ako netko slavi „bratstvo i jedinstvo naših naroda“ kao predsjednik HSS-a Krešo Beljak, pod kojim je sloganom ubijeno na desetke tisuća nevinih ljudi, onda je to doprinos hrvatsko-srpskome pomirenju. Vrijeđati hrvatske državne i narodne simbole potpuno je normalno pa je tako publika u rječkom HNK Ivan pl. Zajc mogla vidjeti kako jedan glumac u Frljićevoj režiji izvlači hrvatsku zastavu iz vagine, a u Zagrebu su nedavno nepoznati počinitelji zamrčili srp i čekič na novopostavljen spomenik prvome hrvatskom predsjedniku Tuđmanu. Glasilo dijele srpske manjine „Novosti“ gotovo iz broja u broj vrijeđa hrvatski narod i njegove svetinje, a taj bilten sufinancira hrvatska vlada. Čisti mazohizam! Sjetimo se samo podrugljivoga izvrtanja hrvatske himne „Lijepe naše haubice“ ili strasnog veselja u povodu pada hrvatskih ratnih zrakoplova. Takvo nešto nezamislivo je bilo gdje u Europi. Kad bi se to dogodilo u Srbiji na račun tamošnjega većinskoga naroda takva tiskotina bila bi ekspresno zabranjena.

Tudjman srp i cekicNo idemo dalje. Poznata rječka književnica Vedrana Rudan izjavila je nedavno usred Beograda „Nisam Hrvatica i time se ponosim! Hrvatima (je) najugodnije u tuđoj guzici“. Portal srbijadanas.com ovako opisuje mišljenje Srpkinje Rudan o Hrvatima: „Hrvati su bića koja su se u svojoj istoriji uvek najugodnije osećala u moćnoj tuđoj guzici. Austrijskoj, italijanskoj, mađarskoj, nemačkoj, američkoj, a posebno u EU guzičetini. Bar tako govore. Iz jugoslovenske su izašli razarajući joj hemoroide i najzad postali ‘svoj na svome.’ ‘Svoj na svome ’ bili su i za vreme NDH. Hrvatske kame rezale su srpske, ciganske, jevrejske i krivomisleće hrvatske vratove s tolikim užitkom da je Hitler lično zamolio Pavelića da oladi svoje momke. Zanimljiv je i podatak da je u NDH postojao jedini dečji koncentracioni logor u Europi.“ Beogradski portal ove je riječi nazvao da „seku kao nož“. Ova klevetnica ne poznaje povijest o kojoj priča. Kad su se neki njemački generali žalili kod Hitlera da ustaše svojim postupcima „tjeraju ljude u partizane“, Führer nije ništa zamjerio Paveliću nego je rekao “pustite neka se Hrvati iživljavaju“. Hitlerovi generali u Srbiji preuzimali su pretjerane tvrdnje svojih srbijanskih poslušnika o navodnim hrvatskim zlodjelima, i onda ih prosljeđivali u Berlin gdje se znalo da su to gigantske izmišljotine.

Vedrana Rudanpoznata po svome seksističkom vulgarnom izražavaju kao da nije završila ni osnovnu školu u kojoj su djeca učila o stoljetnoj hrvatskoj borbi protiv germanizacije, mađarizacije, talijanizacije i srbizacije, o masovniom sudjelovanju Hrvata u NOB-u, o Srbiji koja je itekako sudjelovala u holokaustu pa je Beograd bio prvi „Judenfreie“ grad u Europi, o Miloševiću kao glavnom krivcu za nasilni raspad Jugoslavije koju ona toliko voli da se s ponosom sjeća njezina državnog praznika, 29.11., tvrdeći kako „Jugoslavena ima na milijune“. Ona kao „ponosna Srpkinja“ kao da mora mrziti Hrvate kao kolektivitet što spada u zločin šovinizam, i to onda u Hrvatskoj nitko ne opaža, a još manje sankcionira. Jedan ovakav izljev mržnje protiv jednoga naroda kao cjeline u bilo kojoj državi Eruropsku Unije, koju ona također neizmjerno mrzi, naišao bi na buru prosvjeda i bio poziv policiji da tu nesretnicu privede na obavijesni razgovor i državno odvjetništvo uzme stvar u svoje ruke. No to se u Hrvatskoj ne događa. Zamislimo da je netko namjesto riječi „Hrvati“ rekao riječ „Srbi“ kako bi reagirali mediji i izvršna vlast. Valovi medijskih prosvjeda bili bi na dnevnom redu, a policija bi „uredovala“. Iskustva iz doba komunizma jedni i drugi imaju dovoljno. A onda zašto smo napustili Jugoslaviju?

CrnoI sad još jednom o zlosretnom Ivanu Đakiću. Promatrajući njegovu fotku mladića sa crnim naočalima i glatka lica kao „dječja zadnjica“ izgleda mi da nema nekog spomena vrijedna životnog iskustva, da je više „tatin sin“ nego svoj, da su mu materijalni probitci važniji od građanske pristojnosti, da je politički neizgrađen i ljudski nezreo. Znači njegov ispad više bi se moglo označiti kao psihološki nego civilizacijski posrtaj. Namjesto policije trebala bi ga prihvatiti neka liječnička ordinacija u kojoj bi mu odgovarajući doktor „otvorio oči“ i objasnio što je učinio. Na njegovoj slici koju je poslao „Srbekima“ vidimo nekog ustašu kako drži u rukama odsječenu glavu nekog četnika. Slika je ogavna posebno radi datuma kad je poslana u javnost, na julijanski Božić. Da je mlađahni Đakić barem malo provirio u povijesne knjige morao bi znati da odsjecanje glava nije bio hrvatski običaj, Hrvati su uglavnom ginuli, njima su odsjecane glave. Da je svladao barem političku abecedu morao bi znati da će njegov ispad odmah obilno iskoristiti dio srpske populacije u Hrvatskoj, premda manjinski, koju predvodi Milorad Pupovac kao koalicijski partner stranke njegova oca, HDZ-a. Zašto je onda pljunuo u zajednički tanjur te hrvatsko-srpske koalicije? Jer moglo se očekivati da će Pupovac nastaviti sa svojim lementacijama o ugrožavanju Srba u Hrvatskoj premda je nedavno izjavio kako bi Hrvati i Srbi napokon trebali izaći iz povijesne kaljuže, a upravo je ta Đakićeva „čestitka“ dio te kaljuže. Đakićev incident treba psihološki, a ne kriminološki svladati. Mladca bi trebalo novčano kaznati i ništa drugo, a onda javnosti objasniti da su takvi ispadi u prvom redu ljudski nedopustivi dok njihova politička težina nije dostojna djelovanja policije i državnog odvjetništva.

Gojko Borić
Hrvatski tjednik