Istina o Bokeljskoj mornarici 809 ponos hrvatskoga narodnoga bića kroz prohujala stoljeća

Ivo Škanata

Predsjednik

24. studenoga 2018.

Gospodin Tim Curtis, Tajnik

Odjel nematerijalne kulturne baštine UNESCO

7, place de Fontenoy 75352 Paris 07 France

 

Poštovani gospodine Curtis,

dopustite mi da u ime Hrvatske bratovštine Bokeljska mornarica 809 Zagreb izrazim naše odlučno protivljenje podnesenoj nominaciji Bokeljske mornarice za UNESCO-vu Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine, napose imajući u vidu da se radi o kulturnom dobru hrvatskog naroda Crne Gore, neovisno o tome gdje njegovi pripadnici sada žive.

Izvor: pixabay.com

Bokeljska mornarica je kulturološki fenomen. Ona je to već po samom svom milenijskom trajanju, ali i po obilježjima koja su je učinila posebnom u usporedbi s drugim takvim pojavama na mediteranskoj obali.

U svijesti njezinih baštinika, Bokeljska mornarica ne postoji kao udruga, ona je za njih tradicija. Ili još preciznije, ona je udruga, koja je postala tradicijom. Upravo taj prijelaz iz materijalnog u duhovno objašnjava zašto je nakon 12 stoljeća ona tu, a zašto je tisuće sličnih okončalo svoj povijesni hod prije 200 godina. Udruga je u svojoj dugoj povijesti više puta zabranjivana i ukidana ili bi nestajala u ruševinama gradskih utvrda i dimu izgorjelih zgrada za osvajačkih pohoda na Kotor, kakvih je bilo u prvim stoljećima nakon njezina osnutka. Obnavljana je uvijek izvana, u početku željom zajednice da nastavi stjecati materijalna dobra i da brani stečevinu i samu zajednicu, a u proteklo stoljeće i pol da bi zadovoljila duhovne potrebe iste te zajednice.

Dakako, ona je proizvod duha relativno male skupine ljudi, koja je usprkos brojnim izazovima, uspjela sačuvati svoju nacionalnu prepoznatljivost, živući sudbinu naroda izvan svoje matične države.

Kada kažemo da Bokeljskoj mornarici pripada istaknuto mjesto u riznici svjetske kulturne baštine, ne mislimo da su se podnesenom nominacijom za to ispunile pretpostavke. Upravo suprotno, u njoj ima nekoliko prijepornih točaka, koje ukazuju da prilikom izrade nominacije nisu u potrebnoj mjeri primijenjene obvezujuće odredbe međunarodnih akata, preporuke i standardi, nisu korištena ni iskustva najbolje prakse u međunarodnoj zaštiti kulturne baštine. Riječju, ta nominacija nije dobra preporuka za Reprezentativnu listu.

Naša nastojanja da se prijepori rasprave najprije unutar obitelji baštinika nisu, nažalost, dala rezultata. Govor u vjetar bila su i uvjeravanja naših rođaka, prijatelja, susjeda, poznanika, s kojima smo ne tako davno zajedno živjeli u Boki, da je dijalog jedini put koji vodi do Reprezentativne liste i da drugog puta nema. Nositelji nominacije krenuli su, međutim, vlastitim putem i bez suputnika, ne ostavivši nam druge mogućnosti nego da sve što smo njima namjeravali reći iznesemo UNESCO-vom tijelu koje će o nominaciji odlučivati, uz zamolbu da pritom uzme u obzir navode iz ovog podneska. Na taj korak odlučili smo se uvjereni da ga poduzimamo na dobrobit Bokeljske mornarice, kulturnog dobra i svih onih kojih  se to dobro tiče i u nadi da će preporuke za otklanjanjem nedostataka nominacije, koje s tog mjesta budu upućene, u Crnoj Gori biti prihvaćene.

Izvor: pixabay.com

U ovom podnesku, koji je, zbog našeg nepoznavanja prakse u ovakvim slučajevima, možda nešto opširniji od uobičajenih, podastrijet ćemo argumente za naše tvrdnje da:

  1. U postupku izrade nominacije nije bilo omogućeno sudjelovale svim zainteresiranim zajednicama;
  2. U sadržaju nominacijskog dokumenta ima netočnih podataka;
  3. Crna Gora je neosnovano odbila partnersku ponudu Republike Hrvatske da zajedno nominiraju Bokeljsku

Ad 1. Osnovno obilježje postupka koji je okončan predajom nominacije UNESCO-u je odsustvo  dijaloga. Kada to kažemo, želimo reći da se nije vodio za radnim stolom, gdje se dogovaralo o svim potankostima predstavljanja kulturnog dobra svijetu. U tom ambijentu od početka do kraja vođen je isključivo između dvije strane – Bokeljske mornarice, sa sjedištem u Kotoru i državnih vlasti Crne Gore. Ne bismo, međutim, pogriješili ni kad bismo kazali da je taj dijalog država vodila sama sa sobom, s obzirom na to da je čelni čovjek nevladine organizacije, kako se deklarira Bokeljska mornarica, visoki dužnosnik u crnogorskoj vlasti.

Priliku da o sadržaju nominacijskog dosjea iznesu svoje mišljenje nisu dobili predstavnici hrvatske nacionalne zajednice u Crnoj Gori, iako su u njegovoj crnogorskoj verziji Hrvati navedeni kao baštinici. Isto je i s predstavnicima katoličke crkve, svećenstvom kotorske biskupije, za koje je u istom dokumentu navedeno da imaju važnu ulogu u religijskim obredima. Važnost obje spomenute zajednice za Bokeljsku mornaricu tek je diskretno naznačena u dokumentu. Puna istina, zapravo, glasi: da nije bilo katoličke crkve i Hrvata, Bokeljske mornarice uopće ne bi bilo, a pogotovu ne bi bilo kulturnoga dobra.

foto: Dražen Zetić

Očekivanja Bokelja nastanjenih u Republici Hrvatskoj da će nominacija biti provedena u dobroj vjeri, podrazumijevala su da će i oni na primjeren način biti uključeni u postupak. U tom smislu iskazana želja njegovatelja iste tradicije iz pet hrvatskih gradova nije dobro primljena u Crnoj Gori. Odgovoreno je odbijanjem bilo kakva razgovora na tu temu i još snažnijim utjecajem države na tijek procesa.

Izvan procesa nominacije ostale su, tako, zajednice koje su kulturno dobro predale Crnoj Gori na čuvanje. Da i nismo pročitali članak 15. Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine, da se i  nismo u obrascu ICH-02 upoznali s jasnim uputama kako taj članak primijeniti u praksi, već prema osjećaju, logici, prirodi stvari, prema pravdi znali bismo da je projektni tim trebalo popuniti predstavnicima spomenutih zajednica. Nositelji projekta su, kako zaključujemo iz dosjea, međutim, posve suprotno protumačili spomenutu odredbu o potrebi aktivnog uključivanja u postupak „najšireg mogućeg kruga“ zainteresiranih zajednica, skupina i pojedinaca. U ispunjenoj rubrici 4.a obrasca dosjea, u kvoti od 500 riječi nema naziva ni jedne druge zajednice, skupine ili pojedinca, osim Bokeljske mornarice, sa sjedištem u Kotoru.

Izvor: pixabay.com

Smatrajući Bokeljsku mornaricu dokazom svoje milenijske nazočnosti na prostoru Boke kotorske, Hrvati u Crnoj Gori postavili su zahtjev da se u nominacijskom dosjeu istakne nacionalni identitet kulturnog dobra. S obzirom da to pitanje zadire i u područje prava nacionalne manjine, iznijeli su ga na sjednici hrvatsko-crnogorskog Međuvladina mješovitog odbora za manjine, održanoj u svibnju 2017. Crnogorska strana obvezala se posvetiti mu pažnju, jednako kao i mogućnosti zajedničke nominacije s Republikom Hrvatskom. Predsjednik hrvatske nacionalne zajednice u Crnoj Gori još uvijek čeka prijem kod ministra kulture, zatražen u proljeće 2017. radi razgovora na tu temu, dok je Hrvatska tek iz postupaka Crne Gore zaključila da zajedničke nominacije neće biti.

Pitanje nacionalne identifikacije kulturnih dobara u multietničkoj i multikonfesionalnoj državi, u kojoj je matični narod tek relativna većina, kao što je Crna Gora, možda je osjetljivo političko pitanje, ali je i presudno važno za opstojnost naroda koji u njoj žive. Pogotovo je na to osjetljiva najmalobrojnija autohtona hrvatska zajednica (0.9% učešća u stanovništvu Crne Gore), koja, kao takva, nema vlastitih snaga za oduprijeti se asimilacijskim procesima. Na alarmantno stanje upozoravaju demografi prognozama da, ako se sadašnji trendovi nastave, Hrvata u Crnoj Gori za 50 godina neće biti. To znači da svakih desetak dana dva do tri Hrvata ili promijene svoj nacionalni identitet ili ga skriju ili umru ili se isele iz Crne Gore. U sprječavanju crnog scenarija hrvatska zajednica treba pomoć države u kojoj obitava i matične države naroda kojemu pripada.

Na jasan zahtjev hrvatske manjinske zajednice odgovor je stigao s najvišeg vrha državne vlasti Crne Gore, iz usta premijera: „Crna Gora, kao država koja baštini multikulturalnost kao osnovnu vrijednost, svoje cjelokupno nasljeđe tretira integralno, cjelovito, ne dijeleći ga prema nacionalnoj pripadnosti, jer riječ je o kulturnim vrijednostima koje pripadaju građanima, cijelom društvu i s kojima se svatko ima pravo identificirati“.

Izvor: pixabay.com

Smatramo da ne griješimo kada premijerove riječi shvaćamo tako da se kulturna politika Crne Gore, u dijelu koji se odnosi na brigu o kulturnim dobrima nastalim na njezinu državnom teritoriju, temelji na oduzimanju nacionalnoj zajednici njezinih dobara da bi se dala svim građanima. Krajnja konzekvenca takve politike bila bi da narod, koji stoljećima obitava na prostoru današnje Crne Gore, za cijelo vrijeme svoga postojanja nije stvorio ni jedno kulturno dobro kojim bi se mogao identificirati. U takvo što naprosto nam je teško povjerovati, pače čini nam se nemogućim da bi na svijetu postojao narod koji nije stvorio ništa čime bi drugima mogao predstaviti svoju posebnost. S druge strane, taj stav ima i veliku asimilacijsku snagu. Oduzimanjem simbola njegova povijesnog identiteta, narodu se oduzima i sama prošlost, a time ga se ostavlja i bez budućnosti.

Za navedeni stav crnogorske vlade ne nalazimo uporišta u međunarodnim aktima kojima se uređuju pitanja kulturne baštine i njezine zaštite te prava nacionalnih manjina i ljudska prava uopće. On je protivan samom pojmu multikulturalnosti. Multikulturalnost, kako je mi shvaćamo, znači afirmaciju, a ne negaciju bilo kojega, a osobito nacionalnog identiteta. On je u izravnoj suprotnosti i sa Sporazumom između Republike Hrvatske i Crne Gore o zaštiti prava hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorske manjine u Republici Hrvatskoj, kojim su se, u članku 5. države obvezale da će „s posebnom pozornošću pratiti ostvarivanje kulturnih i obrazovnih potreba pripadnika manjina i da će u tu svrhu prepoznavati manjinsko kulturno nasljeđe kao integralni dio nacionalnog kulturnog identiteta“Na koncu, on je u suprotnosti s vlastitom praksom zaštite kulturnih dobara. Naime, izrečeni stav nije uzet u obzir kada je kulturnim dobrom od nacionalnog značenja proglašen Crnogorski oro, kojom prigodom je u samom rješenju o proglašenju navedeno da je riječ o „pjesmi i plesu Crnogoraca“.

Izvor: pixabay.com

Bez mogućnosti da utječe na proces nominacije, hrvatska zajednica ostala je do potkraj isteka roka za predaju nominacije, kada su crnogorske vlasti promijenile stav i odlučile da se Bokeljska mornarica predstavi kroz nacionalni identitet njezinih baštinika. Odnos koji je tada uspostavljen između hrvatske manjinske zajednice, čiji su pripadnici i sadašnjih 99% (!) članova Bokeljske mornarice, sa sjedištem u Kotoru i državnih vlasti ne može se nazvati suradnjom na zaštiti kulturnih dobara. Bili su to  tipični politički pregovori između predstavnika političkih partija pred predsjedničke izbore. Velika razlika u pregovaračkoj snazi strana došla je do izražaja i u rezultatu tih pregovora.

Svjesni smo da ograničeni prostor obrasca za prijavu onemogućuje da se kulturno dobro opiše u njegovoj cjelini, čime projektni tim dobiva mogućnost da, prema vlastitim kriterijima, izdvoji podatke koje smatra važnim unijeti u opis dobra. Poznato nam je, također, da se u uputama za izradu nominacije ne inzistira na detaljima iz povijesti kulturnog dobra. Ipak, čini nam se da kratak povijesni opis dobra, kao i njegovo sagledavanje u kontekstu društvenih okolnosti u kojima se održavalo, može pomoći da se stekne potpun uvid u njegovu veličinu, da se shvati njegova bit, u kojem i leži snaga naših argumenata. Dakako u tome ćemo se služiti podacima iz pisanih izvora, koji su manje, više poznati bokeljskoj populaciji i svima drugima koji o povijesti Boke i Bokeljske mornarice imaju temeljna znanja.

Bokeljska mornarica u razdoblju za koje nema pisanih dokaza o njenu postojanju (809. – 1353.), kako uvjerljivo pretpostavljaju povjesničari, bila je vojna organizacija obrambenog karaktera, koja je imala i izraženu vjersku komponentu, prepoznatljivu u slavljenju svog zaštitnika sv. Tripuna. U razdoblju od 1353. – 1463. kada o njoj postoje zapisi, nosila je naziv: Pia sodalitas naviculatorum Catarensium, što ukazuje na bratimski karakter udruge, kakve su u srednjemu vijeku, po dopuštenju lokalnih biskupa, osnivali katolici laici. Uz vjersku imala je i čvrstu stalešku strukturu. Od 1463. godine, od kada datira najstariji sačuvani njezin Statut, sve do ukinuća 1811. zvala se Fraternitas divi Nicolai marinariorum de Catharo. Posebnost te bratovštine je u tome što je, pored staleške i vjerske, imala naglašenu vojnu komponentu, imajući pri tome i javnih ovlasti, koje su, inače, imanentne gradskim magistratima. Obnovljena kotorska mornarica 1833. imala je staleško članstvo i vjersku funkciju, trajala je još samo 15 godina, nosila je zametak promjene koja će se dogoditi 25 godina poslije.

Izvor: pixabay.com

Vjerska komponenta očitovala se u raznim oblicima i na više razina. Tako je Bokeljska mornarica organizirala vanjsku proslavu sv. Tripuna, zaštitnika svoga i grada Kotora, zatim sv. Nikole, zaštitnika mornara i, u vrijeme mletačke vladavine Bokom, sv. Marka, zaštitnika Republike. Osim toga, imala je vlastitu crkvu sv. Nikole, birala je i opozivala četiri kapelana te crkve. Prema Statutu iz 1934., kotorski biskup bio je virilni član uprave Bokeljske mornarice, njegov predstavnik virilni član Suda sedmorice, a biskup je bio i jedan od potpisnika tog Statuta. Osim što je djelovala pod utjecajem kotorskog biskupa, ingerencije nad njom, kako možemo vidjeti iz jednog dokumenta iz druge polovice 16. stoljeća, imala je izravno i Rimska kurija. Svemu tome treba dodati da se i nastanak Bokeljske mornarice 809., kako predaja kaže, vezuje za vjerski čin – prijenos tijela sv. Tripuna u Kotor, a da je, nakon ukinuća 1848., oživljena preoblikovana u memorijalnu udrugu velikim zalaganjem kotorskog biskupa.

Tijekom vremena, Bratovština je izgubila najprije vojnu funkciju 1797., a zatim i stalešku 1848. godine. Zadržala je samo vjersku i to u novoosnovanoj udruzi nazvanoj Plemenito tijelo Bokeljske mornarice, osnovanoj, kako je utvrđeno u članku 2. Statuta iz 1874., da „čuva među Kotoranima živo sjećanje na slavne pothvate njihovih predaka, tako što će se okupljati u dane nacionalnog praznika Bokelja, o blagdanu sv. Tripuna, na dan 2. i 3. veljače“. Sveti Tripun nastavio se slaviti prema drevnim običajima bratovštine kotorskih pomoraca. Tradicija se očuvala do danas u okviru udruge Bokeljska mornarica.

Bokeljska mornarica prošla je kroz razne faze, mijenjajući se iznutra i izvana. Ono što je, međutim, prisutno svih 12 stoljeća je proslava zaštitnika grada Kotora. Tripunjdan, kako se u Kotoru ta proslava naziva, predstavlja ono vezivno tkivo koje spaja dijelove bokeljskomornaričkog tijela, ugrađujući u njega obilježja kulturnog doba – dugotrajnost, običaje i (duhovnu) povezanost sa zajednicom. U svemu tome uloga kotorske biskupije bila je i ostala ključna. Nažalost, nije honorirana mjestom u projektnom timu. Negodovanje takvim odnosom prema stvaratelju kulturnoga dobra, Ordinarijat kotorske biskupije iskazao je u javnom priopćenju krajem siječnja 2018. Javno priznanje admirala „da se možda pogriješilo što biskupija nije uključena u proces nominacije“ došlo je prekasno.

Ad 2.

a/  Uz  naziv  Bokeljska  mornarica,  u  obrascu  ICH-02  (rubrike  B.1.  i  B.2.),  navedeno  je  da  je ona „tradicionalna organizacija pomoraca“. Ta naznaka ne može se prihvatiti kao posve točna. Organizacija pomoraca, kao što smo prije naveli, prestala je postojati 1848. godine. Od tada, a zapravo od 1859.,  pod Bokeljskom mornaricom razumijeva se memorijalna udruga „Plemenito tijelo Bokeljske mornarice“. Osim velike razlike u karakteru udruga, razlike postoje i u strukturi članstva. U novoj udruzi oni nisu samo pomorci, već pripadnici raznih društvenih slojeva. Čak se ni admirali ne biraju isključivo između osoba pomorskih zanimanja, među njima ima intelektualaca raznih profesija, od sveučilišnih profesora, liječnika, pravnika do diplomata. Protekom vremena, udio pomoraca u članstvu udruge konstantno je opadao, tako da su danas zastupljeni u vrlo malom broju. Navedene promjene u samom biću Bokeljske mornarice obvezuju da se ona prikazuje kao „tradicionalna organizacija pomoraca preoblikovana u memorijalnu udrugu“.

Izvor: pixabay.com

b/ U crnogorskoj verziji ICH-02 obrasca (u engleskoj je to drukčije formulirano) navedeno je da su pored Hrvata, i Crnogorci baštinici Bokeljske mornarice. Rezultat je to već spomenutog dogovora političkih predstavnika hrvatske manjine u Crnoj Gori i crnogorskih vladinih dužnosnika. Na stranu sada, što se pregovaralo o stvarima o kojima se ne pregovara, što se baštinik kulturnog dobra ne postaje političkim dogovorom, već stvaranjem i održavanjem toga dobra, ono što u tom opisu nema uporišta ni u povijesti, niti odgovara aktualnom trenutku je navod da Crnogorci baštine Bokeljsku mornaricu.

Crnogorci ni kao pojedinci, a pogotovu kao narod nisu participirali u njezinu očuvanju. I nakon 70 godina kako je Boka pripojena Crnoj Gori, nacionalna struktura članstva Bokeljske mornarice ostala je nepromijenjena, 99% njezinih članova dolazi iz hrvatskih obitelji. Za to, naravno, postoje povijesni razlozi.

Političke veze Kotora s državom u njegovom zaleđu (Duklja, Zeta, Crna Gora) obilježavaju stalne težnje crnogorskih vladara da zavladaju cijelom Bokom i isto tako uporna nastojanja Bokelja da se to ne dogodi. Politički interesi Kotorana išli su u drugom smjeru – istočnom obalom Jadrana prema sjeverozapadu. Tisućljetni sraz kotorske diplomatske vještine i crnogorske vojne i političke snage rezultirao je crnogorskom vladavinom Kotorom u 11. i 12. stoljeću, u različitim vremenskim intervalima, te od 1945. godine zajedničkim životom u crnogorskoj federalnoj jedinici, a od 2006. samostalnoj državi.

Crnogorskom pokoravanju Kotorani su se mogli suprotstaviti jedino vještinom pregovaranja. Tako su, zahvaljujući tom umijeću, sredinom 11. stoljeća spriječili političko povezivanje sa zaleđem i od crnogorskog vladara ishodili potpunu autonomiju i u upravi i u zakonima. U drugoj polovici 14.  i početkom 15. stoljeća, zbog stalnih upada Crnogoraca na njihov teritorij, dragovoljno su predali vlast najprije ugarsko-hrvatskom kralju, a potom Mletačkoj republici, pod čijom su vlašću ostali do njezine propasti 1797. Nakon propasti Republike, krajem 18. i u prvom desetljeću 19. stoljeća, Bokelji su iskazivali neskrivene simpatije prema ugarsko-hrvatskom kraljevstvu, posredno prema austrijskom caru te, zbog bojazni da posredstvom Rusa, velikih saveznika Crnogoraca, ne dođu pod vlast Crne Gore, diplomatskim kanalima zagovarali pokroviteljstvo Austrije. Ni u sljedećih 100 godina življenja u Austro- ugarskoj monarhiji gledište Bokelja nije se promijenilo.

Odvajanje Boke od Dalmacije, inače kolijevke hrvatske državnosti, njezina prirodnog i povijesnog ambijenta, kojemu je pripadala od ranih bizantskih vremena, započelo je u jugoslavenskoj  državi nastaloj 1918., da bi se završilo pripajanjem Boke Crnoj Gori 1945. osnivanjem tzv. Druge Jugoslavije.  O sudbini Boke u to vrijeme odlučivalo se izvan nje i bez nje.

Izvor: pixabay.com

S druge, pak, strane, sredinom 19. stoljeća, kada se otvaraju procesi konstituiranja modernih nacija i nacionalnih država, Bokelji donose odluku o sjedinjenju Boke s Hrvatskom. Bez obzira što nije realizirana, odluka pokazuje stremljenja većine žitelja Boke u to vrijeme. Najveći zagovornici te ideje, koju su Bokelji podupirali desetljećima poslije u Dalmatinskom saboru i Carevinskom vijeću, bili su upravo članovi Bokeljske mornarice. Njihova težnja za teritorijalnim povezivanjem Boke s Hrvatskom  bila je izraz svjesnosti o vlastitoj nacionalnoj pripadnosti.

Ako su krupne političke promjene bile izvan dosega njihova utjecaja, emancipacijski učinak probuđene svijesti došao je do potpunog izražaja u iskazivanju vlastita identiteta. Potrebu za identifikacijom, kako vlastitom, tako i udruge, u složenim političkim prilikama, kakve su tada vladale u Monarhiji, ali i u Boki, članovi Bokeljske mornarice ostvarili su isticanjem najjasnijeg znaka nacionalne prepoznatljivosti – jezika. Godine 1913., na skupštini su jednoglasno donijeli odluku da umjesto dotadašnjeg talijanskog, službeni jezik komunikacije Bokeljske mornarice bude hrvatski.

O odnosu, pak, Bokeljske mornarice i Crnogoraca rječito govore dva pisma njezina admiralata iz drugog desetljeća 20. stoljeća. Tako, u pismu iz 1915. upućenom Carskom i kraljevskom  Vojnom zapovjedništvu u Kotoru, admiralat moli da se poduzmu zakonom propisane mjere protiv izdavača razglednice na kojoj su članovi Bokeljske mornarice u odorama predstavljeni kao Crnogorci. U pismu iz 1916. admiralat obavještava bokeljske općine o velikoj ratnoj pobjedi Carevine protiv Crne Gore, u kojoj je sudjelovao i dragovoljački odred Bokeljske mornarice, i poziva „cijelu Boku da sudjeluje u proslavi Tripundana i zauzeća Lovćena“.

Na odnos Crnogoraca prema Bokeljskoj mornarici, ali i obratno, utjecale u nesumnjivo ekonomske. kulturološke, nacionalne, konfesionalne razlike te različito povijesno iskustvo. Sve one su se u različitim društvenim okolnostima, u duljem vremenskom razdoblju, pokazale kao zapreka većem međusobnom približavanju. Evidentno je da ni razdoblje života najprije u zajedničkoj, a danas u jedinstvenoj državi, unatoč uspostavljenom puno većem međusobnom razumijevanju i povjerenju, nije pomoglo da bi se kod Crnogoraca razvila emocija prema Bokeljskoj mornarici. U našim mnogobrojnim kontaktima s pripadnicima tog naroda, naime, došli smo do uvjerenja da u kolektivnoj svijesti Crnogoraca Bokeljska mornarica ne postoji kao dio njihova nacionalnog identiteta.

Izvor: pixabay.com

c/ O različitom pristupu kada je riječ o zaštiti kulturnih dobara na nacionalnoj i međunarodnoj razini,  osim isticanja nacionalnog identiteta, svjedoči i razlika u opisu istog kulturnog dobra. U ovom slučaju postoji ogromna razlika između opisa Bokeljske mornarice kao kulturnog dobra u Rješenju kojim je ona proglašena kulturnim dobrom od interesa za Crnu Goru i u nominacijskom dosjeu. Na nacionalnoj razini Bokeljska mornarica se definira kao „simbioza ljudskog umijeća, vještine, jezika, govora, korištenja umjetničkih i zanatskih umotvorina, izvođačkih vještina, održavanja tradicionalnih obreda vezanih za kultnu ličnost, mjesto i ambijent“. U dosjeu je, pak, ona tradicionalna organizacija pomoraca. Umjesto bilo kakvog komentara, navest ćemo, kada je ta definicija objelodanjena, ni najstariji Bokelji nisu mogli u njoj prepoznati udrugu, čiji su dugogodišnji članovi, čiji su članovi (mornari, zapovjednici brodova, brodovlasnici) bili njihovi očevi, djedovi…

d/ Popisu razloga našem kritičkom sagledavanju rezultata nominacijskog postupka dodajemo i veliku razliku u tekstovima nominacije na crnogorskom i engleskom jeziku. Razlike su takve da se u engleskoj verziji mijenja smisao samog izričaja i navodi ono što u spomenutim pregovorima političkih aktera nije dogovoreno. Strane su se bile sporazumjele da se u dosjeu navedu Hrvati kao dominantni baštinici, zatim Crnogorci i pripadnici drugih naroda. U konačnoj verziji, koju je izradilo i UNESCO-u dostavilo Ministarstvo kulture Crne Gore, to nije učinjeno. Premda ne bi bilo posve nevažno znati zašto je crnogorska strana tako postupila, u ovom trenutku je ipak najvažnije da nije održala danu riječ.

Ad 3. Slabljenje pomorske privrede u Boki u prvoj polovici 19. stoljeća razlogom je znatnom iseljavanju Bokelja najprije u gradove duž istočne obale Jadrana, a potom, i zbog drugih razloga, prema unutrašnjosti Hrvatske te u druge dijelove svijeta, napose u prekomorske zemlje. Ipak, najveća koncentracija Bokelja bila je i ostala na hrvatskim područjima.

Osnivanje memorijalne udruge u Kotoru potaklo onaj dio iseljenih Bokelja, koji je Bokeljsku mornaricu smatrao svojom tradicijom da u sredinama u kojima žive organiziraju proslave sv. Tripuna prema drevnim običajima bokeljskih mornara. Premda su Bokelji, kao što smo naveli, naselili gotovo sve krajeve svijeta, proslave zaštitnika svoga zavičaja održavaju jedino Bokelji u Hrvatskoj.

Izvor: pixabay.com

Prvu takvu proslavu organizirali su u Splitu 1873. godine, samo 14 godina nakon što se obnovljena proslava održala u Kotoru. Postoje dokazi da su se proslave održavale u Zadru 1915. i u Šibeniku  1936., dok se u Zagrebu one održavaju od 1921. godine. U Rijeci je počelo 1962., a u Dubrovniku i Puli početkom 90-tih godina prošloga stoljeća, kada su te gradove u značajnijem broju naselili Hrvati iz  Boke, koji su izloženi velikom pritisku sugrađana, u okolnostima oružane agresije na Hrvatsku, bili primorani napustiti svoj zavičaj.

Danas u Hrvatskoj djeluje pet bratovština Bokeljske mornarice – u Zagrebu, Rijeci, Puli, Splitu i Dubrovniku, s približno 800 članova, što je više nego u Boki.

Godine 1965. zagrebačka, splitska i riječka udruga postale su organizacijskim dijelom Bokeljske mornarice, sa sjedištem u Kotoru. S tim u svezi ističemo da je zagrebačka podružnica prva podružnica Bokeljske mornarice uopće. Osnovana je sedam godina prije podružnica u Boki. Tim činom ona je definitivno došla u Hrvatsku. Njezin prelazak granice rezultirao je još jednim presedanom: za admirala Bokeljske mornarice, sa sjedištem u Kotoru izabran je član podružnice. Tu čast Kotorani su udijelili  članu zagrebačke podružnice, profesoru pomorskoga prava na zagrebačkom sveučilištu, Bokelju, koji to nije bio po rođenju. Admiral je dužnost obavljao do svoje smrti 1989, upravljajući Bokeljskom mornaricom cijelo vrijeme iz Zagreba. Nije bez važnosti ni činjenica da je zagrebačka sredina dala još jednoga admirala (1935.), koji je admiralske odluke, također, donosio iz Zagreba, a vrijedno je i spomenuti da je počasnim viceadmiralom 1991. proglašen, također, jedan zagrebački Bokelj.

Važnost hrvatskih bratovština Bokeljske mornarice za očuvanje tradicije u razdoblju 1945. – 1990. nemjerljiva je. Bilo je to, naime, vrijeme kada su položaj crkve, religije, pojedinaca koji su iskazivali vjerske osjećaje i prakticirali vjeru bili određeni marksističkim pogledom na religiju kao „opijumu za mase“. Crkva je bila isključena iz javnoga života, ideološki pritisak bio je snažan. Takvoj društvenoj klimi Bokeljska mornarica, sa sjedištem u Kotoru prilagodila se napuštajući tradiciju. Tripundan nije slavila,  njezini nastupi bili su ceremonijalnog karaktera, svodili su se uglavnom na postrojavanje odreda prigodom dočeka stranih i domaćih državnih poglavara te prilikom obilježavanja važnih datuma iz jugoslavenske povijesti 2. svjetskog rata.

Izvor: pixabay.com

U isto vrijeme, u istoj državi, ravnajući se prema istim zakonima i postupanjima državnoga aparata, udruge Bokelja u Hrvatskoj (podružnice kotorske Bokeljske mornarice) svake godine organizirale su proslave svoga zaštitnika i zaštitnika svoga zavičaja. O tim proslavama govorilo se i pisalo u vjerničkoj zajednici, s obzirom da se do dolaska Bokelja u Zagreb sv. Tripun ovdje nije slavio. Tako, u Maloj monografiji župe sv. Marije na Dolcu u Zagrebu, izdanoj 1985. piše: „Svake godine 3. veljače okupe se brojni Bokelji u crkvi sv. Marije. Oni imaju svoju svetu misu i prigodnu „Bokeljsku svečanost“. Nju otvara „mali admiral“, diže se zastava itd. Ponosno se sjećaju najstarijeg društva „Tijela mornarice bokeljske“. Isto tako se okupe i 15. svibnja na proslavi gospe od Škrpjela kojoj pripisuju pobjedu nad Turcima“.

Ovime želimo istaknuti da je u razdoblju 1945. – 1990. Bokeljska mornarica, sa sjedištem u Kotoru održavala 12-stoljetnu tradiciju zahvaljujući svojim podružnicama u Hrvatskoj! Bez njih, postojao bi 45- godišnji diskontinuitet. Možda se pola stoljeća u usporedbi s 12 čini kratkim razdobljem, možda taj diskontinuitet, da je postojao, ne bi umanjio sjaj, ljepotu i vrijednost kulturnog dobra, međutim u kontekstu onoga o čemu je u ovoj predstavci riječ važnija je činjenica da se kulturno dobro čuvalo izvan područja na kojem je nastalo. A ako je već riječ o trajanju, iz svega što smo naveli može se nedvojbeno zaključiti da je sa skoro 150 godina slavljenja sv. Tripuna prema drevnim običajima i 45 godina čuvanja tradicije, Bokeljska mornarica puno dulje prisutna u Hrvatskoj nego u Crnoj Gori.

Izvor: pixabay.com

Podnesena nominacija, kao što smo pokazali u ovom podnesku, ima u sebi ugrađene prijepore, što umanjuje vrijednost kulturnog dobra, čineći ga nepodobnim za uvrštenje na Reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Da bi se ispunila očekivanja istinskih baštinika tradicije Bokeljske mornarice, da bi u biranom društvu zasjala punim sjajem, potrebno je otkloniti navedene slabosti. To je, po našem mišljenju, moguće jedino u dijalogu između dvije države i zajednica koji su zanimanje za nominaciju iskazale u prethodnom postupku.

Izvor: pixabay.com

 

Ostajem Vam na raspolaganju za eventualna daljnja pojašnjenja.

Srdačno Vaš,

Ivo Škanata