Prošlo je dva mjeseca otkako se nakon šest godina šutnje prvi put u javnosti oglasio papa Benedikt XVI. Doduše, objavio je svoje razgovore s novinarom P. Seewaldom, ali ovim obraćanjem izravno se „miješa“ u crkvenu praksu, što mu mnogi zamjeraju.
Piše: dr. fra Tomislav Pervan
Napose Papi u miru zamjeraju u njegovoj rodnoj Njemačkoj gdje su rijetki koji njegov korak odobravaju, tek nekolicina biskupa i nešto medija i portala, dok je većina „nabrijana“ i dočekala svojega Papu na oštricu kritike i noža. Išli su do te mjere da su ga proglasili „Popanzom“ (strašilom, plašilom), da su prigovarali kako se ima pravo miješati kad više nije mjerodavan u Crkvi.
On se ima pravo miješati kao biskup Katoličke Crkve koji, kao i svi ostali biskupi, mora podignuti glas kad je u pitanju poklad vjere te pitanje morala i ćudoređa u Crkvi i svijetu, pogotovo u crkvenom nauku koji se aktualno naučava na teološkim fakultetima. Svojim oduljim pismom osvrće se J. Raztinger/Benedikt XVI. na uzroke suvremene krize vjere u Boga, krize vjere i morala u Crkvi i društvu, a u žarištu su zlostavljanja u Crkvi koja su buknula svom žestinom upravo u vrijeme njegova pontifikata, u Godini vjere i Godini svećeništva.
On je svojedobno odgovorio na tu krizu jednako žestokim sankcijama protiv prekršitelja i krivaca, nultim pragom tolerancije/snošljivosti spram onih koji su se ogriješili o malene. Za njih Isus veli, uzimajući ih u zaštitu i obranu, da bi onima koji navedu na grijeh jednog od malenih bilo bolje objesiti im mlinski kamen i strovaliti ih u more. Možda jest, a možda i nije bio svjestan da ta zlostavljanja idu do samoga vrha Crkve, do uglednika i stožernika Crkve, čak i kardinala koji su se isticali u svojim nastranostima.
Svojim javnim obraćanjem koje je najprije objavio u Klerusblattu – mjesečniku za biskupije bavarske crkvene regije i Speyera – nije on prekršio šutnju jer nije položio zavjet šutnje kad je odstupio s papinske službe. Upravo je u tome mjesečniku prije 60 godina objavio i članak o vjernicima – suvremenim poganima.
Benedikt suhodi i suosjeća
Živimo u poganskom ili polupoganskom svijetu, tako je tvrdio tada mladi profesor, još prije Sabora. Javio se sada za riječ nakon šest godina šutnje, ali se prethodno posavjetovao sa samim Papom smije li objaviti taj svoj uradak u svojim devedesetim godinama, tjedan dana prije svojega 92. rođendana.
Papa je dao pristanak, ali su vatikanski mediji i službena politika u Vatikanu njegovo obraćanje prešutjeli ili se odnosili ignorantski, ili su ga tek na rubu zabilježili. Benedikt se ne želi miješati u procese koje je on davno započeo. Ne piše on kao stara osoba ili, kako bi neki htjeli, što su sramotno i napisali, kao „ishlapjeli“ mozak i starac, ne piše on da bi sebe (o)pravdao ili skinuo sa sebe odgovornost. Ne piše ni kao onaj koji navodno nema pojma što se oko njega zbiva, koji nema poveznice sa životnom zbiljom. Ne, kad čovjek čita njegovo obraćanje, stječe se dojam kao da pred nama svima razgrće skrivenu mapu koju su neki, u zloj namjeri, brižno krili od javnosti da se ne vide njihovi naumi i zle nakane.
Kad se tekst čita, osjeća se da je napisan upravo kao izražaj Benediktova su-hoda, su-osjećanja, su-patnje s Crkvom, u ovom povijesnom trenutku u kojem se nalazimo, u situaciji u koju su nas doveli trendovi u Crkvi i svijetu nakon Sabora, ali i otprije. Benedikt suhodi i suosjeća s Crkvom i njezinim pastirima, ali i s onima koji su u Crkvi od crkvenih ljudi zlostavljani od ranih šezdesetih godina, otkako je krajnje aktivan na crkvenoj sceni, najprije u Njemačkoj, a potom u univerzalnoj Crkvi.
Namjera mu je pojasniti trendove i razvoj u društvu i Crkvi nakon Sabora kako bismo shvatili sve dosege, što i tko tvori Crkvu u njezinoj biti, što Crkva kao ustanova zapravo jest te što se treba poduzeti da se Crkva liječi.
Suvremeni teološki i dogmatski upitnici
Naime, na djelu je kriza vjere, kriza morala, stanoviti deizam, odsutnost Boga iz svijesti crkvenih ljudi i svijeta. Možda su upravo to one kritične točke s kojima bismo se morali svi pozabaviti kad se govori o suvremenoj krizi Crkve i društva.
Upravo se naime u jednoj biskupiji njemačkoga govornog područja vode polemika i prijepori oko toga tko bi trebao naslijediti biskupa koji je navršio kanonsku dob i podnio Papi zahtjev za razrješenjem od službe. Mnogi tvrde i pišu kako biskup mora biti „mostograditelj“ – pontifex. Jedan od članova izbornoga gremija u svojim zapažanjima piše ovako o lažnom poimanju biskupa mostograditelja. „Biskup bi morao biti mostograditelj – tako se na sve strane piše, stalno to slušamo. Kako to shvatiti? Morao bi navodno biti mostograditelj između polariziranih i ‘nabrijanih’ struja u biskupiji. Trebao bi biskup izgraditi povjerenje i ponovno uspostaviti jedinstvo u biskupiji.
Kako on, međutim, može ujediniti one koji u načelu nisu jedinstveni u pitanjima kao što su primjerice: Je li Isus zbilja Sin Božji, a ne samo Sin čovječji, sin Josipov? Je li on zbilja od mrtvih uskrsnuo, ili pak Isusova ‘stvar ide dalje’? Mogu li biti samo muškarci svećenici, ili pak i žene? Mogu li vjenčani, a ponovno civilno oženjeni pristupiti pričesti ili ne? Smije li i može li Crkva prihvatiti ‘brak za sve’? Je li jedino prirodno planiranje u obitelji dopušteno, ili pak Crkva mora napokon dopustiti kontraceptivna sredstva?“
Dopustiti drukčiju praksu može se jedino po cijenu totalnoga relativizma u odnosu na vjerske istine te životnu praksu koja slijedi iz takva relativizma. Jesu li te alternative uopće u Katoličkoj Crkvi spojive s onim što je Crkva vjerovala u svim stoljećima, od vremena svojega Utemeljitelja? O tomu je riječ i u Benediktovu osvrtu.
Benedikt je stavio naglasak upravo na odsutnost Boga u svijetu i Crkvi, na relativizam u moralnom naučavanju koji su promicali pojedini profesori moralne teologije u Njemačkoj, nijekanjem da postoje čini koji su sami po sebi zli i zlo u sebi, te na manjak istinskoga svjedočenja katoličkoga poklada. U gotovo svim reakcijama na njegov spis malo se tko osvrnuo na bitne postavke njegovih umnih promišljanja za koja je kard. Müller, bivši pročelnik Zbora za nauk vjere, rekao da su umnija od svih intervenata iznesenih na zasjedanju predsjednika biskupskih konferencija iz cijeloga svijeta u veljači u Vatikanu. Benedikt pogađa stvar u njezinu srž, a nitko se posebice nije osvrnuo pobliže na njegovu tezu o odsutnosti Boga u crkvenoj praksi. Usijane glave nisu vidjele ili nisu htjele vidjeti srž onoga što je Benedikt htio poručiti. Mnogi, napose na američkom tlu, pišu i govore kako je ovo Benediktovo pismo na stanovit način osvrt na čuvena „Dubia“ četvorice kardinala na Papino postsinodalno pismo Amoris laetitia.
Vjera treba mijenjati ponašanje
Središnja tematika naše vjere jest da se Bog objavio u Isusu Kristu, Bog ljubavi i istine. Vjera nas uči da je taj Bog u Isusu Kristu među nama prisutan, realno, napose u sakramentima i svojoj riječi. Poglavito pak u euharistiji. Odnos vjernika spram Gospodinove prisutnosti u euharistiji definira se kvalitetom, dubinom, intenzitetom našega osobnoga odnosa spram te stvarnosti i prisutnosti u euharistijskim prilikama. Ako zbilja vjerujem i životom potvrđujem da je Gospodin zbilja prisutan tu i da mu pristupam kao živomu, onda se to mora odraziti i u mojem odnosu spram te prisutnosti Božje u tome sakramentu.
Stoga je veliko pitanje kako mu pristupam, kako ga štujem i častim, kako se ponašam u njegovoj prisutnosti. Već davno, neposredno nakon Sabora, kard. Döpfner, Benediktov prethodnik na nadbiskupskoj stolici u Münchenu, žalio se kako vjernici idu na pričest masovno bez prethodne ispovijedi, slično kako su nekoć uzimali u crkvi blagoslovljenu vodu. Bez strahopočitanja, bez duboke vjere, bez klanjanja, bez sakramenta pomirenja. Stoga, što je slabija moja vjera u Božju prisutnost u euharistiji, tim manje euharistija djeluje na moj život i ponašanje. To se onda odražava na osrednjost u vjerskoj praksi.
Kvaliteta odnosa prema Isusu Kristu?
Analogiju možemo uzeti iz svagdanjeg života. Znamo kako se odnosimo prema ljubljenoj osobi, osobi koju zbilja poštujemo. Jasno, postoje uhodana pravila ponašanja spram drugih, ali što je dublje naše počitanje i vrjednovanje bližnjega, to će se nužno odraziti i na moje mišljenje i djelovanje u njegovoj prisutnosti. Ponašat ću se dolično, bit ću osobom zahvaćen. Vjera je odnos, odnos prema ljubljenoj osobi, Isusu Kristu, Bogu. Kakve je kvalitete taj odnos? Kako se osjećam u dubini duše u prisutnosti te osobe? Na koji način definira Isus Krist, kako definira moja vjera moje ponašanje i život? Svodi li se sve na uobičajenu praksu, na puka pravila i stanoviti bonton, gdje od vjere ostaje malo ili ništa.
Odsutnost Boga u životu ne znači da Bog nije prisutan u svijetu, nego da je vjera u njegovu prisutnost do te mjere kržljava da smo ravnodušni spram njegove prisutnosti, te to onda nikako ili vrlo malo utječe na moje ponašanje. Isus govori o ljubavi. Ljubavi prema njemu, Ocu, prema sakramentima, Crkvi. Oprjeka ljubavi nije mržnja (očitovana ili pritajena), nego ravnodušnost. Čovjeku je svejedno, on je ravnodušan spram zbiljnosti vjere, što sa sobom (do)nosi eutanaziju i smrt vjere.
Ako nam vjera i Crkva kažu da je Bog u svojoj Crkvi, u vjernicima, svetcima, u euharistiji, u sakramentima, u svojoj riječi, u samaritanskim djelima ljubavi (Jean Vanier, Majka Tereza!), onda bi to trebalo impregnirati vjernike u dubini duše, u njihovu životu i praksi. Koliko je to djelatno i prepoznatljivo u svijetu?
Pojedinac – norma morala i ponašanja?
Prevladava li u društvu odsutnost, zaborav ili protjerivanje Boga, svede li se sve na nekoliko pobožnih misli ili molitava koje se „odrade“ u danu, čovjek će vremenom biti sklon sam sebi određivati svoja pravila ponašanja u odnosu na ono što smije, a što ne smije. Čovjek određuje granice svoje slobode, dopuštenoga ili nedopuštenoga. On postaje sam sebi zakonodavac, posrijedi je moralni relativizam, moralna autonomija. Poglavito u odnosu na novac, moć, seks (bračni partneri!), tri temeljne čovjekove potrebe.
Novac, moć i seks tri su životne domene s kojima se susreo Isus u pustinji, gdje ga je Napasnik kušao. Pobijedio je napasnika trokratno i otjerao od sebe. One su uvijek bile izazov svakomu pojedincu i svakomu naraštaju. Isusova riječ u svim trima točkama savršeno je jasna i izričita!
Onima koji istinski vjeruju u Isusa Krista u životu su i izazvani i pozvani slijediti Isusa odričući se moći koja želi drugima gospodariti. „Primjer sam vam dao! Perite noge jedni drugima, ne mozgove ili glave!“ Imamo i Isusov primjer u odreknuću od posjeda. Za Isusa nisu problem siromasi ni siromaštvo, nego upravo bogataši kojima je bogatstvo postalo „bogom“. Bogataši, te deva i iglene ušice, unišle su u baštinu cijeloga čovječanstva! Sinonim za nešto nemoguće! Ono je najveća zaprjeka za ulazak u kraljevstvo Božje.
Poglavito pak Isusov odnos prema spolnosti, čistoći, predbračnoj i u braku. Isus stavlja naglasak na otkrivanje snage i ljepote spolnosti kao dara Božjega. Spolnost treba služiti novomu životu i ljubavi, oslobođena od bilo kakva egoizma i razuzdana nagona. Ni o čemu se Isus nije toliko puta zorno i jasno izrazio kao upravo o braku i spolnosti, rastavi i čistoći.
Postoje li čini zli u sebi?
Benedikt postavlja i temeljno pitanje moralne teologije, naime, postoji li „intrinsece malum“, postoje li čini sami po sebi zli? Postoje li zle radnje, zli i naopaki čini, koji su uvijek i u svim okolnostima zli i loši, ili treba uzimati u obzir okolnosti, vrijeme, prilike te moguće posljedice da bismo neki čin okvalificirali kao dobar ili zao?
Na to se pitanje može pozitivno odgovoriti samo iz vjerničkoga iskustva, naime, postoji li apsolutno Dobro i apsolutno Zlo. Apsolutno zlo i zlo samo po sebi postoji samo u odnosu prema apsolutno Istinitom i Dobrom. Tko je kriterij dobra i zla? Subjekt koji sam odlučuje, čovjek kao ograničeno, stvoreno biće? Ljudi su skloni stvari i prilike činiti relativnima, prikrivajući zloću i kvarnost. Treba nam netko iznad nas koji nam prethodi, treba nam naravni zakon koji uvijek i svuda vrijedi, što suvremeni moralisti i teolozi niječu ili relativiziraju.
Benedikt samo ponavlja ono što je Crkva svih stoljeća naučavala, a jasno je izraženo i u enciklici Veritatis splendor. Stoga je on u pravu. Nije li Bog u životu i društvu prisutan, procjena onoga što je grijeh, napose u odnosu na vlastiti subjekt, prepušta se pojedincu, pojedinačnom sudu? Subjektivizam i voluntarizam. A kako su danas mediji snažni, te kako oni stvaraju javni moral i ponašanje, imamo kolektivnu zabludu spram dopuštena i nedopuštena, grijeha i kazne. Taj javni moral isključuje apsolutnu istinu i apsolutno dobro. Stoga je čovjek u svojoj biti ugrožen i u odlukama prepušten sam sebi i svojim nagonima.
Mediji i javni „moral“ stalno nam ubrizgavaju u moždane vijuge kako ne postoji zlo ni grijeh na području moći, spolnosti i novca. Jasno, osim u slučaju da se čovjek ogriješi o zakon, ili ako te policija ne uhvati. Čovjek u svojoj prepredenosti i dosjetljivosti može navoditi razloge da ono što je nekoć bilo po sebi zlo proglasi čak dobrom. Izokrenuti moral, odnosno nemoral.
Svjedočenje vjere – razlikovni znak
I na kraju, ako čovjek više ne vjeruje u Božju prisutnost, nestaje razloga da se vjera u javnosti svjedoči. Nema više ničega zbog čega bi bilo vrijedno žrtvovati svoj život. Već je rimski satiričar Juvenal izrekao trajno važeću misao: „Summum crede nefas animam preferre pudori et propter vitam vitae perdere causas“, što će reći: „Smatraj najvećim zlom pretpostaviti vlastiti život časti i dostojanstvu, te zbog svojega života uništavati temelje života, naime, ono što život čini vrijednim življenja.“
Isus je rekao da nema veće ljubavi nego dati život svoj za prijatelje, slijediti njegov primjer. Ako nas već poganski pjesnik uči, trebali bismo se s ponosom zaputiti u Isusovu školu. Otkriti Gospodina i njegovu prisutnost u Crkvi, u sakramentima i riječima koje mijenjaju čovjeka koji mu se izruči i povjeruje.
Benedikt se javio za riječ zbog istine i ljubavi prema Crkvi i Gospodinu. Ne traži on slavu svoju. Što želi? Ne želi eutanaziju kršćanstva ni postupnu eutanaziju Isusa Krista u društvu. Sam je Gospodin rekao da ne prima i ne traži slave od ljudi (usp. Iv 5,41). Tako ni Benedikt. Ali je očito da ima pojedinaca i u episkopatu i na teološkim fakultetima koji ne priznaju druge časti osim onih koje ljudi njima dodjeljuju, u medijima, u arenama, na pozornicama ovoga svijeta. I koji zbog takve časti i pljeska olako ugrožavaju vjeru malenih, te ti i takvi zbog tobožnje progresivne „teologije“ čine lašcem Onoga koji je za sebe rekao da „vrši volju Onoga koji me je poslao, da nikoga od onih koje mi je Otac dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan“ (Iv 6,39).
U uskrsnom smo vremenu. Ako je vjera u Isusa Krista vjera u Uskrsloga i Proslavljenoga, onda je svaka druga „vjera“ koja ne priznaje Kristovo uskrsnuće nečija umotvorina ili tlapnja koja će s njima nestati. Zapravo se ništa ne mijenja ako takvima koji niječe vjeru u uskrsnuće svi plješću, jer je taj i takav teolog „sam svoj majstor i učitelj“, a ne učenik Božji, o čemu govori i Isus u Kafarnaumu.
Biti učenik Božji znači ne slijediti vlastito mišljenje, nego Božju objavu. Nije uzalud Krist slavio svojega Oca koji je „sve to sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima i djeci“ (usp. Mt 11,25). Terminus ad quem božanske objave nije imanentna povijest ni smrt pred kojom svi teolozi i umnici ovoga svijeta u konačnici kapituliraju, nego život vječni: „Zaista, zaista kažem vam: Tko vjeruje u mene, ima već život vječni!“ (Iv 6,47).