ZAŠTO TREBA VIŠE I ČEŠĆE GOVORITI O »STRUKTURAMA GRIJEHA« Povezanost izvornoga grijeha sa »strukturama grijeha«

Autor:  Krešimir Cerovac

Foto: Shutterstock
Iako nije o tome tako često govorio kao papa Ivan Pavao II. te nije do kraja objasnio što je grješna društvena struktura, ili kako ona funkcionira, Ratzingerovo povezivanje izvornoga grijeha s društvenim strukturama dalo je korisnu teološku upućenost na to kako se i društvene strukture mogu smatrati grješnima.

U enciklici »Caritas in veritate« (»Ljubav u istini«, 2009.) papa Benedikt XVI. izriče sažetu tvrdnju iz koje je vidljivo da izvorni grijeh ne utječe samo na pojedince, nego i na društvene strukture: »Mudrost Crkve uvijek je upozoravala na prisutnost izvornoga grijeha i u društvenim uvjetima, odnosno u strukturama društva.« A u »Naputku o kršćanskoj slobodi i oslobođenju« (1986.), dakle iz razdoblja dok je još bio prefekt Zbora za nauk vjere, navodi: »Strukture su zbroj ustanova i postupaka koje ljudi već nalaze ili stvaraju na nacionalnoj ili uređuju gospodarski, društveni i politički život. (…) Ipak one su uvijek podložne odgovornosti čovjeka, koji ih može preinačiti, a ne nekom tobožnjom povijesnom determinizmu.« Iako nije o tome tako često govorio kao papa Ivan Pavao II. te nije do kraja objasnio što je grješna društvena struktura, ili kako ona funkcionira, Ratzingerovo povezivanje izvornoga grijeha s društvenim strukturama dalo je korisnu teološku upućenost na to kako se i društvene strukture mogu smatrati grješnima.

Iza grijeha struktura su posve osobni grijesi

Raspravljajući o tom pitanju, papa Ivan Pavao II. je u pobudnici »Ecclesia in America« (»Crkva u Americi«, 1999.) osudio »društvene grijehe koji vape u nebo jer izazivaju nasilje, narušavaju mir i sklad između zajednica unutar pojedinih naroda, između nacija i između različitih područja pojedinih kontinenata«. S tim u vezi naveo je »trgovinu drogom, recikliranje nezakonitih sredstava, korupciju na svim razinama, teror nasilja, utrku u naoružanju, rasnu diskriminaciju, nejednakost između društvenih skupina i neracionalno uništavanje prirode«. A u enciklici »Sollicitudo rei socialis« (Socijalna skrb, 1987.) dao je jasnu definiciju pojma »struktura grijeha«:

»Nije dovoljno reaktivno djelovati i čekati na određene krizne situacije s kojima se sve više susrećemo«, rekao je kardinal Bozanić u svojoj prošlogodišnjoj božićnoj poruci. Ta je izjava, na žalost, primjenljiva na mnoga područja hrvatskoga društva. Da nije tako, ne bi se dogodili slučajevi poput »Agrokora« i »Uljanika«, a i mnogi drugi. Zanimljivo je kako to političari prešućuju i prave se »Englezima«.

»Kad Crkva govori o grješnim situacijama ili kad društvenim grijesima označava određene situacije ili stanovito skupno ponašanje više ili manje raširenih društvenih skupina ili pak stanovništva cijelih država i blokova, ona zna i proglašava da su ti slučajevi društvenoga grijeha plod, gomilanje i sažimanje brojnih osobnih grijeha. Riječ je o posve osobnim grijesima onih koji podržavaju ili izazivaju nepravdu ili izrabljivanje; onih koji, premda bi mogli nešto poduzeti (!) da se izbjegnu, otklone ili barem ograniče određena moralna zla, propuštaju to učiniti iz nemara, straha i lažne solidarnosti, zbog skrivanja sudioništva ili iz ravnodušnosti onih koji se izgovaraju da nije moguće izmijeniti svijet; također onih koji sebi žele prištedjeti napore ili žrtve izgovarajući se višim razlozima. Prave odgovornosti, dakle, jesu odgovornosti osoba. Neka situacija – a isto tako ustanova, struktura, društvo – sama po sebi nije subjekt ćudorednih čina; zbog toga sama po sebi ne može biti ni dobra ni zla

Čovjek je uvjetovan socijalnom strukturom

Neprijeporno je da je čovjek, kako kaže sveti Ivan Pavao u enciklici »Centesimus annus« (»Stota godina«, 1991.), »uvjetovan i socijalnom strukturom u kojoj živi, odgojem što ga je primio i okolinom«. Ti elementi olakšavaju ili otežavaju čovjekov život prema istini. Pritom postupci kojima se stvara određena ljudska okolina mogu »uroditi specifičnim strukturama grijeha koje sprječavaju punu realizaciju ljudi koji od njih na razne načine pate.« A svatko tko pomaže u održavanju grješne društvene strukture, ili od nje ima koristi, moralno je, zajedno s drugima, odgovoran za nepravdu koju uzrokuje. Vjernik je pozvan »razbiti takve strukture i zamijeniti ih autentičnijim oblicima suživota«, bez obzira na to što takav zadatak »zahtijeva hrabrost i strpljivost«.

Kako društvene strukture djeluju

U »Naputku o kršćanskoj slobodi i oslobođenju« kardinal Joseph Ratzinger navodi: »Po sebi potrebne, često teže ukrutiti se i utvrditi u mehanizmima razmjerno neovisnima o ljudskoj volji i tako spriječiti ili izopačiti društveni razvoj i uroditi nepravdom. (…) Ustanove i zakoni, kad su u skladu s prirodnim zakonom i usmjereni na opće dobro, jamci su osobne slobode i njezina promaknuća.« Treba naglasiti da se pritom može »govoriti o strukturi opečaćenoj grijehom, ali se ne mogu osuditi strukture kao takve«. Činjenica je da grješne ekonomske i političke strukture teže stvaranju kulture prilagodljivosti (konformizma) i pasivnosti. Na žalost, često je u pitanju tiho pristajanje na društvenu nepravdu.

Kako je društvena struktura grješna?

Društvene strukture, jasno, nisu svjesno uzročnici i stoga ne mogu griješiti u doslovnom smislu pojma grijeh. Ali budući da imaju uzročno djelovanje kroz izbore, koje čine osobe unutar njih, mogu se opisati kao grješne ako ograničenja, olakšice i poticaji koje te osobe susreću potiču na moralno zlo. U enciklici »Sollicitudo rei socialis« (Socijalna skrb) Ivan Pavao II. veoma je izoštreno ustvrdio: »Činima i postupcima što su suprotni volji Božjoj i dobru bližnjega, kao i među ‘strukturama’ što ih oni unose, danas je, izgleda, najkarakterističnije dvoje: s jedne strane, isključiva pohlepa za dobitkom i, s druge strane, žeđ za vlašću s težnjom da se drugima nametne vlastita volja. Svakomu od ta dva stava može se, da bismo ih bolje ocrtali, dodati i izraz: ‘pod svaku cijenu’.« »Strukture grijeha« su, na žalost, smatra papa, radikalno suprotstavljene miru i razvitku u svijetu, one su zaprjeke za autentično oslobođenje: »Glavna zaprjeka koju valja svladati kako bi se postiglo pravo oslobođenje jest grijeh i strukture koje on stvara umnažajući se i šireći se. (…) Ondje gdje nedostaje istine i ljubavi, proces oslobođenja vodi k smrti slobode, koja onda više nema oslonca.«

Slučaj »Agrokor« i »strukture grijeha«
Godine 2017. javlja se slučaj »Agrokor«. Svima je sve jasno i odgovorni su sve znali, ali nisu o tome godinama prije i javno govorili. Sve »strukture grijeha« oslonjene na društvene grijehe još uvijek nisu raskrinkane. U vezi s aferom »Agrokor« nameću se mnoga pitanja na koja nema još uvijek odgovora: Što se sad zna nakon »Agrokorove« implozije, a da se to prije nije znalo? »Agrokorov« debakl otkriva osnovne slabosti u hrvatskom suvremenom sustavu korporativnoga upravljanja, no pitanje je gdje se sve nalaze te slabosti? Postoji li uopće način na koji se može u budućnosti zaštititi od takvih događaja, odnosno mogu li se na vrijeme uočiti procesi koji postupno vode u bankrot? Nevjerojatno je da nitko nije uočio i signalizirao što se sprema u »Agrokoru«. Još uvijek nisu dokraja raskrinkane i razmrvljene konkretne odgovornosti pojedinaca. Očito je da i korporacije, poput moralno ispravnih osoba, također imaju društvenu odgovornost – no koja, nažalost, nije dovoljno određena hrvatskim zakonima i propisima. Nije uspostavljen dovoljno razvidan pravni okvir, koji bi dao jasne naznake što korporacije trebaju izbjegavati, a što mogu činiti. Svima je sve jasno i odgovorni su sve znali, ali nisu o tome godinama prije i javno govorili.

 

»Nije dovoljno reaktivno djelovati i čekati na određene krizne situacije s kojima se sve više susrećemo«, rekao je kardinal Bozanić u svojoj prošlogodišnjoj božićnoj poruci. Ta je izjava, na žalost, primjenljiva na mnoga područja hrvatskoga društva. Da nije tako, ne bi se dogodili slučajevi poput »Agrokora« i »Uljanika«, a i mnogi drugi. Zanimljivo je kako to političari prešućuju i prave se »Englezima«. Nitko o tome ne govori! No da se ne bi moralo reaktivno djelovati, potrebni su iznimno sposobni ljudi, koji nisu birani po političkoj podobnosti, stranačkoj pripadnosti ili po nepotističkoj liniji, nego jedino po životnim referencama. »Razvoj je nemoguć (!) bez čestitih ljudi, kao i bez djelatnika u ekonomskom i političkom sektoru koji u svojim savjestima beskompromisno slijede zahtjeve zajedničkoga dobra. (…) Ekonomija treba etiku kako bi ispravno funkcionirala, ali ne etiku kakvu god, nego etiku koja je usmjerena na ljude«, poručuje papa Benedikt XVI. u enciklici »Ljubav u istini«. Čini se da toga nema dovoljno u Hrvatskoj.

Trodioba vlasti nije na zadovoljavajućoj razini

»Odgovornost za postizanje općega dobra, osim pojedinim osobama, pripada prije svega državi jer je skrb za opće dobro razlog postojanja političke vlasti. […] Politička vlast sredstvo je koordinacije i usmjerenja po kojem se moraju ravnati pojedinci i posrednička tijela težeći prema poretku čiji će odnosi, ustanove i procedure biti u službi cjelovita ljudskoga rasta«, poručila je nedavno u, od političara prešućenoj, izjavi »Pravna, radna i socijalna sigurnost – jamstvo dostojanstva čovjeka u hrvatskom društvu« – komisija »Iustitia et Pax« (Pravda i mir). Komisija s pravom upozorava: »Svjedoci smo, nažalost, obrnuta procesa, koji kao da sugerira da su građani u službi države, a ne obratno. Takav sustav vladavine udaljava se od svoje izvorne biti. Naime, sustav u kojem politika prestaje biti idealom služenja općemu dobru i postaje sredstvo za podilaženje partikularnim interesima ima niz negativnih posljedica. Među tim negativnim posljedicama disfunkcionalne države svakako je najvažnija nesigurnost građana, a ogleda se na više razina, od kojih su tri ključne i međusobno usko povezane: pravna, radna i socijalna

Nažalost, nadalje, smatra Komisija: »Istinska trodioba vlasti, kao isključivo jamstvo različitih oblika sigurnosti građana, u Republici Hrvatskoj još nije na razini na kojoj bi trebala biti.« »Stoga je teško oteti se dojmu«, nastavlja Komisija, »da su brojni zakoni doneseni ne radi ostvarivanja općega dobra, nego radi partikularnih interesa pojedinih profesionalnih ili inih skupina.« Usto: »Pravnoj nesigurnosti pridonosi i sudbena vlast dugotrajnim sudskim postupcima i neujednačenom sudskom praksom. (…) Pravnu sigurnost nerijetko izravno ugrožava i izvršna vlast uplitanjem u sudske postupke (osobito kada je riječ o tajnim postupcima, npr. o izvidima koji se provode prije pokretanja kaznenoga postupka), utjecajem na personalnu politiku u pravosuđu, kao i na sudbenu vlast u cjelini, osobito na lokalnoj razini

Stvar kršćanske i građanske hrabrosti

Postojanje »struktura grijeha« se, kako kaže papa Benedikt XVI., »odražava i na razvojni proces naroda, čije zaostajanje ili sporost moramo prosuđivati i u tom svjetlu«. Ta se činjenica u Hrvatskoj zanemaruje iako se mnogi smatraju demokršćanima. Političari bi trebali više razmišljati i djelovati u skladu s porukom pape Ivana Pavla II.: »Ljudsko biće je posve slobodno jedino ako nađe sama sebe, u punini svojih prava i obveza; isto treba reći i za društvo kao cjelinu. Glavna zaprjeka koju valja svladati kako bi se postiglo pravo oslobođenje jest grijeh i strukture koje on stvara umnažajući se i šireći se

Društvo je, dakle, bratstvo i zajednica. U enciklici »Evangelium vitae« (»Evanđelje života«, 1995.) Ivan Pavao II. naglašava: »Nužno je potrebno, zbog budućnosti društva i razvitka prave demokracije, ponovno otkriti temeljne i prirođene ljudske i moralne vrijednosti koje proizlaze iz biti čovjeka i koje izražavaju i čuvaju dostojanstvo osobe: vrijednosti koje ne stvara ni pojedinac, ni većina ni država. Potrebno je stvarati institucije koje će utjeloviti temeljne vrijednosti, a ‘strukture grijeha’ treba razbiti i zamijeniti ih autentičnim oblicima suživota.«

Papa Ivan Pavao II. dramatično naglašava da »smo svi mi uistinu za sve odgovorni«, pa od vjernika traži da snose odgovornost glede poboljšanja »struktura grijeha«, koje se mogu »pobijediti uz pomoć božanske milosti«, i to »zalaganjem za dobro bližnjega i spremnošću da, u evanđeoskom duhu, izgubimo sebe radi drugoga, umjesto da ga iskorištavamo, da mu služimo, umjesto da ga tlačimo radi vlastite koristi«.

Sveti Ivan Pavao u svom veličanstvenom opusu pokazuje put za ostvarenje zdrava društva. On shvaća društvo kao moralno jedinstvo razumnih i slobodnih bića, kao etičku obvezu ljudi za suživljenje, suradnju i solidarno ostvarenje cilja. Društvo je, dakle, bratstvo i zajednica. U enciklici »Evangelium vitae« (»Evanđelje života«, 1995.) naglašava: »Nužno je potrebno, zbog budućnosti društva i razvitka prave demokracije, ponovno otkriti temeljne i prirođene ljudske i moralne vrijednosti koje proizlaze iz biti čovjeka i koje izražavaju i čuvaju dostojanstvo osobe: vrijednosti koje ne stvara ni pojedinac, ni većina ni država. Potrebno je stvarati institucije koje će utjeloviti temeljne vrijednosti, a ‘strukture grijeha’ treba razbiti i zamijeniti ih autentičnim oblicima suživota.«

Traži se revolucija duha i nutrine

Nazvati pravim imenom korijen zala koji nas danas u hrvatskom društvu tišti te uočavati »strukture grijeha« stvar je moralnoga poštenja i duhovne pronicavosti, odnosno stvar kršćanske i građanske hrabrosti. Međutim u konačnici u svim slučajevima »strukture grijeha« proizlaze iz osobnoga izbora pojedinaca, koji teško krše zakon koji je, kako kaže sveti Pavao, upisan u ljudskim srcima (Rim 2, 15). Začuđuje, međutim, da, iako je u pitanju i više nego težak grijeh, a to vrijedi i za pitanje korupcije, kršćanski znanstvenici i teolozi rijetko tomu posvećuju sustavnu teološku raščlambu i pozornost. U Crkvi je uz pastoralnu službu potrebno jače vršenje i proročke i kritičke službe. Sa stajališta izvornoga kršćanskoga razumijevanja pravednosti jasno je vidljivo da se učinci »struktura grijeha« opasno odražavaju u društvu. Šutnjom i prikrivanjem sudjeluje se u pletenju mreže »strukture grijeha«, a »prekrasan« primjer je afera »Agrokor«. Teško je ocijeniti u kojoj je mjeri postojanje »struktura grijeha« baš izravno utjecalo na iseljavanje ljudi, uglavnom mladih, iz države. Postoji više uzroka, a čini se da je glavni uzrok iseljavanja opće društveno ozračje koje vlada u Hrvatskoj i koje se proteže na mnoge sektore. Nemoral političkih elita, pravna nesigurnost, nepotizam i korupcija pri vrhu su motiva koji su pridonijeli iseljavanju. Po svemu sudeći Hrvati se iseljavaju više zbog nepravde, a manje zbog siromaštva, pokazuju neka istraživanja koja je provelo Hrvatsko katoličko sveučilište (»Iseljavanje Hrvata u Njemačku. Gubimo li Hrvatsku?«).

Traži se revolucija, ali samo revolucija duha, revolucija nutrine.