I. Šola: Srbija – susjed iz pakla

Srbija kao susjed

Već duže vremena mnogi umjereni i dobronamjerni ljudi u Hrvatskoj ne mogu se načuditi činjenici da bi Srpska pravoslavna Crkva utjecala tko će u Katoličkoj Crkvi u Hrvata biti proglašen svecem. Mislim na blaženog Stepinca, koji je spasio mnoge Srbe, među kojima je i njihov visoki kler, od zločinačkog Pavelićeva režima.

No susjedima očito nije dosta da Hrvatima pišu povijest i određuju tko može, a ne može biti svetac, i to mantraju po Vatikanu živopisnom papi Franji, koji na to pristaje – sada bi kreirali i hrvatsku sigurnosnu politiku i određivali koje oružje Hrvatska smije kupiti, kakvu će obrambenu (!) politiku voditi. Čak je i notorni Miroslav Lazanski imao priliku dobiti prostor na HRT-u kako bi, na sramotu tamošnjih urednika, kao velikosrpski ratni propagandist, dijelio poruke o miru i dobrosusjedstvu. Baš kao u komediji “Susjedi iz pakla”.

Gromoglasna šutnja

Srpska pravoslavna Crkva i njezin patrijarh u vrijeme kad je Nedić, prije nego Pavelić, počeo “čišćenje” Židova i Roma, šutjeli su k’o zaliveni. Dapače, Arhijerejski Sinod SPC u ljeto 1941. godine priopćio je, što nije demantirano: “Sveti Arhijerejski Sinod će lojalno izvršavati zakone i naredbe okupatorskih i zemaljskih vlasti, i uticaće preko svojih organa na potpuno održavanje reda, mira i pokornosti.” Među zakonima koje je SPC odlučio “izvršavati” onda su i rasistički njemački Nirnberški zakoni. Ista ta Srpska pravoslavna Crkva, koja se bacila pod skute Hitleru zajedno s Nedićem, sada se upire iz petnih žila spriječiti Stepinčevu kanonizaciju, uz asistenciju katoličkih mazohista, karijerista i oportunista u Vatikanu, Beogradu i Zagrebu. Groteskno je što SPC i njezini patrijarsi, s obzirom na njezinu ulogu gromoglasne šutnje tijekom istrebljenja Židova, kao i na druge gromoglasne šutnje, vezane uz Vukovar ili Srebrenicu tijekom posljednjih srpskih zuluma na “ovim prostorima”, uzimaju sebi moralno ili bilo koje drugo pravo da se petlja u bilo što, a kamoli u kanonizaciju Stepinca, koji je simbol svega suprotnoga od načina na koji su se ponašali predstavnici SPC tijekom Drugog svjetskog rata.

Pogled u zrcalo

Uostalom, zamislite obrnutu situaciju, da se Katolička Crkva u RH petlja u unutarnje stvari SPC i koga će ona proglasiti svecem, tj. “svetiteljem”!?

Ako vas baš zanima tko sve u SPC nosi titulu sveca, pogledajte knjigu Miroslava Ćosovića “Bizarni sveci Srpskecrkve”, no prije toga “obratite se svom liječniku ili ljekarniku”.

Kao sa srpskom Crkvom, jednako je i sa srpskom politikom. Njezina dva glavna manekena, Aleksandar Vučić, bivši šešeljevac, i Ivica Dačić, bivši miloševićevac, zvan Mali Sloba, sljednici i sudionici politike koja je sijala smrt po RH i BiH, određivali bi Hrvatskoj koje će oružje, kao članica NATO-a i EU, nabaviti. Pa se uspjenili zbog moguće nabave balističkih raketa. Hrvatska nikada nije napala Srbiju, niti je vodila osvajačke ratove, a moguća nabava i modernizacija našeg arsenala sigurno nije u funkciji agresije na bilo koga. Kao i srpski episkopi u slučaju Stepinca, ni Vučić ni Dačić nemaju, zbog svog životopisa uprljanog krvlju žrtava Miloševićeva i Šešeljeva zlotvorstva, nikakvo moralno ni bilo koje drugo pravo petljati se u naša obrambena pitanja.

Svi “oni” u svojim stanovima, rezidencijama i manastirima valjda imaju – zrcalo!

Ivica Šola
Glas Slavonije