IBRAHIM: Na Zapadu više ne postoje mačevi, samo simitari

FrontPageMag

autor: Raymond Ibrahim

“Ako islam dana terorizira Zapad, to nije zato što može, već zato što Zapad to dopušta. Bez obzira koliko slabiji, još uvijek isukani simitar će uvijek nadvladati snažni mač koji se drži u koricama.”

To su posljednje riječi moje knjige na 352 stranice Mač i simitar, koja bilježi četrnaest stoljeća ratovanja između islama i Zapada. Bile su namijenjene naglašavanju razlike kako su predmoderni Europljani — poglavito križari — zauzeli junački stav i uzvratili tada moćnom i ekspanzivnom islamu, dok su njihovi dekadentniji potomci na modernom Zapadu željni kapitulirati na sve moguće načine pred danas oslabljenim, ali još uvijek agresivnim islamom.

Iako je ta posljednja rečenica o “isukanim simitarima” i “mačevima u koricama” bila jasno simbolična, čak je i sama simbolika nedavno potvrđena: Vlasnici poznate sportske momčadi upravo su odbacili svoj dugogodišnji logo — križara koji vitla mačem — kako bi pokazali koliko su “budni” i umirili muslimane. Prema nedavnom izvješću:

Jedan od najboljih novozelandskih ragbijaških timova, Križari, odbacili su svoj logo s vitezom i mačem nakon razmatranja brenda u jeku terorističkog napada u Christchurchu. Momčad iz Christchurcha odlučila se za maorski motiv umjesto križarskog nakon napada u ožujku u kojem je pucač otvorio vatru u dvije džamije, ubivši pritom 51 osobu. Međutim, odlučila je zadržati svoje ime, unatoč kriticizmu da je usko povezano s srednjovjekovnim religijskim ratovima između muslimana i kršćana.

Ipak, ako mislite da je zadržavanjem imena “Križari” momčad zauzela nekakvu vrstu stava, prema NY Timesu, oni su zadržali — ili bolje reći zaglavili su — ime Križari “zbog komercijalnih i licenčnih sporazuma koji se ne mogu mijenjati”. To nije spriječilo vlasnike momčadi da izokrenu tu vezu i koriste riječ “križar” na način koji nas podsjeća na Georgea W. Busha: “odlučeno je da niti jedno ime na bolji način ne predstavlja predanost kluba da živi u skladu svojih vrijednosti — vođenje križarskog rata za društveni napredak i inkluzivnost sa srcem za našu zajednicu i jedni za druge”, priopćio je klub u izjavi.

Ovakva vrsta ulagivanja nije bez (sramotnog) presedana: Godine 2004., Arabia Business je izvijestio da je “španjolski nogometni gigant Real Madrid navodno uklonio kršćanski križ na vrhu službenog grba nakon potpisivanja ugovora o sponzorstvu s Nacionalnom bankom Abu Dhabi.”

U međuvremenu, muslimanske nacije, poput doma samog islama, Saudijske Arabije (iliti “Američkog prijatelja i saveznika”™), ponosno prikazuju simitare na svojim nacionalnim zastavama, uz riječi “Nema boga osim Alaha, a Muhamed je njegov glasnik” — riječi zbog kojih su bezbrojni ljudi, u prošlosti i sadašnjosti, izgubili živote odbivši ih recitirati. Čini se kako niti jedan nemusliman nije uvrijeđen ili zabrinut time, dok se Zapadnjaci natječu jedni s drugima tko će promijeniti logotipe i zastave, ne nacija, već malih momčadi muškaraca koji se igraju s loptama — kako se ne bi činile previše militantnima, previše “zlima”.

Ovo je, ukratko, rezime kako Zapad i islam vide sebe i reagiraju jedni na druge. Dok islam poštuje svoju nasilnu, džihadističku prošlost i, gdje god je to moguće, pokušava je oživjeti, Zapad neprestano odbacuje svoje križarsko nasljeđe.

A što su točno bili križarski ratovi od kojih se Zapad toliko žarko želi distancirati? Oni su bili militantni, izravni odgovor na više od četiri stoljeća džihadske agresije i osvajanja kršćanskih i europskih teritorija. Konkretne muslimanske invazije (između 1071.-1094.) koje su izazvale Prvi križarski rat, rezultirale su klanjem i porobljavanjem stotina tisuća istočnih kršćana (uglavnom Armenaca i Grka) od strane muslimanskih Turaka koji su djelovali u ime džihada. Kao što je bizantska princeza Anna Komnene (umrla 1153. godine), koja ja iz prve ruke svjedočila turskim djelima, napisala: “Gradovi su uništeni, zemlje opljačkane, a čitavi Rhomaioi [Anatolija] bio je natopljen kršćanskom krvlju.” Njezin otac, car Alexios, je bio taj koji je preklinjao Zapad za pomoć. U pismu svom prijatelju, sažeo je u kratkim crtama ono što su muslimanski osvajači radili kršćanima:

Plemenite gospođe i njihove kćeri, opljačkane, silovane su jedna za drugom, poput životinja. Neki [od njihovih napadača] besramno su stavljali djevice ispred njihovih vlastitih majki i prisiljavali ih da pjevaju opake i opscene pjesme tako dugo dok nisu završili s njima … [M]uškarci svih dobi i izgleda, dječaci, mladići, starci, plemići, seljaci i ono što je još gore i uznemiravajuće, svećenici i redovnici, … čak i biskupi oskrnavljeni su grijehom sodomije [to jest, bili su silovani]…

Upravo je to — zabrinutost za braću kršćane, potaknulo Prvi križarski rat u to vrijeme. U Clermontu 1095. godine, papa Urban je izgovorio dio onoga o čemu su svi govorili:

Oni [muslimanski Turci] su u potpunosti uništili neke od Božjih crkava, a druge preobratili u korist njihovog vlastitog kulta [džamije]. Uništili su oltare nečistoćom i prljavštinom. Obrezuju kršćane i razmazuju krv iz obrezivanja po oltarima ili je bacaju u krsne fontane. Zadovoljavaju se ubijanjem drugih tako što im rasparaju utrobe, izvade kraj njihovih crijeva, vežući ih za stup. Potom, bičevanjem, tjeraju svoje žrtve oko stupa sve dok im utroba ne ispadne ili padnu mrtvi na zemlju. Nakon toga ponovno vežu druge na stupove i gađaju ih strelicama; hvataju druge, nategnu njihove vratove i pokušavaju vidjeti hoće li im moći jednim udarcem golog mača odsjeći glave. A što mogu reći o šokantnom silovanju žena? … Tko će osvetiti sve ovo, tko će ispraviti ovu štetu, ako vi to nećete učiniti?

Prisutni kršćani, većinom Franci, povikali su Deus vult! (Bog to želi) i ubrzo su pružili pomoć svojim istočnim istovjernicima.

To je ono što mnogi na Zapadu žele odbaciti i od čega se žele distancirati — uključujući simbolično, brisanjem križara koji vitla mačem s logotipa svoje ragbi momčadi; i to je razlog zašto “bez obzira koliko slabiji, još uvijek isukani simitar će uvijek nadvladati snažni mač koji se drži u koricama.”