Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Hrvatska ljevičarska (sedma) sila vrlo je znakovito reagirala na dva događaja u Italiji, a niti jedan, zanimljivo, nije vezan na svenazočnu opasnost – koronavirus, koji se, evo, probio do Apenina. Tako je, primjerice, novinar Jutarnjeg lista, nastojeći biti malo duhovit, malo ironičan, napisao:

„Pravosuđe i policija su se napokon počeli obračunavati s ustašlukom. Ali u – Italiji. Zbog širenja mržnje ksenofobije uhićen je 22-godišnjak iz Bergama kod kojeg je talijanska policija pronašla neonacističke letke, keltske križeve, poruke s pozivanjem na Nezavisnu Državu Hrvatsku i Adolfa Hitlera, uz majice s obilježjima HOS-a i Bad Blue Boysa te s pozdravom ‘Za dom spremni'”, izvješćuje zagrebački dnevnik, napominjući kako je protiv toga mlađahnog ustaše iz susjedstva podnesena prijava zbog rasne mržnje.

Nostalgija, nostalgija…

Ne kaže se, međutim, ništa konkretnije o tome mladiću, pa ne znamo je li riječ o priči sličnoj onoj o ustaši iz Imotskog, Kinezu koji je svako malo znao zagangati kakvu ustašku budnicu, dok ga nedavno konačno nisu protjerali iz Hrvatske. Ne zna se, dakle, je li po Bergamu “visinu kukuruza” mjerio neki Talijan – egzibicionist, poput kineskog bojovnika ili, pak, Hrvat na privremenom rad u susjednoj Italiji, pa ga je nostalgija nagnala da se sjeti zavičajne prošlosti. Kakva je da je…

No, naglasak citiranoga teksta ionako nije na tomu, nego je cilj poručiti kako Hrvatska tolerira „rasnu mržnju“, a Italija, eto, ustaškoj guji zna zavrnuti šijom. I, doista, Italija je prava europska država… Ali, ljevičarski tisak je potpuno ignorirao jedan drugi događaj koji to zorno ilustrira.

Prije 20-ak dana u Monrupinu pokraj Trsta komemorirane su talijanske žrtve koje su proganjali, ubijali i u kraške jame bacali Titovi partizani (skupa sa Slovencima i Hrvatima koji su tretirani političkim protivnicima). Riječ je, zapravo, o svojevrsnom talijanskom Bleiburgu, tijekom kojega su Brozovi egzekutori smaknuli na tisuće muškaraca, žena i djece.

Mrtvi drugog reda

„Potrebno je sjećati se tih događaja iz prošlosti kako se u budućnosti više ne bi dogodilo takvo zvjerstvo“, poručio je čelnik Talijanske lige i donedavni ministar unutarnjih poslova Matteo Salvini, dodajući kako je žalosno što ima još onih koji smatraju da postoje mrtvi prvog reda i mrtvi drugog reda, po kojima su ti „Talijani malo manje mrtvi jer su ih ubili komunisti“. Uz to, na komemorativnom skupu se čulo i da Brozu treba oduzeti sva talijanska odlikovanja.

Slijedom čega se treba sjetiti naše priče iz sredine veljače. Dio medija se skandalizirao nad incidentom u kojemu su članovi jedne navijačke skupine bacili baklju i boce na autobuse u kojima su bili oni koji su se zaputili na Partizansko groblje u Mostaru na dan “oslobođenja toga grada” (od fašizma). Žurno je reagirala policija i vjerojatno je spriječen teži incident. I već kronično, svi su u autobusima promovirani u antifašiste, a svi napadači u – ustaše.

U medijima koji dijele tu vrstu atesta, dobra i zla, naime, nije se mogla naći niti riječ pijeteta prema komunističkim žrtvama. A baš tih dana, sredinom ovoga mjeseca, navršilo se 75 godina otkako su partizanske postrojbe počinile strašan zločin u Mostaru, ubivši na okrutan način sedam franjevaca, bacivši iz potom, predmnijeva se na mjestu današnjeg Mosta Hasana Brkića, u Neretvu.

Nosim kapu sa tri roga…

Partizanski su osvetnici, inače, ubili 66 franjevaca i u Hercegovini ih se s osobitim pijetetom sjećaju baš u ovome mjesecu.  Uz njih, stradali su i brojni civili. A svi su oni stigmatizrani, postavši tako mrtvi drugog reda. Zapravo, kazao bi Salvini, malo su manje mrtvi jer su ih ubili komunisti, pjevajući: „Nosim kapu sa tri roga i borim se protiv Boga“. Njihova žrtva nije, eto, ništa u odnosu prema umalo razbijenoj (“antifašističkoj”…) glavi na putu ka groblju bez, inače, mrtvih…

Iz svega je rečenog bjelodano zašto je na ovim prostorima, gotovo podjednako u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, ignorirana Rezolucija Europskog parlamenta o zločinima nacizma, fašizma i komunizma od 19. rujna prošle godine.

U tome se dokumentu izričito kaže da se u postkomunističkim zemljama još toleriraju znakovi, spomenici i osobe koje predstavljaju taj režim, te se pozivaju vlade da se to ukloni i tako jasno poruči svima da su to bili zločinački režimi. Ne mislim, dakako, kako spomenutim „mostarskim antifašistima“ na putu ka „groblju“ trebaju razbijati glave. No vjerojatnost da oni komemoriraju i one koji su ubijali franjevce i vjerni im puk, nije mala.

Ako pritom još mašu jugoslavenskim zastavama s petokrakom i (pokojom) titovkom (s tri roga) na glavi… onda to doista više nije iskazivanje pijeteta nego – provokacija. I sve to na groblju podignutom na, od Crkve, otetom zemljištu.

Zločin je zločin!

Važno je, međutim, naglasiti kako u navedenoj rezoluciji nema uobičajenih, makar za ovaj naš nesretni ex-jugoslavenski prostor, stereotipa po kojima se zbog zločina nacizma amnestira ili relativizira komunističko zlo. Slijedom čega je, uz ino, nastala „teza“ kako su na Bleiburgu ubijeni zlikovci i kako su pobjednici, zapravo, slabo obavili posao te da su hercegovački franjevci bili legitimni cilj vojnog djelovanja.

Treba zato inzistirati na platformi na kojoj je nastala ova rezolucija koja se, evo, teško probija do naših krajeva. Europski parlament, naime, naglašava da je Drugi svjetski rat započeo kao neposredni rezultat zloglasnog nacističko-sovjetskog Sporazuma o nenapadanju od 23. kolovoza 1939., znanog i kao Pakt Molotov-Ribentrop, i njegovih tajnih protokola, u kojima su ta dva totalitarna režima sa zajedničkim ciljem osvajanja svijeta podijelila Europu u dvije zone utjecaja.

izvor: KT

Okova zla – svih vrsta – treba se, dakle, riješiti. Za što konačno postoji i Rezolucija Europskog parlamenta. Ma koliko se šutjelo o njoj.