Prilog u dnevniku nacionalne televizije (9.3.2019.) potaknuo me na nekoliko komentara koje tek sada objavljujem. Prilog se bavio demografijom, točnije programom grada Zagreba prema kojem roditelji troje ili više djece od kojih najmlađe nije još školskog uzrasta mogu steći status odgajatelja. Ne znam što taj status sve podrazumijeva, ali pretpostavljam različite olakšice i posebno poticaje za majku koji joj omogućuju i olakšavaju da ostane uz svoju djecu. (Ovdje mi nije cilj komentirati samu mjeru, njene troškove, uštedu, ili njenu opravdanost.)
Ono što mi je zanimljivo je način na koji je predstavljen program u dnevniku. U prilogu ga je komentirala jedna psihologinja kojoj nisam zapamtio niti ime niti titulu, ali ukratko je objasnila da ona taj program smatra lošim jer isključuje žene sa tržišta rada. Naime, kao što objašnjava, žene koje imaju taj status godinama ne sudjeluju na tržištu rada i to dovodi samo do daljnje diskriminaciji tih žena prilikom zapošljavanja, posebno prilikom napredovanja.
Zatim su u prilogu spomenuti neki statistički podaci, komentari demografa ili što već, da bi na kraju opet pustili spomenutu psihologinju da završi; Ovog puta se fokusirala na djecu; smatra da su djeca koja odrastaju uz majku odgajateljicu u lošem položaju. Takva djeca su diskriminirana jer ih jednog dana stavljamo u školu zajedno s djecom koja su svoje rano djetinjstvo provela u vrtiću (koji ih je navodno bolje pripremio za školu – i život).
Dakle, koji su točno njeni prigovori na opisani program;
(I) Prvo, loše je za ženu da provodi vrijeme s vlastitom djecom jer vrijeme koje provodi s njima bi mogla provoditi na poslu. Ono vrijeme i energiju koju da vlastitoj djeci ne može dati svom šefu.
(II) Drugo, loše je i za djecu da provode vrijeme sa vlastitom majkom jer bi mogli to vrijeme provoditi u vrtiću koji bih ih pripremio za provođenje vremena u školi.
(Još samo da se riješimo majki i djece pa smo riješili čitav problem čovječanstva.)
Što misliti o tim prigovorima? Možemo li im odgovoriti? Nije li u pravu kada kaže da će žena koja brine više o djeci nego o poslu imati lošiju poziciju na poslu?
(Inače, njen drugi prigovor da ljudi koji ne sudjeluju u nekom obliku predškolskog programa imaju lošije rezultate u školi odnosno životu nije točan, ne postoje dugoročni učinci koji bi bili “uzrokovani” istim, ali to je druga rasprava.)
Zapravo se moramo složiti s njome, vrijeme koje žena provodi sa obitelji ne provodi na poslu. Njen prigovor ne može biti netočan. Ipak, mislim da postoje ljudi koji će uvidjeti da je nešto prilično pogrešno s njenim prigovorom. Možda cilj ljudskog života nije provoditi vrijeme na poslu. Možda neke žene vole provoditi vrijeme sa svojim obiteljima. Možda su neke žene sretnije kada brinu o obitelji, a ne o šefu ili klijentu. Možda nije svakoj ženi cilj u životu raditi po cijele dane bez ikakvog osobnog života.
Nije teško ispitati tu mogućnost. Dovoljno je pitati žene što žele, odnosno još važnije, pogledati podatke o ženama koje imaju izbora. One žene kojima financije – vlastiti novac, nasljeđeno bogatstvo, mužev prihod i sl. – omogućuju da budu uz obitelj često upravo to i odabiru. Jednostavno sve statistike pokazuju da žene vole provoditi vrijeme s obitelji (i širom zajednicom). Žene biraju karijere odnosno pozicije koje neće zahtijevati potpunu predanost poslu jer se žele posvetiti i drugim stvarima.
Unatoč tome što nam feministkinje poručuju da samo siromašne i neobrazovane žene ostaju kod kuće, najveća razlika je kod onih obrazovanih i onih koji imaju prilično velika bogatstva. Kod takvih žena imamo najviše dobrovoljnog “isključivanje” sa tržišta rada. (Gatesova žene se posvetila obitelji dok je razvijao firmu, Bezosova žena [2020., sada već bivša] – koja je s njime radila u financijskoj tvrtki – odlučila se posvetiti obitelji dok je on postajao najbogatiji čovjek svijeta itd.)
To me dovodi do mog naslova. Radi se o pitanju kojeg je postavila profesorica zapadnog sveučilišta prilikom rasprave o temi iz sličnog područja. Zaboravio sam detalje, predstavljala je liberalno feminističko mišljenje u toj raspravi, ali priznala je da ju iznenađuje način na koji feministice govore o poslu i karijeri. Naime, izgleda da te žene imaju romantiziranu viziju u kojem muškarci odlaze iz predgrađa (N.Yorka) vlakom na posao u centru gdje će se cijeli dan zabavljati, pritom iza sebe ostavljajući žene koje su zarobljenice vlastitog doma. Zapitala se još, gdje su svi ti sjajni poslovi i karijere, kada god ona pita nekoga o tome kako im je na poslu dobiva odgovor koji nije toliko entuzijastičan.
Ne znam kakva su vaša iskustva, ali pretpostavljam da bi mnogi dali slične odgovore. Poznajem ljude koji imaju dobro plaćene, i organizirane, poslove pa će se često požaliti. Podsjetilo me to na seriju Mad Man (Momci s Madisona) – čak ju je i bivši američki predsjednik spominjao u sličnom kontekstu– koja prikazuje jednu marketinšku tvrtku i život njihovih zaposlenika. U toj seriji imate scene o kojima se govori, muškarci odlaze vlakom na posao koji se sastoji od opijanja i slavljenja, a žene ostaju s obitelji.
Osim toga, mnogi od muškaraca u seriji su prilično imućni i imaju posao koji imaju samo zbog svog bogatstva i svojih veza. Kao što je objasnio bogati grčki nasljednik koji živi u americi, razlika je što europski nasljednici lagodno žive i planduju, a američki imaju potrebu prezentirati se kao marljivi radnici. Tako mnogi kroz svoje veze i kapital dobivaju izmišljene poslove koji se sastoje od kasnog dolaska na posao, kratkotrajnog “premetanja papira” te zatim odlaska na duge poslovne ručkove nakon kojih se vraćaju na odmor i pripremaju na odlazak. (U americi su aktualne afere koje prokazuju takvu korupciju, primjerice sinovi političkih moćnika rade u odborima naftnih kompanija itd.)
Možda se čini kao prevelika digresija, ali to je vrsta poslova o kojima govore (zapadne) feministkinje. Razlog zašto govore o toj vrsti poslova je jer takve poslove i poznaju, to je kultura iz koje potječu. Kao što jedna NY posvuduša objašnjava, česta izjava u njenim krugovima lifestyle časopisa i blogova je, tražim drugi posao jer moj otac više ne može financirati ovaj.
Naravno, količina bogatstva o kojim govorimo nije prisutna u našem društvu, tek kod rijetkih. (Kod nas nije možda ni bitan toliko kapital koliko poznanstva – što dovodi do usluga, poticaja i podupora. Tko je lud naporno raditi da si priuštiš ono što možeš politički dobiti kroz svoje veze i poznanstva.) Ipak relativno gledajući, situacija nije toliko različita. Uspješne žene feministkinje koje govore o borbi žena baš i nemaju toliko zajedničko s životom običnih ljudi. To posebno vrijedi za one kojima je feminizam posao.
Ovo sve je prilično dug uvod u pitanje tko uopće želi raditi? Zašto se to predstavlja kao ideal. Da neki zaluđeni libertarijanac – socijalistička karikatura istog – veliki da je glavni i jedini cilj u životu raditi i stjecati kapital pomislili bi da je lud. Ipak, kada to izjavimo u ime feminizma onda smo svi zadovoljni.
Jasno je zašto neke od najvećih kompanija žele da se žene odreknu majčinstva, primjerice Apple je obavijestio svoje zaposlenice da ne moraju brinuti oko takvih stvari, slobodno se potpuno predaju svome poslu i zamrznu jajašca na trošak tvrtke; nakon dvadesetak godina intenzivnog rada mogu odlučiti iskoristiti ta jajašca ako baš žele. Različiti mediji su također na naslovnicima promovirali poslovne žene koje su zamrznule jajašca kako bi se posvetile karijeri. Ipak, tek rijetki mediji sramežljivo pišu što se dogodi desetak godina kasnije kada te žene pokušaju postati majke.
Jedna američka savezna država odlučila je uvesti “restriktivni” zakon oko pobačaja. To je izazvalo mnoge reakcije, međuostalom stotine direktora najvećih američkih kompanija potpisalo je izjavu u kojoj tvrde da bi takva mjera dovela do neravnopravnosti. Žene, ako žele biti uspješne i “jednake” moraju pobaciti svoju djecu. Sve drugo dovodi do neprihvatljiv nejednakosti. (U međuvremenu je otkriven i skandal potencijalnog predsjedničkog kandidata demokrata koji je otvoreno svojoj trudnoj zaposlenici rekao da bi trebala “ubiti” dijete– tim riječima.)
Jasno je i zašto neke države – političari – žele da se žene posvete samo poslu. Žena koja se posveti obitelji plaća manje poreza. Sjećam se preporuke jedne od onih međunarodnih institucija, Južnoj Koreji, da mora uključiti više žena na tržište rada kako bi povećala bdp. Ne znam koja je vama, ali prva asocijacija na Južnu Koreju mi je tehnološka razvijenost, ne neko siromaštvo koje samo veća zaposlenost žena može riješiti. Ne znam puno o njihovu društvu, ali možda tjeranje žena na posao nije najvažnija stvar za tu državu.
Negdje sam pročitao da vladajuća stranka ne želi iskoristiti Zagrebov model jer bi to dovelo do “isključivanja” žena s tržišta rada.
Naravno, ovdje se ne pitam zašto bi itko radio neki posao; puno stvari je potrebno obaviti stoga i imamo “poslove”. Muškarci i žene moraju od nečega živjeti stoga moraju i obavljati “poslove”. (Ipak, kaže poznati vic da posao valja ne bi vam trebali plaćati da ga radite.)
Feministkinje govore o poslu kao odlasku na izlet, ali za većinu ljudi posao nije organizacija konferencija, odlasci na seminare, pisanje projektne dokumentacije za različite vladine i kvazinevladine grantove itd.
Čak i oni poslovi koji se čine sjajnim, podrazumijevaju mnoge stvari koje nisu nimalo zanimljive, pogotovo u današnje birokratizirano doba. Postoji maleni postotak žena koje se potpuno predaje karijeri i koje su time zadovoljne.
Iako se takve uspješne žene uzimaju kao primjer napretka odnosno smanjivanja “razlika” i “jednakosti”, one dovode do još većih razlika. Naime jako uspješne žene – odvjetnice, direktorice itd. – koje su potpuno predane karijeri ovise o svojim slugama; dadiljama, čistaćicama, kuharicima itd. koje obavljaju taj dio za njih. Drugim riječima, feminizam povećava razliku između jako uspješnih žena i onih žena koje su im posluga u tome. Takav razvoj jest sjajan za žene, ali samo one koje su na vrhu. (Ostale dobivaju otkaze jer su uništile omiljenu vestu.)
Svojevremeno su mediji hvalili direktoricu velike tehnološke kompanije. Čak je stigla i roditi za vrijeme svog mandata; Ali ta direktorica (Mayer), koja je primala stotine milijuna dolara godišnje plaću, u svome uredu je izgradila vrtić i imali više dadilja koje su joj pomagale s djecom. Prosječna žena je daleko od takvih prihoda i mogućnosti.
Naša psihologinja iz Dnevnika tvrdi da je bolje i za ženu i za djecu da ih netko drugi odgaja. Ali tko je taj drugi? Njezino rješenje je da majka daje svoju djecu u vrtić gdje će je čuvati druga žena. Naime, tako smo izbjegli problem, naša žena majka je slobodna otići na posao, a neka druga žena je dobila “posao” čuvanja djece. Drugim riječima, ako majka želi biti čitav svemir svom djetetu onda je to loše i za nju i za dijete, ali ako ta ista žena pričuva ili poduči nečemu tuđe dijete onda je ona emancipirana, a dijete školovano.
***
Različite generacije također drugačije doživljaju važnost karijere. Poslužit ću se još jednim primjerom iz popularne kulture; serija Good Wife (Dobra žena) prati život žene političara i njenu odvjetničku karijeru. Osvrnuti ćemo na sporedni lik Caitlin Darcy. Radi se o mladoj odvjetničkoj vježbenici koja nije imala sjajan početak u tvrtki – dobila je posao jer je nećakinja jednog šefa, ali se s vremenom pokazala sjajnom zasposlenicom koja pridonosi tvrtki. Ipak, nešto se dogodilo. Caitlin se odlučila posvetiti svome zaručniku i obitelji, napušta karijeru jer joj je obitelj važnija.
Šefica tvrtke, feministkinja Diane, i glavni lik serije odvjetnica Alicia pokušavaju je odgovoriti. Pred njom je potencijalno velika karijera, zašto bi se toga odrekla. Uostalom, može se posvetiti i karijeri i obitelji. (Scenu razgovora možete pogledati ovdje.) Ipak, Caitlin ustraje. Svjesna je da je pametna i sposobna, ako se potrudi i radi trinaest sati šest dana u tjednu za tridesetak godina i ona će imati veliki ured i ugled u odvjetničkoj zajednici. Jednostavno, to ju ne zanima. Ona potpuno slobodno i s punim znanjem odlučuje drugačije. Ne zanima ju ta karijera. Naravno da može postići puno toga na poslu, ali zašto? Ne mora se nikome dokazivati, možda su neke žene ranijih generacija imale tu potrebu, ona nema. (Inače, serija je, očekivano, izrazito ljevo orijentirana u svojim porukama.)
Možda niste impresionirani mojim primjerima iz pop kulture, ali oni samo ilustriraju ono što mnoge žene misle i što mnoge žene odabiru. Mnoge žene su potpuno zadovoljne i ispunjene iako nemaju “posao” i “karijeru”. Svoj doprinos daju kroz obitelj i utjecaj u društvu.
Zašto se ne osvrnuti na još jednu popularnu seriju kod nekih starijih feministica; Sex&City. Glavne junakinje – i uzori mnogih gledateljica – rade kao pr menadžerica, kolumnistica, voditeljica galerije i odvjetnica. Poslovi koji, priznat ćete, nisu baš rašireni i nisu baš “tipično” zahtjevni. (U svakom slučaju nisu poslovi koje rade prosječne osobe.) Jedino odvjetnica ima prilično težak i naporan posao što se kasnije u seriji pokazalo kao problem jer je rodila i bila je rastrgana između obiteljskih i poslovnih obveza. U jednoj sceni pokušava dogovoriti sa svojim šefom kraće radno vrijeme. Šef je razočaran jer želi smanjiti svoj radni tjedan na samo šezdeset sati. To je posao na vrhu, moraš pregovarati da bi ti se smanjila satnica na samo dvanaest sati dnevno. Nije za svakoga.
Pokazao sam i previše poznavanja popularne kulture. Zapravo, moj primjer iz serije Good Wife propada jer, ako se ne varam, u kasnijim epizodama vidimo mladu odvjetnicu koja se vraća u sudnicu jer njena veza nije uspjela. To vam je televizija. Kada se odmaknemo od televizije i uđemo u stvarni život, vidimo autoricu Sex&City-a, Candace Bushnell, koja sada sa svojih šezdeset godina, i velikim poslovnim uspjehom, nevjerojatno usamljena, žali što je izabrala karijeru umjesto imanja djece.
***
Onaj tko to želi, će sigurno pogrešno intepretirati napisano. Sigurno sam protiv vrtića i zaposlenih majki, mislim da žene nisu sposobne za određeni posao ili kako već idu te optužbe. Sigurno mislim da žena može biti samo majka.
Pa, moram istaknuti da biti majka nije “samo”.
Naravno da žene obavljaju poslove, i da djecu netko treba čuvati, uvijek je majkama netko pomagao u odgoju, vjerojatno i više nego danas gdje se potpuno izgubila slika šire obitelji – uloga baka, teta itd. Veće obitelji koje poznajem uključuju i zaposlenu majku, u nekim primjerima majka jedina i ima “posao”, ali da financije omogućuju, izbor bi vjerojatno bio drugačiji. (Mnoge žene ne vole čuti tužno pitanje vlastitog djeteta zašto mora stalno raditi.)
Kada čitam feminističke zahtjeve u Hrvatskoj zapitam se u kojem to oni društvu žive. Često ćete čuti o tome da se žene doživljava samo kao supruge i majke, da ih se podučava kako im je mjesto u kući uz petero djece itd. Ali o čemu pričaju ti ljudi? Jesu li ikada otvorili časopis ili upalili televiziju? Gdje djevojčice navodno dobivaju takve upute? Od svih žena koje ih podučavaju u vrtiću, osnovnoj i srednjoj školi? Znaju li oni kolika je stopa fertiliteta? (Čak i Kina koja je desetljećima zabranjivala ženama da rađaju više od jednog djeteta ima stopu fertiliteta koja je značajno veća od hrvatske.)
Zadnjih dana možete čuti izjave u stilu “i žene mogu biti doktorice”. Da, znamo. Svi znaju, doktorice su svuda oko nas. Naravno da mogu biti doktorice, tko je rekao da ne mogu. O čemu pričaju te feministice? Ponekad će priznati da ih statistike demantiraju, ali će preusmjeriti priču. Primjerice, šezdeset posto studenata medicine su žene, ali to neće proglasiti diskriminacijom. Neće reći da je broj studentica medicine veći pedeset posto od broja studenata medicine i da moramo postići ravnopravnost. Zapravo, istina je da će proglasit taj podatak diskriminacijom, ali diskriminacijom žena. Reći će, vidite koliko žena imamo ali ih je malo na vrhu. Moramo to ispraviti.
Razlog zašto ih je malo na vrhu je što to zahtijeva potpuno posvećenost karijeri. Znate koga je još malo na vrhu? Ljudi općenito, uključujući muškarce. Malo je ljudi na vrhu, većina ne želi, ili ne može, uložiti što je potrebno. (Peterson je to dobro opisao ovdje.). (Inače, u nekim područjima postoje i drugi faktori zašto je manje žena, ali to je druga rasprava.)
Jack Ma, bivši direktor jedne od najvećih svjetskih kompanija upitao se, ako ne želite raditi dvanaest sati dnevno, šest dana u tjednu, zašto onda uopće dolazite na posao. Izjava je izazvala dosta bure, jer takvo radno vrijeme krši više zakona, ali poanta ostaje. Da bi bili u samom vrhu nekog područja morate biti potpuno predani tome području. Većina ljudi to nije u stanju iz kojeg god razloga. Od onih ljudi koji to žele i koji su time zadovoljni, više je muškaraca.
Ipak, netko može inzistirati da napisano vrijedi samo za privatni sektor. Požaliti će se da kada pogledate listu tzv. “alfa uhljeba” pronalazite većinom muškarce, nema jednake zastupljenosti žena. (Doduše, vjerojatno neće koristiti termin “alfa uhljeb”.) Sigurno ste čuli ženu na takvoj poziciji koja se žali na nedovoljnu “jednakost” i premalo kolegica. Dovoljno je loše kada nas uvjeravaju da su obični radnici muškarci privilegirani u usporedbi s direktoricom (članicom odbora, predsjednicom i sl.), da je ona žrtva u društvu jer je žena, ali još je gore kada nas u to uvjerava upravo ta ista žena. (Većinu ljudi više brine sudbina radnika koji poginu održavajući hidroelektranu[2019.] nego nedovoljna “rodna jednakosti” u odboru.)
“Ali žene se stalno priječi u razvoju, ispituje ih se neprikladna pitanja, neki ljudi ih kritiziraju”, reći će opet. Pročitao sam kratki intervju sa sindikalnom predsjednicom u kojem komentira položaj žena i žali se da se od žena očekuje da se dokazuju ne samo pred muškarcima nego i pred drugim ženama. Znate tko se još mora dokazati? Svi. O čemu pričaju ti ljudi?
Ili možete čuti neku djevojku da je nesigurna na novom poslu, osjeća da tu ne pripada, nema dovoljno samopouzdanja ili što već. Znate tko se još tako osjeća? Većina ljudi. (Slično tome; Sjećam se intervjua s našom poznatom znanstvenicom biologinjom, žena koja je radila intervju posvetila je prva dva ili tri pitanja njenoj odjeći, zatim ju je upitala, jeste li primijetili da se vašim muškim kolegama ne postavljaju takva pitanja. Sjajan intervju, baš su nevjerojatni ljudi koji postavljaju takva pitanja. Koliko muškaraca bi to pitanje postavili istoj znanstvenici, bili ih zanimalo gdje kupuje na akcijama? Ili neka uspješna poduzetnica se žali da ju stalno na konferencijama pitaju kako usklađuje privatno i poslovno. Pretpostavio bih da je to ispituju upravo druge žene koje traže savjet. Prilično je lako vidjeti zašto skijaš jedan dan pred porod vlastitog sina može osvojit postolje, a skijašica ne može. Ako ste feministica onda je to malo teže vidjeti.)
***
Ovo je možda izgubilo svoj tok, ali posljednjih dana su mediji ispunjeni besmislenim izjavama na koje nitko reagira. Dio izjava se tiču poznatih mitova – pogrešnih interpretacija – poput onog o “razlikama u plaći” za “isti” posao, ali dio je još apsurdniji. Izgleda da je obiteljski raspored sada stvar političke platforme. (Unatoč tome, žene i muškarci biraju drugačije.)
“Ali očekivanja su da žena kuha i pegla”; “Pa neću mu ja peglat, nisam mu ja mama”, reći će neka očito nimalo ogorčena žena koju patrijarhat sprečava u pronalasku muškarca. Dobro vanzemaljče, očito ste pristigli s drugog planeta, da objasnimo; Zamislite mladića i djevojku koji se upoznaju radeći u skladištu velikog centra, žive zajedno i njihova ljubav rezultira rođenjem djeteta. Što se zatim dogodi, po porodu vjerojatno će ženi trebati odmor, djetetu briga, a netko će trebati zarađivati. Nekako se nameće rješenje da muškarac radi u skladištu – a ne žena koja je bila na carskom rezu.(Inače, već u ovoj točki se feministice izgube, zašto on ne bi bio doma, a ona išla raditi.) Uz to, djetetu je potrebna briga i hrana, tu također postoje biološki razlozi zašto je žena opremljenija za to, ali nemojte to reći feministicama.
I tako muškarac naporno radi, uzima prekovremeno ili neki drugi posao kako bi što bolje priskrbio svojoj obitelji i to mu oduzima puno energije i vremena. Ipak, njihov dom zahtijeva neku brigu. Tko bi se mogao pobrinuti za to? Čak i bez djeteta, žene su (statistički) te koje više cijene urednost, muškarac može prolaziti pokraj velike hrpe rublja bez da to posebno utječe na njega, dok su žene sklonije poduzeti nešto u vezi toga. U jednom momentu, možda će muškarac imati intervju za voditelja skladišta. Zamislite užasa, da mu žena ispegla košulju tom prilikom. Tko je on njoj da će ona njemu peglat? Još je veći problem ako dobije taj posao i napreduje u karijeri dok je ona “zatvorena” u kući. Istina više prihoda u kućanstvu, svi su sretniji i bogatiji, ali povećava se razlika.
I tako dođe još djece, razvija se život, žena se možda vrati na posao jednog dana, obitelj živi svoj život. Netko bi rekao sretna i normalna obitelj, netko drugi kakva nepravda i “neravnopravnost”, potrebno je to sasječi u korijenu. (Odabrali su karijere skladištara, ali slično vrijedi i za par mladih liječnika.)
Često se i same žene iznenade promjenom koje majčinstvo ima na njih. Zadovoljne su svojim poslom, ali su svjesne da posao nije sve.
Možete o tome razmišljati i ovako (po uzoru na ekonomiste); Čak i u apstraktnom svijetu u kojem se odluke – i sklonosti – muškaraca i žena nimalo ne razlikuju, u kojem su one rezultat nasumičnih odabira (bacanje kocke), još uvijek ćete imati razlike jer rađanje djeteta ima svoje realnosti. Čak ni takav sustav slučajnih odabira neće rezultirati egalitarnim rezultatima. (Ovdje pokušavam povući paralelu s tržištem koje može biti “racionalno” iako su svi uključeni igrači “iracionalni”.) Naravno, svijet slučajnih odabira nije onaj u kojem živimo tako da su razlike u konačnici još veće.
Možda još veća digresija, ali često ćete čuti feministkinje kako s gađenjem govore o brizi prema muži ili djetetu. Neću valjda žena kuhati mužu, ili trošiti vrijeme na nekakvo dijete. Ali žena je dio obitelji. Hrana koju pripremi, priprema sebi. Svi zajedno objeduju. Ona sama uživa u toj hrani. Dijete veselo poskakuje pokraj tave iščekujući palačinku, možda je to izvor većeg zadovoljstva za ženu od živčanog klijenta koji čeka papire? Žena se brine o vlastitom djetetu, to je njeno dijete, daje joj više radosti od posla.
Ali dobro moj vanzemaljče, možda sam prebrzo krenuo. Treba krenuti od samih osnova. Ova bića koja vidiš posvuda oko sebe su ljudi. Odrasli ljudi se ne pojavljuju odjednom u društvu – nisu rezultat nekog znanstvenofantastičnog replikatora – nego je svaki od tih ljudi svojevremeno bio jedna jedina stanica. Da bi iz jedne stanice izrasli u odraslu jedinku potrebno je puno vremena i truda, prvih devet mjeseci jedino što ih hrani i štiti od opasne okoline jest tijelo vlastite majke. Nakon što napuste tijelo majke, još uvijek su daleko od mogućnosti samostalnog života, potrebna im je daljnja zaštita, hrana, odgoj itd. Cijeli taj proces je prilično zahtjevan kao što možeš zamisliti, a kako su žene jedine koje mogu ostati trudne, tih prvih devete mjeseci je potpuno njihov zadatak. Brige za dijete nakon rađanja također većinom preuzimaju majke jer su osposobljenije za to – i biološki i psihološki. Znam da će mnogi tu činjenicu proglasiti nepravdom, društvenim nametanjem; ali dovoljno je pogledati majku kako drži vlastito dijete da bi shvatili kako joj primarna zabrinutost u tom trenutku nije tko će isporučiti nekakve pakete na poslu i kako će napredovati u karijeri.
(Iako se navedeno čini trivijalnim, mnogi danas nisu vidjeli majku s malim djetetom. Male obitelji, malo članova, nema bratića, nema teti; svi znaju da novi ljudi moraju doći od nekud, ali zapravo nisu svjesni što to znači. Postoje odrasli mladi ljudi koji u životu nisu vidjeli dijete. Barem ne bliskog i u interakciji s majkom.)
Posljedica činjenice da su žene te na kojima je teret rađanja, ili nešto drugačije rečeno, posljedica naše razvojne povijesti jest da se žene “unaprijed” pripremljene na to. Izbor možda nije svjestan; ali žene privlače muškarci koji su bogati, obrazovani, ugledni, moćni, poduzetni i sl. Točnije, privlače ih muškarci koji su bogatiji, obrazovaniji, ugledniji, moćniji od njih samih. Žene su svjesne da im je potreban netko tko će im pružati podršku tijekom trudnoće i brige za dijete, i na temelju toga će birati partnera. Čak i kada sa svojim “partnerom” ne žele dijete, ili nikakvu dulju vezu, opet će ih privlačiti takvi muškarci. Ne čujete često priču o milijunašici koja je oženila konobara ili prodavača. (Jednostavno, žene vole, što pokazuju i istraživanja, muškarca koji će ih tretirati kao “žene”.)
Prema tome, kada bi i zanemarili sklonost žene prema brizi za djecu, još uvijek imate utjecaj “racionalne” odluke da muškarac “sudjeluje” na tržištu rada jer je u boljoj poziciji – zbog toga je i “izabran”od žene; još jedan izvor “razlika”.
(Naravno, da ne bi bio zabune, ne želim reći da je uloga muža, ili oca, samo biti novčanik. Uloga je puno važnija i ne možete je samo tako zamijeniti, ali pokušavam uključiti što manje “kontroverznih” tvrdnji.)
Možda će feministkinje negirati da žene privlače uspješniji muškarci, ali u stvarnosti to za većinu ženu postaje veliki problem jer je sve manje “uspješnijih” muškaraca koji bi zadovoljili njihove kriterije. Nedavno su američki mediji objavili da su žene žrtve novog fenomena – neuspješnih muškaraca koji se “isključuju” iz društva. Istina, muškarci su ti koji su neuspješni, ali prave žrtve su žene jer im je teško pronaći partnera.
***
Nisam želio opterećivati post različitim statistikama i istraživanjima, ali stvari koje spominjem nisu stvar anegdotalnih primjera. Radi se o dobro utvrđenim podacima; žene koje su majke pokušavaju smanjiti svoju satnicu, muškarci koji su očevi često traže prekovremene. Žene koje imaju puno prekovremenih sklonije su depresiji što nije slučaj kod muškaraca itd. To je samo dio statistike koje upućuju da je “neravnopravnost” rezultat slobodnih izbora i mogućnosti. (Kada pogledate osobnost koja je potrebna za određene karijere nailazite na činjenicu kako je više muškaraca nego žena posjeduje.)
Naravno, reći će zaluđena feministica, možda statistike pokazuju takvo ponašanje, ali ono je društveno uvjetovano. Žena odlazi na porodiljni jer joj društvo poručuje da bi ona kao žena trebala ići na porodiljni, ne muškarac. Odgovoriti na takav prigovor je prilično lako, zapravo morate negirati očito da bi uopće postavljali pitanje zašto su žene te koje idu na porodiljni.
Ipak, upravo to feministkinje rade, sve su češći članci u kojima se zalažu da oba roditelja podjednako idu na porodiljni. Možete lako naići na članak u kojem se feministice iščuđavaju što više žena uzima porodiljni nego muškaraca. Moram priznati da svaki put zastanem i zapitam se što sam tu krivo shvatio? Zar je nekome stvarno misterij zašto se to događa? Zar netko stvarno to doživljava kao veliku društvenu nepravdu protiv koje se treba boriti? Čak se spominje i zakon prema kojem bi postojala zakonska obveza da i muškaraca i žena iskoriste dio porodiljnog. Zvuči kao korak prema feminističkoj utopiji, ali bilo to bilo loše i za majku i za dijete i za oca . Ipak, u ime feminizma vrijedi žrtvovati takve sitnice. (Pritom ne govorimo o tome da bi i očevi dobili slobodne dane nakon poroda – pa nebi bili prisiljeni uzimati godišnji što je danas često slučaj – nego o tome da bi svaki od roditelja proveo par mjeseci s djetetom kako bi se ostvarila “ravnopravnost” ravnopravnosti radi.)
Uzmimo još za primjer možda manje očito ponašanje – uređivanje doma. Čak i u nekim individualističkim “modernim” društvima istraživanja pokazuju da postoje razlike. Muškarci provode podjednako vremena na uređivanje i kao samci i kada su braku. Drugim riječima, zbog (samačkog) načina života muškarci obavljaju kućanske poslove, ali obavljaju ga tek koliko je potrebno za normalno funkcioniranje. S druge pak strane, žene u istim društvima, provode više vremena uređujući dom kada su u braku – neovisno o tome imaju li djecu – nego kada žive same. Iz tog obrasca vidimo da su žene te koje “stvaraju” dom, one ga uređuju i uljepšavaju, ukrašavaju ga i obilježavaju, muškarcu je dovoljno minimum uređenosti. (Osim toga, vidimo da su neke žene potpuno zadovoljne kada su slobodne tome se posvetiti.)
Pokušavam istaknuti da se ne radi o nikakvoj društvenoj uvjetovanosti, takvo ponašanje je rezultat biološke stvarnosti. Spomenuo sam da su žene te koje će statistički prije zasmetati nered pa će poduzeti nešto u vezi toga, takva preferencija nije društveno uvjetovana nego je urođena, stoga je možete opaziti i u “egalitarnim” društvima. U kombinaciji s okolnostima rađanja, i činjenicom da nažalost netko mora izbivati iz doma i stvarati prihod, dobijete različiti obiteljski raspored.
Znam da to nekima zvuči strašno i nedopustivo. Svaka statistika koja pokazuje da postoji razlika između muškaraca i žena je strašna nepravda koju treba popraviti. Baš [2019.] sam pročitao kolumnu u kojoj se autorica žali na podatak prema kojem muškarci puno češće odlaze na poslovni put od žena. Nemam razloga ne vjerovati toj statistici – zanemarimo pitanje knjigovodstva, ali mi nije jasno zašto je taj podatak sam po sebi nedopustiv?
Opet se vraćamo na naslov; Je li kolumnistica svjesna da odlazak na poslovno putovanje nije maturalac? Ne radi se o izletu. Niti je posao mistično mjesto na koje se ljudi odlaze zabavljati, niti je poslovno putovanje prilika za odmor. Čak i kada poslovno putovanje uključuje dobar hotel – a ne cjelodnevno provođenje vremena na cesti, aerodromima ili po sastancima i dosadnim prezentacijama – taj hotel netko plaća jer očekuje nešto više zauzvrat. Možete možda impresionirati naivne poznanike, ili sebe samog, ali uskoro ćete shvatiti da se radi o izvoru stresa, crpljenju energije i vremena. Poslovno putovanje nije turističko putovanje. Činjenica da žene rjeđe idu na poslovna putovanja sama po sebi ne pokazuje ništa, niti bi životi žena nužno bili bolji kada bismo izjednačili tu statistiku.
Što se skriva iza statistike? Uzmimo za primjer oca koji radi po terenu dok majka doma brine o djeci. Za feminizam, crna statistika o muškarcu koji radi i ženi koja brine o obitelji. (Statističke razlike o plaći, poslovnim putovanjima, brizi o djeci, kućanskim poslovima itd.) Sad uzmimo konkretni primjer oca, građevinskog radnika koji je nedavno poginuo na gradilištu u udaljenom gradu dok je njegova žena bila doma s djecom. Statistički, situacija time postaje sve bolja za feminizam; (Nema više poslovnih putovanja, muškarca koji zarađuje više, žena se mora aktivirati više na tržištu rada itd.) Ipak, složit će se svi, prilično bizarno gledanje na stvari.
Ali statistika i “neravnopravnost” se skrivaju upravo iza takvih priča. Ono što vi vidite kao normalan život, feministkinje vide kao pitanje ideološke predanosti.
Nedavno je majka oboljelog djeteta prezentirala humanitarnu akciju kojom prikupljaju sredstva za uređenje boravaka u bolnicama što bi omogućilo roditelju da prati svoje dijete dok je na terapijama. Uobičajena je to priča o majci koja je s djetetom, dok ih otac koji radi preko tjedna posjećuje vikendom. Svjedočila je koliko ta blizina puno znači i njoj i njenom djetetu. Često čujete takve tužne priče o bolesnom djetetu u kojima roditelji pokušavaju funkcionirati najbolje što mogu. Suprotno feminističkoj ideologiji; muškarac i žena nemaju odvojene ciljeve. Zajedno surađuju i pokušavaju olakšati situaciju u kojoj se nalaze, neovisno o “neravnopravnosti” koja je rezultat toga. Da, to dovodi do razlika i “nejednakosti”, ali to je zadnja stvar o kojoj brinu.
Možete reći da sam pretjerao, ali takve su životne realnosti. Srećom, najteža oboljenja djeteta nisu tako česta, ali svakome se u životu dogodi situacija čije razrješavanje zahtijeva predanost, ali ta predanost nije predanost ideologiji podjednake zastupljenosti spolova u svakoj situaciji. Ne možete očekivati da će u svakom području života postojati potpuna jednakost. (Ako bi je i postigli zakonskom prisilom to ne znači da bi bila na korist djece ili majke.)
***
Pokušavao sam kroz post izbjeći dosadno nabrajanje podataka o različitim ponašanjima i izborima, kao i evolucijska objašnjenja; ali treba priznati da su razlike između muškaraca i žena rezultata dugog razvoja ljudske vrste – ljudske prirode. Žena i muškarac formiraju zajednicu, rađaju i odgajaju djecu, žene “stvaraju dom” i brinu o djeci, a muškarci donose “hranu” djeci i svojoj ženi. Da, živimo u modernim okolnostima, ali smo i dalje biološki isti ljudi – ta duboka stvarnost se nije promijenila. Žene i muškarci su različiti, zato su i podaci o ženama i muškarci različiti.
Možete negirati i stvarati svoju egalitarnu utopiju, ali tako ćete samo stvarati nesretne ljude. Još gore, nećete uopće stvarati (nove) ljude.
***
Feministički ideali društva nisu niti poželjni niti mogući. Nemojmo kriviti stvarnost jer ne odgovara feminističkoj utopiji. Brinimo o “rodnim” prioritetima, a ne o “rodnoj ravnopravnosti”.
I posebno, nemojmo dopustiti feministicama uništavaju živote žena.
PS
Feminizam mi nije toliko zanimljiva tema, ali je raširen i potaknuo me na gornje komentare. (Pisani su prije godinu dana, uz današnje uređivanje, pa dio teksta može djelovati nasumičan i dotiče se raznih tema.)
Radi se o utjecajnom fenomenu, ali jednostavno mi se čini zamorno objašnjavati nekome, primjerice, da “razlika plaća” za “isti posao” ne postoji. Oni koji promoviraju tu “razliku” svjesni su da manipuliraju podaci, ali svejedno to čine. Čitav fenomen nije nešto na što možete odgovoriti. Možete se nasmijati kada upravo oni koji se predaju feminističkim ciljevima nastradaju od feminističke rulje, ali općenito informirani ljudi izbjegavaju pisati o tome.
(Primjerice ugledni znanstvenici koji su odlučili podijeliti svoje znanje i pomoći feminističkim ciljevima u znanosti. Jedan od prvih poznatijih primjera je L. Summers koji je izgubio svoju poziciju jer ponudio objašnjenja različite zastupljenosti spolova u znanosti. Čovjek je feminist, iskreno im je pokušavao pomoći, ali to mu nije bila olakotna okolnost kada je ponudio objašnjenje koje je bilo neprihvatljivo. Svojoj kćeri je inače kupio dva kamiona da se igraju – jer koja je razlika muške i ženske igračke? – što je rezultiralo time da kćer nazove igračke, mama kamion i dijete kamion.)
Ne radi se samo o pritiscima i protjerivanjima onih koji kažu nešto što se ne sviđa feministicama, nego i zakonskim zabranama. U Kanadi je već više ljudi završilo pred svojevrsnim sudom gdje je moralo opravdavati svoj rad o muško ženskim razlikama. U Britaniji je navodno nekoliko reklama uklonjeno jer pokazuje stereotipne rodne uloge, itd.
Kod nas su također neke izjave koje govore o muško ženskim razlikama izazvale veliku buru iako se radi o osnovnim biološkim činjenicama. Sjećam se i primjera kada je Pravobraniteljica reagirala na izjavu jedne mlade studentice koja je izjavila nešto što joj se nije sviđala te je zahtijevala i njen odgovor, i odgovor ljudi u okviru čijeg predavanja je dala tu izjavu. Nedavno sam pročitao i da konzervativno mišljenje nije nikakvo “drugačije mišljenje” ili “pravo na drugačije mišljenje” nego je “nasilje u diskursu”. Ne smijemo to dopustiti.
Feministice vole prikazivati idealnu ženu kao okrutnu, osamljenu, muževnu, agresivnu, sirovu, besramnu, sterilnu i sebičnu, ali unatoč tome, u njihovu aktivizmu prepoznajemo upravo (tradicionalno/evolucijsko) žensko ponašanje.
Već su neki primijetili da se feministice ponašaju, općenito, prema “skupini žrtvi” na isti način kao što se majka ponaša prema novorođenčetu. Nije krivo za išta, i potrebno mu je ispuniti svaku potrebu – što jest istina kada govorimo o tek rođenom djetetu, ali nije kada govorimo o skupini ljudi.
Nemojmo ni zaboraviti američku organizaciju psihologa koja je nedavno ustvrdila da je ideja “muževnosti” toksična i opasna.
No, da ne bi bilo zabune. Mislim, točnije sve pokazuje, da se muškarci i žene razlikuju od trenutka začeća sve do trenutka smrti. Razlikuju se bolesti od kojih oboljevaju (počevši u trenutku kada ne postoji nikakva navodno društvena uvjetovanost), razlikuju se životni izbori, poslovi, osobnosti, sposobnosti, pa i načini umiranja.
Ili nešto formalnije rečeno; Spolne razlike u osobnostima prisutne su u svim društvima. Zapravo su i veće u “razvijenijim” (egalitarnim) društvima. Postoje razlike u verbalnim, društvenim, spacijalnim sposobnostima. Privlače ih drugačije poslovi. Postoje razlike u mozgu, povezane su s razlikama u osobnostima i sposobnostima. Ne radi se o društvenoj uvjetovanosti ponašanja. Itd.
Zašto uopće odgovarati na one koji negiraju takve najosnovnije stvari? Pa, zato što imaju utjecaja. Često naiđem na neki “vox populi” u kojem gospođa, koja ima sasvim običan posao – nije profesorica rodnih studija, govori da ne postoji ravnopravnost jer žene primjerice više vremena provode s djecom. (Pretpostavljam da i mnoge mlade djevojke povjeruju tvrdnjama feministica, često shvate svoje zablude tek kada je već prekasno.)
No, feministice ponekad pohvale naše društvo. Sjećam se da sam čuo izjavu kako je jugoslavije bila razvijenija od Švicarske. Nisam tada bio siguran jesam li dobro čuo, ali poslije sam naišao u nekim intervjuima na potvrdu istog; dakle određene feministice će stvarno priznati da je današnje naše društvo razvijenije od nazadne Amerike i Švicarske. (Tko zna što samo misle o Japanu.)
—
Zapravo sam u ovom postu samo htio istaknuti da ne možete očekivati potpunu ravnopravnost u svim područjima života. Ne čini se kao pretjerana tvrdnja. Pritom se nisam htio oslanjati na objašnjenja evolucijske psihologije, ili veliki broj studija koje potvrđuju da razlika nije rezultat društvene uvjetovanosti ili prisile nego samo nekoliko osnovnih činjenica koje određuju naše živote.
Razlike između muškaraca i žena nisu “nejednakost” odnosno “neravnopravnost”. Muškarci i žene su komplementarni. Ne radi se o superiornosti i inferiornosti (ugnjetivaču i žrtvi). Razlike ne možete ukloniti društvenim inženjeringom, zakonskim promjenama ili edukacijom. Ne možete promijeniti ljudsku prirodu.
Muškarci i žene imaju zajedničke, isprepletene interese. U pokušaju ostvarivanja tih interesa dolazi do razlika, ne i “neravnopravnosti” na koju je potrebno reagirati. Muževnost nije defektni oblik ženstvenosti.
 |
| Posao |