Glas savjesti tijekom triju totalitarnih režima

Vatikan je nekoliko puta Stepincu ponudio odabrati drukčiji tip života, ali njegova savjest i njegovo snažno uvjerenje u neotuđiva prava svake osobe da živi život koji mu je dao Stvoritelj, motivirale su ga da ostane u Zagrebu i da se skrbi za tisuće žrtava koje su potpuno ovisile o njemu.

Piše: Brane Vrbić, Katolički tjednik

Ove godine se navršava 60 godina od smrti Blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Preminuo je 10. veljače 1960. u kućnom pritvoru u Krašiću. Komunistička zločinačka vlast na čelu s Titom, za koju mnogi sumnjaju da je sustavno trovala zagrebačkog nadbiskupa, mogla je odahnuti. Njihov najveći unutarnji neprijatelj nije više bio živ. Blaćenje i najgnusnije laži o kardinalu Stepincu nastavile su se širiti i kroz iduća desetljeća. U osnovnoškolskim udžbenicima bivše SFRJ ubrajan je u glavne suradnike ustaša i nacista. Koliko je samo članaka napisano protiv njega i Katoličke Crkve… No, među vjerničkim pukom se i tada istina znala i nije se dala zatomiti.

Danas se Stepinčevo djelovanje sagledava iz objektivne povijesne perspektive. Istina, komunističke laži imaju i dalje puno prijatelja, prije svega u Srbiji; nađe se zaljubljenika u tu zločinačku ideologiju i njezine gnusne povijesne laži i u svijetu, ali istina je ipak nezadrživa. Žestok su joj otpor pokušali pružiti i pojedini povjesničari i publicisti iz Hrvatske odgajani u duhu jugoslavenskih laži i potom profesionalno honorirani kroz razne sveučilišne sinekure na kojim su ostali predavati povijest i nakon sloma komunizma. Kakva tragedija za hrvatski narod. Oni i njihovi trabanti, koje su sami proizveli u „cijenjene povjesničare“, zajedno ponavljaju i danas ponešto uvijene povijesne laži o Blaženom Stepincu. Ali primjetan je i njihov očaj što više ne mogu govoriti o tom časnom pastiru Crkve u Hrvata kao u doba komunizma.

Na to vrijeme podsjetila me je i jedna vrlo zanimljiva izložba koju sam ovih dana posjetio u KŠC-u Don Bosco u Žepču: Komunističke karikature o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu nastale između 1945. i 1947., izložba koju su proteklih godina mogli vidjeti brojni stanovnici Hrvatske, BiH, ali i šire. Izložbu je otvorio mons. dr. Vladimir Dugalić, dekan na đakovačkom Katoličkom bogoslovnom fakultetu, koji je posebno naglasio da joj treba pristupiti kritički jer ona otkriva zašto i danas mnogi kardinala Stepinca gledaju u lošem svjetlu, da izložba otkriva pogubne posljedice ideološke manipulacije u kojoj su mnogi odgajani, uskraćeni za istinu i ostavljeni živjeti u svojim zabludama.

„Izložba je stoga snažna kritika zloporabe medija od strane komunističke ideologije jer nam otkriva njezinu zloću, isključivost propagande u kojoj cilj opravdava sredstvo, zatvorenost prema istini, jer ideologija stvara istinu. Izložba nam otkriva i pravu sliku komunizma, ideologije zla koja ne poštuje čovjeka i njegovo dostojanstvo te ne preza od laži“, istaknuo je tom prigodom posebno prof. Dugalić.

„Povijest će pravo ocijeniti sav moj rad“

Kardinal Stepinac je 3. listopada 1946. održao svoj završni govor pred jugoslavenskim sudom. Tom je prilikom izjavio danas čuvene riječi: „Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala, izjavljujem pred Bogom, narodom, diplomatskim zborom, da sam potpuno nevin, a povijest će pravo ocijeniti sav moj rad. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti, ne samo ismjehivanje, prijezir i poniženje, nego jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.“

Pedeset dvije godine poslije toga, na taj isti dan, danas sveti Ivan Pavao II. ga je proglasio blaženikom Katoličke Crkve. „Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke Crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva… U osobi se novoga blaženika spaja, da se tako izrazim, cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovoga stoljeća obilježena trima velikim zlima: fašizmom, nacizmom i komunizmom. On je sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.

Znakovite su u vezi s tim riječi što ih je novi blaženik izgovorio 1943. u vrijeme Drugoga svjetskog rata kada je Europa bila pritiješnjena nečuvenim nasiljem: ‘Kakav poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva… odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak koji je napisan, ne na raspadljivu papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.’“, rekao je u Mariji Bistrici te 1998. godine papa Wojtyla.

Tadašnji pročelnik Kongregacije za nauk vjere, danas papa u miru Benedikt XVI., o hrvatskom blaženiku te je iste godine kazao: „Kardinal Stepinac nije se bavio politikom. Poštivao je državu, kada i ukoliko je zaista bila država. Slijedio je smjernicu koju je zacrtao već Sv. Ambrozije, a koja veli: ‘Uvijek sam odavao svjesno i ispravno poštivanje vladarima, ali Božje stvari nisu moje, ne pripadaju vladaru, one su Božje te moram poštivati i braniti ono što je Božje.’ Tako je, dakle, činio i kardinal Stepinac: branio je Božje stvari protiv grješne i lažne svemoći čovjekove, branio je Božja prava, a tako i istinska prava čovjekova, iskonsku sliku čovjekovu protiv totalitarizma koji ne priznaje Božju moć, koji ne priznaje prisutnost Božju, Božja prava u svijetu.“

Još jedan uglednik današnje Crkve je u svojoj knjizi koja je bila svjetska uspješnica progovorio o zagrebačkom nadbiskupu. „U današnje vrijeme neki će pokušati uzaludno omalovažiti i oklevetati njegov veličanstven lik, iznova otvarajući rane njegova mučeništva, ali mislim da je to put koji je Providnost pripravila kako bi održala živim sjećanje na njega i kako bi ubrzala puno priznanje svetosti toga uzornog Pastira. Svaki dobronamjeran čovjek ostat će zadivljen njegovom privrženošću istini, njegovim životnim poštenjem i njegovim služenjem pomirenju, i na ekumenskomu polju“, riječi su kardinala Gerharda Ludwiga Müllera, bivšeg pročelnika Kongregacije za nauk vjere, iz njegove knjige Razgovor o nadi iz 2016. godine. Samo ova tri citata dovoljno govore tko je bio Blaženi Stepinac.

Stup ljudskih prava

Veliki udarac lažima protiv kardinala Stepinca daju i inozemni znanstvenici koji su se zainteresirali za ovu temu. Među njima svakako posebno mjesto zauzima dr. Esther Gitman. Riječ je o američkoj povjesničarki i Židovki koja je proživjela Holokaust i koja je upravo zbog vlastite sudbine i sudbine tisuća drugih spašenih željela istražiti tko su bili ti hrabri ljudi koji su za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske spašavali Židove i sve ostale, a među kojima je najistaknutije mjesto zauzeo Bl. Alojzije. Zanimljivo je da je rođena 1939. godine u Sarajevu. „Moje istraživanje pokazuje kako je Stepinac snažno osuđivao kršenje ljudskih prava zakonima usmjerenima protiv Židova, Srba i Roma te da je u svakoj prigodi zahtijevao povratak na Božji zakon“, istaknula je dr. Esther Gitman prije godinu dana na predstavljanju svoje knjige Alojzije Stepinac pillar of human rights (Alojzije Stepinac – stup ljudskih prava) u prepunoj dvorani na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu. „Knjiga istražuje kako je mladi svećenik iz ruralne Hrvatske postao junak nacije, Katoličke Crkve i mnogih drugih diljem svijeta. Kao starozavjetni prorok nadbiskup Stepinac ostao je nepokolebljivo vjeran svojoj Crkvi i prirodnim zakonima tako što je bio glas savjesti tijekom triju totalitarnih režima. Branio je učenje Crkve i na taj način pokazao kako produhovljeni čovjek usmjeren na univerzalne vrijednosti može pojmiti jedinstvo svijeta u njegovoj različitosti“, istaknula je autorica.

Navela je da postoji 20 000 potpisa Hrvata koji su od režima NDH tražili da pusti uhićene Židove – njihove susjede i poznanike, dobre i nevine ljude. Hrvati su to potpisivali po cijenu opasnosti po život, neki čak samo otiskom prsta jer su bili nepismeni. „Skidanjem oznake tajnosti s obavještajnih podataka SAD-a prema odredbama američkog Zakona o otkrivanju nacističkih ratnih zločina iz 1998., mnoga su jednostrana gledanja zamijenjena nijansiranijim inačicama uloge koju je Alojzije Stepinac imao u drami Drugoga svjetskog rata. I moje istraživanje pokazuje kako je Stepinac snažno osuđivao kršenje ljudskih prava zakonima usmjerenima protiv Židova, Srba i Roma te da je u svakoj prigodi zahtijevao povratak na Božji zakon. Kad su 1941. dvojica njegovih svećenika i šest časnih sestara kao Židovi bili oslobođeni nošenja žute Davidove zvijezde, koju su nacisti namijenili da bude sramotan znak, Stepinac je svečano izjavio: ‘Zamolio sam te svećenike i časne sestre da nastave nositi ovaj znak pripadnosti narodu u kojem je rođen Naš Spasitelj sve dok ga budu morali nositi i drugi.’

Vatikan je nekoliko puta Stepincu ponudio da odabere drukčiji tip života, ali njegova savjest i njegovo snažno uvjerenje u neotuđiva prava svake osobe da živi život koji mu je dao Stvoritelj, motivirale su ga da ostane u Zagrebu i da se skrbi za tisuće žrtava koje su potpuno ovisile o njemu ‒ ponajprije njegovi župljani, ali i mnogi drugi koje su nacistički i ustaški režimi odbacili: poput 58 starijih Židova, siročadi, 1 000 Židova u mješovitim brakovima. Jednom je Stepinac doznao da je Bastianini, tadašnji guverner Dalmacije, namjerio poslati natrag ustašama u NDH sve tisuće izbjeglica. Stepinac i opat Marcone, vatikanski vizitator, odmah su djelovali tvrdeći kako je većina izbjeglica preobraćenika na katoličanstvo te kako je njihova dužnost da ih spase. Uz pomoć ministra vanjskih poslova Vatikana Maglionea, uspjeli su dobiti dozvole za sve židovske izbjeglice da ostanu u talijanskim okupacijskim zonama. Ondje je preživjelo približno 5 000 Židova, 1 000 na Korčuli, 3 600 na otoku Rabu, a neki su se raštrkali posvuda. Stepinčev je život bio u opasnosti tijekom ovih pothvata i u nekoliko je navrata zatvaran. Pošteđen je tek zahvaljujući ljubavi, divljenju i odanosti svog naroda…“, riječi su američke povjesničarke.

„Odabrala sam krenuti neistraženim područjem spašavanja Židova u NDH unutar šireg konteksta povijesti Holokausta, ne samo zato što sam jedna od onih koji su preživjeli Holokaust, nego zato što su me rezultati mog istraživanja uvjerili da spašavanje i preživljavanje tisuća Židova u vrlo neprijateljskom okružju i pod složenim uvjetima pokazuju nama i budućim naraštajima da se diktatori poput HitleraMussolinijaPavelićaNedića i Tita, kao i njihove promašene filozofije, mogu pobijediti“, kazala je tom prigodom dr. Gitman koja je, podsjetimo, autorica i druge vrijedne knjige koja se bavi tom tematikom Kad hrabrost prevlada (2011. – 2012.).

Završimo ovaj tekst razmišljanjem jednog od najutjecajnijih komunističkih političara Milovana Đilasa, nositelja partijske knjižice br. 4 (iza Tita, Aleksandra Rankovića i Edvarda Kardelja), koji je 1954. godine postao disident: „Da pošteno kažem istinu, ja mislim, i to ne samo ja, da je Stepinac jedan integralan čovjek, čvrst karakter, koga je nemoguće slomiti. On je bio zaista pravedan osuđen, ali koliko se puta desilo u historiji, da su bili pravedni ljudi osuđeni iz političke nužde“ (Hrvatska revija, 1956., s. 202).