IBRAHIM: Velika islamska konferencija o reformi podržala radikalizam

Uglavnom nepoznata i medijski nepokrivena na Zapadu, u Egiptu je nedavno održana velika, dvodnevna konferencija koju je ugostilo Sveučilište Al Azhar i koju su pohodili vodeći klerici i političari iz 46 nacija. Održana 27.-28. siječnja, konferencija pod imenom “Obnova islamske misli” trenutačno predstavlja najznačajniji odgovor pozivima za reformu egipatskog predsjednika Sisija, koje je prisilno uputio 1. siječnja 2015. godine.

Konferencija se usredotočila na najvažnije teme koje se tiču islamskog, a u nekim slučajevima i neislamskog svijeta, uključujući ženska prava, vladu i društvo, te naravno pitanje “radikalizacije” i pojavu džihadskih terorističkih skupina poput Islamske države i sl.

S velikim sam zanimanjem pratio mnoge panele i nadam se narednih tjedana osvrnuti na neke od njih, ali za sad želim razgovarati o onome što možemo naučiti iz završnih riječi velikog imama Al-Azhara (i dobrog prijatelja papa Franje), šeika Ahmed al-Tayeba.

Prvo, u konsenzualnom dogovoru s ostalim prisutnim klericima, zatvorio je vrata mogućim reformama u vezi mnogih pitanja: “Obnova”, objavio je, “ni na koji način nije moguća u vezi onih tekstova koji su nepobitni u svojoj izvjesnosti i stabilnosti; što se tiče onih tekstova koji nisu u potpunosti vjerodostojni, oni su podložni idžtihadu [reinterpretaciji, osobito na temelju promjenjivih okolnosti].”

Jednostavnim riječima, učenja onih islamskih tekstova koji se smatraju u potpunosti pouzdanim — među kojima je glavni Kur’an, kao i određeni hadisi, uključujući, prema mainstream sunizmu, svih devet svezaka Sahih Buharija — ne podliježu nikakvoj promjeni; samo oni sekundarni islamski tekstovi, uključujući mnoge druge zbirke hadisa, sira (Muhamedove biografije) i ostalih povijesnih djela, ostaju otvoreni za raspravu.

Problem je, naravno, u tome što su neka — mnoga — od najgorih učenja koja vladaju islamskim svijetom i neislamskim svijetom izvedena izravno iz tih tekstova koji se smatraju u potpunosti pouzdanima. Kuran, na primjer, vrlo jasno dopušta seksualno porobljavanje nemuslimanskih žena, premlaćivanje supruge i, naravno, poligamiju; Kuran poziva muslimane da mrze nemuslimana i, kad je to prikladno, da ratuju protiv njih — samo zato što su nisu muslimani.

Rezultirajuće “naprezanje” između pokušaja “obnove islamske musli” i ne bavljenja s određenim tekstovima i učenjima može se vidjeti u Tayebovim završnim riječima po pitanju džihada:

Džihad u islamu nije sinonim za borbu; već jedna od njegovih vrsta koju su prakticirali Poslanik Muhamed i njegovi kompanjoni; a to je odbijanje agresije agresora protiv muslimana, za razliku od ubijanja onih koji vrijeđaju u [pitanjima] religije, kao što tvrde ekstremisti. Uspostavljeni šerijat u islamu zabranjuje antagonizam za one koji se suprotstavljaju religiji. Borba protiv njih je zabranjena — sve dok se oni ne bore protiv muslimana.

Kad bi barem ovo bila istina! Svijet bi se razvio na radikalno drugačiji način. Ali nažalost, al-Tayebove riječi u suprotnosti su s više od tisuću godina islamske teologije — uključujući one kodificirane u onim “neospornim” tekstovima — i islamske povijesti.

Započevši s Muhamedom — čiji su kasniji ratovi teško bili obrambeni, već su umjesto toga bili prepadi namijenjeni osnaživanju i bogaćenju njega i njegovih sljedbenika na štetu nemuslimana — i pod prvim “pravdoljubivim” kalifima te gotovo svim narednim sultanima i vladarima, džihad se sastojao od “pozivanja” susjednih nemuslimana na prihvaćanje islama ili u najmanju ruku pokoravanja njegovoj političkoj vlasti (kao drugorazredni dhimmiji); ako su nemuslimani to odbili, kao što su to gotovo uvijek činili, ako su inzistirali na očuvanju vlastitog vjerskog identiteta i slobodi od islama, tada je proglašen džihad, njihove nemuslimanske zemlje su napadnute, a posljedice su bile nalik onim ISIS-ovim, s piramidama glava, spaljenim crkvama i drugim hramovima za štovanje te tržnicama robova na kojima su dominirale žene i djeca.

To je trajalo gotovo 14. stoljeća. Osoba samo treba baciti pogled na kartu današnjeg muslimanskog svijeta i shvatiti da je njegova ogromna većina — čitav Bliski istok, Sjeverna Afrika, Turska, Srednja Azija, sve do istoka i Pakistana pa i dalje — bila uzeta nasilnim osvajanjem u ime džihada. Ovo u osnovnoj školi uči svako muslimansko dijete; to je izvor velikog ponosa i priznanja.

Ukratko, neki od tih tekstova koji se smatraju previše nepovredivima za “obnovu” ili reinterpretaciju doista podučavaju problematične stvari; niti će obnove izgrađene na lažima — poput apsurdne tvrdnje da je džihad bio i uvijek jest obrambeni i u svrhu zaštite muslimana, nikad ofenzivni i u svrhu širenja islama — ikad pustiti korijen i rasti.

Ovo je, ukratko, problem s naširoko najavljivanom međunarodnom konferencijom koju je nedavno ugostilo Sveučilište Al Azhar na zahtjev predsjednika Sisija. Iako je bilo mnogo ohrabrujućeg i progresivnog govora, mnogo se toga, nažalost, nužno može svesti samo na to — govor.