EU Hrvatskoj treba dati sigurnost

Neven Šimac , pravnik i politist

Razgovarao Andrija Tunjić

U ovim teškim vremenima hrvatski građani u europskoj zajednici država i građana, koju povezuje uzajamnost i stvarna, materijalna i moralna solidarnost, nisu sami i mogu računati na pomoć i na potporu zajednice / EU ide odlučno prema potrebama budućnosti i novih naraštaja, a to je očuvanje prirode i klime, ovladavanje novim tehnologijama, kao i zaštita vanjskih granica. Međutim ne ide dovoljno odlučno prema zajedničkoj obrambenoj i vanjskoj politici, i to u svijetu u kojem Europa više nema zaštitnika ni saveznika

Pravnik i politist Neven Šimac, rođen u Osijeku 1943, klasičnu gimnaziju i studij prava te postdiplomski studij kaznenog prava završio je u Zagrebu, gdje je na Pravnom fakultetu bio asistent 1971, nakon što je u Parizu završio dva druga postdiplomska studija političkih i državno-upravnih znanosti i stekao doktorat Sveučilišta Pariz II. Godine 1972. zbog aktivnosti u Hrvatskom proljeću završio je u zatvoru, poslije kojega je morao izbjeći iz Hrvatske. Do 1995. živio je i radio u državnoj upravi u Parizu, a od 1995. živi i radi u Češkoj, Poljskoj, Litvi, Latviji na pripremi tih država za članstvo u EU, a u BiH i Hrvatskoj na konzultantskim poslovima. Uz to, od 2001. na zagrebačkom Pravnom fakultetu predaje na postdiplomskim Europskim studijima u organizaciji Sveučilišta Pariz II. I Zagreba. Autor je mnogih studija, eseja i članaka u francuskim (EspritLe Monde), BiH i RH časopisima i novinama o europskim integracijama, ljudskim pravima, demokraciji, korupciji, o javnoj upravi, obrazovanju upravnih kadrova, kršćanima u politici demokratskih društava, zauzetosti u politici…


Snimio Patrik Macek / PIXSELL

S akademikom Mirkom Draženom Grmekom i prof. univ. Marcom Gjidarom koautor je knjige Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji u Parizu objavljene 1993, a u Zagrebu 1994. Jedan je od osnivača Matice hrvatske u Parizu 1970, član brojnih kulturnih i građanskih udruga, a sad i Komisije HBK-a Iustitia et pax te Inicijative kršćana za Europu – IXE.

Razgovor o budućnosti Europe vođen je u povodu hrvatskog predsjedanja Vijećem Europske unije prije eskalacije epidemije koronavirusa i potresa u Zagrebu te  proglašenja izvanrednog stanja, o čemu smo razgovarali naknadno, neposredno nakon tih tragičnih događaja.

Gospodine Šimac, što u trenutku razornog potresa i aktualne globalne epi­demije za zemlju poput Hrvatske predstavlja članstvo u EU?

U ovim teškim vremenima to članstvo Hrvatskoj i njezinim građanima trebalo bi dati sigurnost. Sigurnost i osjećaj da nisu sami, nego da u zajednici država i građana, koju povezuje uzajamnost i stvarna, materijalna i moralna solidarnost, mogu računati na pomoć i na potporu zajednice. „Zajednica“, to je ono vrijedno i znakovito ime koje su države članice u vrijeme pregovora u Maastrichtu (1991) htjele zadržati, ali je to spriječila  – Velika Britanija.

Snalazi li se Europa u ovoj neočekivanoj koronakrizi?

Snalazi se, možda ne tako brzo kao što bismo mi to željeli. Ipak, premda je zdravstvo među nadležnostima podijeljenim između EU i država članica, Europska komisija, kao i nadležni ministri poduzeli su brojne i značajne mjere koordinacije i pomoći, te otvorili program od 25 milijardi eura pomoći zdravstvu i malim poduzećima, jer ova kriza već prerasta i u gospodarsku recesiju. Osim toga, EU je prosvjedovala kad su SAD bez ikakva dogovora s njom zatvorile granice prema EU, naravno ne i prema Velikoj Britaniji. Da se zna – tko je čiji bio i ostao!

Koje pouke Europa treba izvući iz ove krize?

Dvije pouke treba izvući iz koronakrize. Prva je da se sad jasno vidi koja je bila neodgovornost država-članica, koje su dopustile da privatni vlasnici i interesi presele najveći dio europske industrijske proizvodnje, ali i kapitala, u Aziju, i to najvećma u Kinu. Zato sad industrija preostala u Europi nije u stanju proizvoditi ni ono malo dobara, koja se još proizvode ovdje. Nije riječ samo dijelovima za automobile, nego i o maskama i o lijekovima. Druga je da Unija sad treba energično sprječavati i kažnjaviti sebične akcije pojedinih država koje, premda uživaju opću solidarnost i sredstva Unije, same odbijaju uzajamnost. Pitanje je jesmo li u početku svi bili dovoljno solidarni s Italijom, kojoj je bilo najteže, a da i ne govorimo o pokušaju, prije par dana, da se maske iz Kine  – „zadrže“ u Češkoj!

U pozadini tih zbivanja i dalje tinja migrantsko pitanje.

Što se migrantskog pitanja tiče, do eskalacije je došlo jer je Turska ucjenjivala EU i otvorila granice, puštajući val izbjeglica i migranata u Grčku i to ne zato što se EU ne bi držala svoje riječi o pomoći od 6 milijarda institucijama i udrugama u Turskoj, koje su prihvatile  i koje „udomljuje“ više od 3 milijuna sirijskih izbjeglica, nego zato što Turska želi skršiti junački otpor Kurda u sjeverozapadnoj Siriji, a koji su podnijeli najveću žrtvu u borbi protiv Islamske države. Osim toga EU, kao jedinstveni, schengenski prostor, će morati odrediti se – zajedničkom voljom i odlukom DČ  – prema migrantskim krizama općenito, jer ova pandemija ukazuje da bi se čitava Europa mogla, u ne tako dalekoj budućnosti, suočiti ne samo s valom klimatskih izbjeglica, nego i novih boleština i oboljelih nesretnika.

Spomenuli ste već dva puta Veliku Britaniju. Je li njezin izlazak iz EU početak raspada EU?

Vaše pitanje predmnijeva da se Europska unija može raspasti, što je teoretski moguće, ali do ovog izlaska V. Britanije broj država članica samo je rastao. Danas je u toj zajednici 27 država članica (DČ) i 447 milijuna stanovnika. U „čekaonici“ za EU još je pet država, a pred „čekaonicom” još  dvije države, moguće kandidatkinje.

Pa kamo onda ide i u što se pretvara EU?

Prije nego pokušam odgovoriti, treba podsjetiti da EU nije ni federacija, ni konfederacija, nego jedna naročita zajednica država, s malim brojem, šest „isključivih“ nadležnosti EU, odnosno trinaest onih „podijeljenih“ između DČ i EU. Ali i o svim tim ovlastima odlučuju DČ i to preko čelnika država i vlada u Europskom vijeću, zatim preko svojih vlada u Vijeću ministara – kojem u ovom polugodištu predsjeda Republika Hrvatska – te još preko svojih narodnih zastupnika u Europskom parlamentu. Pravo EU, koje nastaje kroz takvo odlučivanje, utječe u prosjeku na deset do trideset posto zakona pojedinih DČ, ovisno o tome o koliko javnih politika pojedina DČ skrbi. Zato će i o tome „kamo ide i u što se pretvara EU“ odlučivati DČ, a ne neka „europska birokracija“.

I kamo onda ide EU?

Po onome što vidimo, EU ide odlučno prema potrebama budućnosti i novih naraštaja, a to je očuvanje prirode i klime, ovladavanje novim tehnologijama, kao i zaštita vanjskih granica. EU međutim ne ide dovoljno odlučno prema zajedničkoj obrambenoj i vanjskoj politici, i to u svijetu u kojem Europa više nema zaštitnika ni saveznika, jer su SAD razbucale „multilateralu“ na kojoj su počivali globalni mir i suradnja nakon Drugoga svjetskog rata.

Osim tržišta i novca, što je još kohezioni čimbenik sadašnje EU?

Glede tržišta i novca, podsjetit ću da Hrvatska, zahvaljujući načelu solidarnosti, ima mogućnost od EU dobiti 10,7 milijardi eura u sadašnjem planskom razdoblju (2014–2020), dok u istom razdoblju treba na ime svoje „članarine” u EU uplatiti 3,5 milijarde. S druge strane, Bosna i Hercegovina, premda još nije država kandidat, već ima pravo koristiti nemale pretpristupne fondove EU. Ali od tržišta i novca vrjedniji čimbenici su mir, demokracija, ljudska prava, uzajamnost, razmjernost, supsidijarnost… Ne smijemo zaboraviti da se do rađanja današnje EU, prije sedamdeset godina, u Europi tijekom šesnaest stoljeća ratovalo.

Mislite da je EU nastala da se onemoguće novi ratovi?

Da. Zato i jesu ondašnji začinjavci današnje EU odlučili staviti ugljen i čelik – bez kojih nema ratne industrije – pod zajedničko upravljanje. „Oci Europe“ – Schuman, Adenauer i De Gasperi – bili su još i uvjereni kršćani koji su svoju vjeru konkretno živjeli. Radilo se dakle o konkretiziranju ideala mira.

Nije li zato EU politički iskompleksirana u odnosu na velike sile?

Da, od tog samosputavanja i odluke „ne biti sila“ EU pati i danas, pa je još uvijek gospodarski div, a politički patuljak… I to u svijetu koji se promijenio i u kojem Europa više nema uza se ni nekadašnjeg zaštitnika, SAD, već je na vjetrometini između Rusije, Kine i Turske…

Hoće li i kada doći do proširenja EU i uključivanja ostalih država nekadašnje Jugoslavije?

Hoće, ako i kad i koje se prilagode demokratskim standardima i vrjednotama, kao i pravnoj stečevini EU. U ove kriterije  spada i to da te države ne budu „trojanski konji“ osvajačkih sila sa sjeveroistoka i jugoistoka.

To se ponajviše tiče BiH?

Ponajviše Srbije, ali i dijela Bosne i Hercegovine, koje igraju na „rusku” kartu.

Ima li EU razuman plan o jednakopravnosti u BiH ili će se nastaviti majorizacija Hrvata i „odcjepljenje” Republike Srpske?

Od BiH će biti ili ono što građani te zemlje zajednički odluče ili, što je vjerojatnije, ono što velike sile nametnu, kad BiH pokaže da ne zna i neće sama. Ali u tom kontekstu ipak treba razlikovati srbijansko-srpski imperijalizam, kao i agresivni islamizam, nasuprot većini normalnih građana, među kojima su najvećma i majorizirani Hrvati. EU, a ni ostatak onoga što se nekad zvalo međunarodnom zajednicom, ne javlja se ni s kakvim razumnim planom. Zbog toga etnički „očišćena“ RS i od Rusije potpomognuta Srbija još uvijek vode igru prijeteći referendumom i „prisajedinjenjem“ te zemljopisno nemoguće „republike“ Srbiji… I sve to uz djelatnu pomoć i blagoslov jedne nacionalističke crkve, koja pretendira na naslijeđe „drugog Rima“ i njegova velikodržavlja. Šteta je što se u svijetu ne shvaća da „mesijanska“ ambicija jedne takve crkve služi osvajačkom velikodržavlju. Bila je nerazumnost tvoraca Daytonskog ugovora dati tom, etnički „očišćenom“ entitetu, institucionalno ime „republike“!

Čini se da hrvatska politika to tolerira i zbog hrvatskih europejaca koji su poslušnost prema Beogradu zamijenili poslušnošću Bruxellesu?

U Hrvatskoj ima mnogo građana koji znaju da „u ljudskom srcu ima mjesta za više osjećajnosti“ – Marc Bloch – pa da je tako moguće u isti mah biti dobar Zagrepčanin ili Sarajlija, a istovremeno biti dobar i lojalan Hrvat, te uz to još i – Europljanin. Uostalom, Hrvati su kroz krvava stoljeća bili stvarno „predziđe kršćanstva“ – Antemurale Christianitatis.

To je bilo davno.

Bilo je to vrijeme kada je ime Europa označavalo tek jednu Zeusovu nimfu… i trebalo je da pred otomanskom najezdom padne Carigrad (1453), pa potom i Kraljevina Bosna (1463), pa da jedan vrli klerik i veliki humanist, Enea Silvio Piccolomini, kasniji papa Pio II, počne rabiti ime Europa za vjersko-kulturno-politički prostor koji se do tada nazivao Christianitas. A na tom prostoru, zapadno od „Teodozijeve linije“, prostoru hrvatskog jezika i imena, tijekom plorantis Croatiae secularum, ginule su, gasile su se i prevjeravale brojne hrvatske loze i obitelji… pa, eto, znamo kako to danas stoji u Bosni ponosnoj.

„Prkosnoj od sna“, kako bi rekao Mak Dizdar.

Da, u pravu ste, vi i gospar riječi Mehmedalija, ali nemojte misliti da bježim od vašeg pitanja. Dojučerašnji poslušnici Beograda danas su većinom poklonici mamona, dok ih dio sveđer žali za Jugoslavijom, pa se u tom žalu okreće i – Moskvi. Jer kako drugačije objasniti da su neki vitalni gospodarski sektori u Hrvatskoj danas u vlasništvu Rusije, ili u koncesiji Kini? Koja je to i kakva geopolitika? I nije li baš to neka Jugovina rediviva?

Može li Hrvatska, koja predsjeda EU-om, biti utjecajan čimbenik sadašnje EU?

Hrvatska je relevantan čimbenik, ali u mjeri svoje volje i truda svojih ministara, narodnih zastupnika i državnih službenika. Hrvatsko predsjedanje Vijećem ministara EU može samo afirmirati tu volju. U toj europskoj integraciji moguće je i treba sudjelovati, a ne smatrati je samo „kravom muzarom“ i kritizirati „daleki Bruxelles“ i „EU-birokraciju“.

I ne kritizirati europsku (ne)kulturu, koja je žrtva američkog ukusa i konzumerističkih trendova. Koliko kultura i tradicija utječu na EU?

EU je sve do prekretnih godina minuloga stoljeća bila kontinentom kršćanskih korijena, prostorom kulture, civilizacije i demokracije. Zatim je, od „revolucionarnih“ 1960-ih godina i parole „Zabranjeno je zabranjivati“, te potom od 1970-ih, tj. od Margaret Thatcher i Ronald Reaganove negacije društva i države – „Društvo? Takvo što ne postoji“ (M. Th.) i „Država je problem, a ne rješenje“ (R. R.) – došlo do „legitimiranja“ individualizma i hedonizma u stilu I, me and myself. Pojavio se i novi oblik neoliberalnog kapitalizma te sve više financijarizirane ekonomije, koji danas hara svijetom.

Premijer Plenković reizabran je za predsjednika HDZ-a, pa valjda slijedi Hrvatskoj više demokracije i samopoštovanja, a manje klijentelizma i poslušnosti EU?

Europa od nas ne očekuje poslušnost, nego samosvijest i samopoštovanje, sudjelovanje i solidarnost, a prije svega svijest o pripadnosti istom, jedinstvenom kulturnom i civilizacijskom krugu. Što se pak demokracije tiče, to morate pitati znalce stranaka, jer ja to nisam. A što se klijentelizma tiče, lijek je poznat, a to je obvezno prethodno obrazovanje za javno upravljanje i povjeravanje svih vodećih funkcija u državnoj i javnoj upravi tako obrazovanim osobama, kakvih u Hrvatskoj – nema. Zato nema ni jednakosti građana pred javnim, nepolitičkim funkcijama, a ni dobre i stalne javne uprave, na koju građani imaju pravo.

Vama je to specijalnost.

Bit ću neskroman i kazati da se oko tih tema, u koje se razumijem, već tri desetljeća uzalud trudim i nadam, ali nisam uspio uvjeriti nikoga, tko je do sada obnašao vlast, u potrebu reforme javne uprave i prethodnog obrazovanja kadrova.

Bi li glede toga što promijenio novi Izborni zakon?

Ne znam bi li što promijenio, ali znam da sam kao građanin pokraden od mog prava da biram svog narodnog zastupnika…

A ne saborskoga?

To se redovito tako govori, ali to je besmislen naziv. Prvo zato što taj zastupnik ne predstavlja Sabor, kako to sugerira pridjev saborski. Još kako-tako bi išlo „zastupnik u Saboru“, ali koga? U predstavničkim demokracijama narodni zastupnik predstavlja cijelu naciju, tj. sve građane – a ne samo svoje, partijske ili lokalne – pošto donosi zakone za sve, tj. za cjelinu države. Nas međutim sadašnji Izborni zakon sili da glas dademo primarno nekoj stranačkoj listi, pa onda stranka postavlja koga i kamo hoće. U demokraciji građani moraju imati pravo izabrati konkretnu osobu i to po kriterijima znanja, iskustva i poštenja. Sa sadašnjim izbornim sustavom održava se partitokracija i, posljedično, klijentelizam i „dioba fotelja“, od ministarskih pa sve do – podvorničkih.

Može li izjava Komisije HBK-a Iustitia et pax, čiji ste član, što promijeniti glede odluke Ustavnog suda RH koja kaže da istospolni parovi u Hrvatskoj imaju pravo udomljavati djecu pod istim uvjetima kao i drugi?

Izjava Komisije tek je glas savjesti i brižnosti za djecu i njihov „najbolji interes“, kako to zahtijeva i univerzalna antropologija i svjetske, kao i europske pravne i društovne zasade. Jer, dijete nije stvar, koja se bilo komu daje. Dijete je osoba i ne smije se „davati“ nekomu, nego se u slučajevima udomiteljstva djetetu daje obitelj. I ne radi se o tome kako promijeniti Zakon, nego kako ostati kod poštivanja antropološkog pojma obitelji i najboljeg interesa djeteta.

Kao netko tko je odrastao i robijao u komunizmu, onda živio u kapitalizmu i demokraciji, pa se vratio u samostalnu Hrvatsku, možete li reći u što se transformiralo jednoumno hrvatsko društvo?

Hrvatsko društvo je danas nesumnjivo pluralno, idejno i interesno. Međutim, ostalo je još mnogo „crvenog“ negacionizma zločina iz vremena komunističkog totalitarizma, ali i veličanja zločinaca poput Tita. Nažalost, nijekanje tih zločina kod nas ide još i dalje, u apologiju zločina, što je u demokratskim zemljama kazneno djelo. Jesmo li zaboravili da se u svibnju 2018. jedan narodni zastupnik na svom Facebooku odvažio napisati: „U svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito. Kakva šlampavost pobjednika!“, dok drugi – nažalost predsjednik jedne stare i časne stranke – početkom ove godine na svom Twitteru ovako komentira UDB-ina ubojstva hrvatskih političkih izbjeglica: „Više od 100?? Očigledno nedovoljno“ i žali što su neki – „pobjegli UDBA-i“. U svakoj normalnoj demokraciji takvi ljudi bili bi lišeni zastupničkog mandata, privedeni pravdi i kažnjeni.

Ali u nas to nije normalno…

Takvo, sve otvorenije i odvažnije zagovaranje zločina moguće je jer, kako je to nedavno dobro zamijetio jedan hrvatski intelektualac: „1990. smo počinili dvije povijesne pogrješke: nismo lustrirali i otpisali smo dijasporu“. I tako nitko od zločinaca nije dobio ni po prstima. Nas bi kao hrvatske građane trebalo biti i stid i sram, kako su govorili naši stari, što je jedini zločin jugokomunista od 1941. pa do 1990. – a počinjen je ogroman broj teških i nezastarivih zločina – osuđen ne kod nas, u Hrvatskoj, nego u Njemačkoj! I zašto se onda čuditi izjavi ministra pravosuđa u vrijeme afere „lex Perković“ kad ovako „naivno“ zbori: „S ovoliko godina koliko imam nisam razmišljao o komunističkim zločinima. Znao sam da su oni postojali i bilo mi je to grozno, ali mislio sam da su ti ljudi kažnjeni…“

Naša je nevolja naime u tome što se još nismo susreli s vlastitom prošlošću, pa nam je sve teže graditi budućnost, kako je to opravdano kazao jedan vrijedni splitski povjesnik.

Morali bismo istražiti i komunističku prošlost?

Tu prošlost nam ne dopuštaju istraživati oni koji žele sakriti zločine i totalitarni karakter komunizma. Sve je očitije da nam upravo takvi kroje povijest i da će nas zadesiti ono grozomorno Kunderino proroštvo s kraja njegova romana Šala: „Sve će biti zaboravljeno i ništa neće biti popravljeno“, ni osvetom, ni zaboravom, o oproštenju da i ne govorimo. Ali sav taj crni oblak nas ne oslobađa obveze da zahtijevamo povratak arhiva koji su nastali u Hrvatskoj, jer su dio njezina kulturnog naslijeđa, koje štiti UNESCO, i da u tom zahtjevu ustrajemo i blokiramo napredovanje prema EU onima koji se opru tom vraćanju.

 Je li unatoč lutanjima ipak današnja hrvatska kultura više hrvatska nego u doba komunizma?

Jest, ali uostalom to i nije bilo teško, jer u vrijeme komunizma hrvatski je identitet, kojega je kultura jedna od bitnih sastavnica, bio sustavno gažen, nijekan i sumnjičen. Problem je i u tome što na nacionalni identitet i kulturu – koji nisu nikakve „desne“, već univerzalne vrjednote – naši „apatridi“ danas ne samo da gledaju svisoka, nego se usuđuju vrijeđati ih i blasfemično im se rugati. I nikom ništa, izio vuk magare!

Jer smo u demokraciji?

To nije stvar demokracije nego još jedan znak opće anomije, negativizma i „prava“ na – zloću. I zato danas govoriti u Hrvatskoj o nekakvoj dužnosti dobrote, pače obične korektnosti, jednostavno – nema smisla.

Ipak, odgovorite još, je li inicijativa Tri mora bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović bio pokušaj odmaka Hrvatske od regije ili je to bio američki projekt, kako jugonostalgičari tvrde?

To nije američki, nego europski projekt, koji su zajedno predstavile Poljska i Hrvatska na Međunarodnom forumu Dubrovnik 2016. Sjedinjene Države zacijelo su ga podržale, ali to nije bila u osnovi njihova ideja nego poljska i hrvatska. Naime, još u 16. stoljeću pojavio se poljsko-litavski projekt Međumorje / Intermarium, koji je ponovno, između dva svjetska rata, predlagao poljski predsjednik Pilsudski, s ciljem, kao i u Srednjem vijeku, da se stvori obrambena, vojno-politička osovina država srednje i istočne Europe, od Baltika do Jadrana, u 15. i 16. stoljeću radi obrane od Turaka, a od minulog stoljeća radi obrane od Rusije. Taj posljednji, neiskazani cilj i danas je aktualan za sve države, pa je i za Hrvatsku važan, jer je štiti još i od – Jugovine redivive.

Na kraju, vratimo se aktualnoj koronakrizi koja trese cijeli svijet, pa i Hrvatsku, koja se 22. ožujka i doslovno snažno potresla? Što dalje? Je  li koncept globalizacije stavljen pod upitnik?

Život se nastavlja, kao i za drugih pandemija, od kojih su naši predci pamtili španjolku. Ipak, nastavlja se i ostaje naša prolaznost, pa je suludo vjerovati paroli zavodnika u stilu  – Homo deus. Zato nam valja za života „ljubiti bližnjega svoga“, jer je nama jednak, kako je upozoravao jedan veliki um suvremenog kršćanstva, pokojni nadbiskup Milana i kardinal Carlo Maria Martini. Ljubiti bližnjega i zajednicu, od svoje, nacionalne, pa do svih drugih, kao i sve stvoreno, jer sudit će nam se po tome kakav svijet ostavljamo djeci i unucima.

Što se pak globalizacije tiče, valja nam boriti se za onu ljudskih prava i sloboda, zaštite prirode i klime, ali ne i za onu financijarizirane ekonomije, razvlašćenih država, fragmentiranog i osiromašenog rada i nestalih ljudskih odnosa.

Vijenac 680