PRAGER: Naša generalna proba za policijsku državu

Screenshot: YouTube/VOA News

Cijeli sam život odbacivao paranoike na desnici (“Amerike se kreće prema komunizmu”) i ljevici (“To se može dogoditi i ovdje” — referirajući se na fašizam). Nije da sam ikad vjerovao da je sloboda zajamčena. Budući da sam poznavatelj povijesti i pesimist u pogledu ljudskog stanja, nikad nisam vjerovao u to.

Ali lakoća s kojom su se uspostavile taktike policijske države i jednaka lakoća s kojom ih je većina Amerikanaca prihvatila, zaprepašćujuće su.

Ljudi će tvrditi da je privremena policijska država opravdana zbog navodno jedinstvene prijetnje životima koju predstavlja novi koronavirus. Ne vjerujem da će podaci to opravdati. Bez obzira na to, barem se složimo s tim da smo bliži policijskoj državi nego smo to ikad bili u američkoj povijesti.

“Policijska država” ne znači totalitarna država. Amerika nije totalitarna država; mi još uvijek imamo mnogo sloboda. U totalitarnoj državi, ovaj članak ne bi mogao biti legalno objavljen, a kad bi bio objavljen ilegalno, ja bih bio uhićen i/ili pogubljen. Ali mi trenutačno živimo s četiri ključna obilježja policijske države:

Broj 1: Drakonski zakoni koji građane lišavaju njihovih osnovnih građanskih prava.

Savezne, državne, okružne i gradske vlasti sad ograničavaju gotovo svaku slobodu osim one putovanja i govora. Amerikancima je zabranjen odlazak na posao (a time i zarađivanje za život), okupljanje u skupinama (i na zatvorenom i na otvorenom), okupljanje u njihovih automobilima na parkiralištima crkve kako bi molili te ulaženje na područja u državnom vlasništvu poput plaža i parkova — među mnogim drugim zabranama.

Broj 2: Masovni mediji koji podržavaju poruke države i lišavanje prava.

New York Times, CNN i svaki drugi mainstream masovni medij — osim Fox News, Wall Street Journal (samo uredničke i stranice s mišljenjima) i radio-emisija — služio je cilju državne kontrole nad životima američkih pojedinaca, baš kao što je to činila Pravda u Sovjetskom Savezu. Zapravo, u New York Timesu gotovo da nema više neslaganja nego je to bilo u Pravdi. A platforme velikih tehnoloških kompanija uklanjaju objave o virusu i potencijalnim lijekovima koje smatraju “dezinformacijom”.

Broj 3: Korištenje policije.

Policijski odjeli diljem Amerike složili su se da će provoditi te zakone i odredbe s onim što se može opisati kao zastrašujuća spremnost. Nakon što me čuo kako opisujem policiju koja dodjeljuje pozive na sud ili čak uhićuje ljude zbog igranja bejzbola sa svojom djecom na plaži, trčanja bez maske ili bogoslužja na Uskrs dok sjede izolirani u svojim automobilima na crkvenom parkiralištu, policajac je nazvao u moju emisiju. Objasnio mi je da policija nema izbora. Oni se moraju odazvati na svaki poziv koji prime.

“A zašto se šalju osobi koja trči na plaži ili sama sjedi u parku?”, upitao sam.

Jer je odjel bio obaviješten o tim prekršiteljima zakona.

“A tko je obavijestio policiju o tim prekršiteljima zakona?”, pitao sam.

Njegov odgovor dovodi nas do četvrte karakteristike policijske države:

Broj 4: Doušnici

Kako policijski dispečeri mogu saznati o prekršiteljima poput obitelji koje igraju softball u javnom parku, usamljenih džogera bez maski za lice, itd.? Od njihovih sugrađana koji ih cinkaju. Gradonačelnik New York Cityja, Bill de Blasio, uspostavio je “cinkarošku liniju”, gdje Newyorčani mogu poslati vlastima slike svojih kolega Newyorčana koji krše bilo koji od zakona o karanteni. Gradonačelnik Los Angelesa na sličan je način potaknuo cinkanje, besramno koristeći taj izraz.

Govori se da je otprilike 1 na svakih 100 istočnonjemačkih građana bio doušnik Stasija, istočnonjemačke tajne policije, kao što je to izvrsno prikazano u filmu “Životi drugih”. Bilo bi interesantno, i važno, znati koliki je postotak Newyorčana cinkao svoje sugrađane. Sad, ponovno, možda mislite da takva usporedba nije moralno valjana, da je poziv de Blasia Newyorčanima da obavljaju ulogu nalik Stasiju moralno opravdan s obzirom na pandemiju koronavirusa, No, ne možete poreći da to nalikuje Stasiju ili da je to, osim identificiranja špijuna tijekom Drugog svjetskog rata, događaj bez presedana u američkoj povijesti ni približno ovakve razine.

Prošli petak navečer, okupio sam se s još šestoricom prijatelja na šabatnoj večeri u Santa Monici, Kaliforniji. U svojoj radio emisiji u petak najavio sam da ću upravo to učiniti i ako budem uhićen, da će to biti vrijedno toga. U svojim najpesimističnijim snovima nikada nisam zamišljao da će u Americi, večera u kući svog prijatelja predstavljati čin građanskog neposluha, a možda čak i kazneno djelo. Ali to je upravo ono što se događa u policijskoj državi.

Razlog zbog kojeg vjerujem da je ovo generalna proba jest taj što mi se čini da preveliki broj Amerikanaca djeluje nezabrinuto time; dominantna politička snaga u Americi, ljevica, to podržava, a ona je također preuzela jednu od dvije glavne političke stranke. Demokrati i njihovi pristaše su, naime, najavili da će upotrijebiti moć države kako bi implementirali bilo koji zakon koji mogu u svrhu borbe protiv još veće “egzistencijalne krize”, globalnog zatopljenja.

Na web stranici CNN-a ovaj vikend, u jednom od najstrašnijih i najfanatičnijih članaka u ovo doba fanatizma, Bill Weir, glavni klimatski dopisnik CNN-a, napisao je otvoreno pismo svom novorođenom sinu. U njemu, napisao je svoju idealiziranu budućnost Amerike: “potpuno novi oblici moći, hrane, građevine, transporta, ekonomije i politike”.

Tamo ne možete stići bez policijske države.

Ako volite slobodu, morati vidjeti da je ona ugrožena više nego u bilo koje vrijeme od osnutka Amerike. A to znači, između ostalih stvari, da je glas za bilo kojeg demokrata glas za okončanje slobode.

Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.