Fašizam je dobro i zdravo i širi se

Svibanj je mjesec obilježavanja pobjede nad fašizmom u cijelom svijetu, ali i sjećanja na masovna stradanja u jednom dijelu Europe s obilježjma genocida.

Ipak, kako kaže izreka, najveći trik koji je vrag izveo je uvjeriti čovjeka da ne postoji. Tako je i najveći trik koji je fašizam izveo uvjeriti svijet da je pobijeđen.

Piše: Marko Aurelije/Bild.ba

Naprotiv, u dobrom dijelu Europe, fašizam je pobijedio u II. svjetskom ratu, a srušen je tek 1989. godine, pri čemu se u nekim dijelovima zadržao i nakon toga.

Prije svega treba razlučiti temeljne pojmove i eventualne dvojbe, naime fašizam i njegova njemačka inačica nacizam, te komunizam, dvije su strane iste medalje, koje su išle ruku pod ruku jedan dio vremena.

O tome Jonah Goldberg u svojoj knjzi ‘Liberalni fašizam’ piše da je 1930-ih godina fašizam percipiran kao progresivni pokret i podržan od strane mnogih koji su se politički deklarirali kao ljevica.

On dalje kaže kako fašizam pravilno shvaćen nije uopće fenomen desnice, nego ljevice, te kako se ne radi o suprotnostima nego usko povezanim povijesnim konkurentima za isto biračko tijelo.

Upravo natjecanje za isto biračko tijelo razlogom je progona komunista od strane nacista u Njemačkoj, s ciljem da se jednako agresivna konkurencija fizički eliminirala.

Nadalje, nobelovac i jedan od otaca libertarijanizma Friedrich Hayek kaže u svom opus magnumu ‘Put u kmetstvo’ kako su fašizam i komunizam usko povezane religije države.

Obje začete i ideološki temeljene ne na uključivosti, komunikaciji i kompromisu, nego na indoktrinaciji i zločinu. Uostalom, prvi masovni zločin u II. svjetskom ratu počinili su upravo komunisti u Poljskoj učinivši masovni pokolj Poljaka u Katynskoj šumi.

O sličnosti metodologije govori i činjenica kako su osim masovnih zločina koji su kao i fašisti, komunisti počinili nad poraženima u brojnim državama kojima su prošli, a koji su kulminirali tzv. križnim putem u bivšoj Jugoslaviji, na pojedinim prostorima s naglaskom upravo na bivšu Jugoslaviju naslijedili i koncentracijske logore.

Genetski fašizam

Ipak, kako biva u svim velikim ljubavima i strastima razlaz je bio krvav i i svoj vrhunac doživio je kako u bitkama u Rusiji tako i kroz napredovanje komunističke crvene armije kroz Europu, a nadasve Njemačku.

Dakle i u jednom i drugim slučaju radi se o genetskom fašizmu koji može poprimiti oblike nacionalnog i državnog pa se javlja u formi nacizma ili ideološkog i nadnacionalnog pa je u formi komunizma.

Kolokvijalno se prvi zove crnim fašizmom, a drugi crvenim. Kako već rekoh, prvi je poražen nakon II. svjetskog rata, a ovaj drugi pobijeđen je, ili je možda korektnije zaključiti odumro 1989. godine.

Međutim, u pojedinim državama jugoistočne Europe među narodima izrazito podložnim indoktrinaciji zadržao se i nakon toga s različitim utjecajem i brojnošću. Tako, primjerice, u Hrvatskoj postoji vrlo glasna manjina crvenih fašista što ideoloških, što interesnih, a što psihopatoloških slučajeva koji moguće nalaze morbidni fetiš u kikicama živo zazidanih djevojčica u Hudoj Jami, pa pravdaju i negiraju zločine križnog puta i Bleiburga.

Ovi prvi žive u matrixu, nostalgiji za bivšim vremenima, veselim ljetovanjima, sigurnim radni mjestima i stanom, te radnim akcijama uz jedini uvjet da ne misle svojom glavom što im nije bilo teško.

Ovi drugi, interesni, svjesni su da svojim komunističkim precima duguju vlastitu urbanizaciju i emancipaciju, jer istjerivanjem građanskih, intelektualnih i progresivnih od strane komunista, što prema zapadu što prema jamama, njihovi su preci izravno iz opanaka ušli u građanske vile i stanove te upravljačke pozicije u drušvu i gospodarstvu.

Ovi treći su predmet psihijatrijske ocjene i institucionalizacije i ne mogu biti tema ovog teksta. Tema ovog teksta je novi hibridni oblik fašizma između dva prethodna, crnog i crvenog i nazovimo ga za potrebe ovog teksta – zeleni fašizam, koji je poprimio značajne razmjere kako indoktrinacije, tako, na žalost, i brojnost u Bosni i Hercegovini.

Zeleni fašizam

Zašto hibrdini? Zato što baštini sakralizaciju države na razini religijske dogme, koristi državno centrične narative i ostale sadržaje i suštinu nacizma (poput koncepta probosansko) a koristi formu i oblandu kao i znakovlje crvenog fašizma deklarirajući sebe antifašistima i koristeći pri tome cijeli metodološki arsenal crvenog fašizma, temeljen na fikcionalizaciji uvijek i iznova unutarnjih i vanjskih neprijatelja države i naroda.

Upravo je taj narativ ishodište za kontinuirano stvaranje tenzija te izazivanja sukoba kako sa drugima i drugačijima unutar države tako i sa susjednim državama.

Koncept pod kojim se zeleni fašizam plasira je tzv. građanska država, a suštinski cenralizam i unitarizam koji je uvijek isti bilo da se vodi iz berlinskog bunkera ili sefa centralne banke u Sarajevu.

Zanimljivo je da na fašizaciju načela građanskog politolozi i sociolozi šute. Činjenično vrijedi istaknuti kako je građanska država kao takva nastala francuskom buržoaskom revolucijom i označila je odvajanje religije i vjere od državnih institucija te se u sekularnoj Europi podrazumijeva kao općeprihvaćen i dosegnut standard.

Ono što se ne podrazumijeva kao ostvareni standard i čemu se teži nije dakle građanska država, nego građansko društvo, koje uključuje postojanje sustava za ravnotežu i provjeru (tzv. checks and balances) jednakopravnosti ili specifičnih prava manjinskih vjerskih, ideoloških, seksualnih i inih skupina u etnički homogenim zajednicama, dok se heterogenim zajednicama sustav ravnoteže i provjere osigurava dvodomnim parlamentima.

U BiH se ništa od navedenog ne promovira kao obilježje građanskog društva, dapače, zeleni fašisti propagiraju samo jedan falsificiran kao element građanske države, a to je koncept ‘jedan čovjek jedan glas’, koji suštinski predstavlja načelo proste većine i apsolutne vlasti kojim je, gle čuda, Adolf Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj.

Puno je sličnosti s nacizmom, osobito u kontekstu narativa, te kauzalnosti određenih odnosa u današnjoj BiH. Neki dan sam pročitao samo naslov jednog teksta koji jednu političku stranku naziva kancerom bh. društva, pri čemu je svaka sličnost sa identičnim nazivljem za Židove i komuniste u nacističkoj Njemačkoj sasvim slučajna.

Nadalje, u oazi zelenog fašizma prisutan je narativ o tisućgodišnjoj državnosti i vjekovnoj opstojnosti, nepodjeljvosti i nedodirljivosti države, opet slučajno po uzoru na tisućgodišnji reich.

Presude sudova nisu dovoljne

Formatiranje zelenog fašizma inicirano je autoviktimizacijom i osjećajem uskraćene pravde i zadovoljštine za patnje jednog naroda iz prethodnog rata po uzoru na nepravdu Versailleskog sporazuma za Njemačku.

U tom smislu, niti jedna presuda svih nadležnih sudova njie dovoljna, žeđ za tzv. pravdom je veća i ona je u suštini žeđ za osvetom i retribucijom.

Sarajevo je danas po svom habitusu i narativu, posebice mainstream medija i metodologiji linča i huškanja, najsličnije minhenskim pivnicama iz tridesetih godina.

Ovaj splet nesretnih okolnosti rezultira time da je politički spektar obilježen ekstremizmom i militarizmom, od razbijanja okova brojnijeg naroda pa sve do toga da jedna od stranaka koja, gle sarkazma, sebe deklarira građanskom, u svom nazivu sadrži militarizam, fronta (čak je i Marine Le Pen promijenila naziv stranke iz front u skup, kao pitomiji i prijemčiviji oblik).

Ili je ipak politički esktremizam i militarizam uvjetovao huškačko javno mnijenje. Kako god, građansko je u Sarajevu po svim svojim obilježjima sadržajno i većinom suštinski fašističko.

Uloga međunarnodne zajednice

Treba na koncu izdvojiti i posebnu ulogu tzv. međunarodne zajednice koja infuzijski i adrenalinski djeluje po zeleni fašizam.

Naime, na agresivne ispade koji dolaze kako prema neistomišljenicima unutar države tako i prema drugim državama, reagira se ignorancijom, a istodobno se potiče narativ koji steroidno hrani zeleni fašizam do mjere da je njegova kontaminacija danas izvan kontrole.

Svaka sličnost za stavom međunarodne zajednice iz 30-ih godina, koja je prvo ignorirala, a nerijetko i hvalila njemački nacizam dok nije zakucao na njezina vrata opetovano je sasvim slučajna.

Dapače, međunarodni akteri u i vezano za BiH su kako nečinjenem tako još i više činjenjem bildali rast zelenog fašizma što kroz autoviktimizaciju što kroz amnestiju za organiziranu i orkestriranu kampanju zločina koja je tijekom rata provedena od strane Armije BiH.

U tom smislu, kod zelenog fašizma osobito su dominantna dva narativa dehumanizacije ideoloških i političkih neisomišljenika. Jedan se odnosi na etničke Srbe neistomišljenike, a koje se etiketira pripadnicima, potomcima, pobornicima genocidne tvorevine dok je za etničke Hrvate rezervirana etiketa udruženog zločinačkog pothvata.

I za jedno i za drugo šlagvort je dala upravo međunarodna zajednica koja je dodajući uvredu na ranu amnestirala ili ignorirala odgovornost za zločine treće strane u BiH.

Stoga je upotpunjavanje indoktrinacije uz asistenciju međunarodne zajednice obavljeno na način da je u strašne krivnje drugih integrirana i vlastita nepogrešivost i uzvišenost.

Narativ je u tom smislu sastavljen od teza koje sežu od notornih laži, poput one da Armija BiH nije činila organizirane zločine, do onih koji spadaju u sferu indoktrinarnog kretenizma toliko nelogičnog da se može i mora prihvatiti jedino dogmatski, a nikako uz argumentaciju, a taj je kako su pojedine zajednice same krive za svoju zlosretnu sudbinu, poput Hrvata koji su se zatekli na prostorima koje je Armija BiH upravo od njih oslobađala.

Kako reče Mark Twainpovijest se ponavlja, ne doslovce, nego u rimama.

Ono što je na kraju bitno naglasiti jest da ovo nisu sporadične, bezopasne pojave jedne duboko iskompleksirane sredine, nego mainstream shvaćanje i narativ komu više nije dovoljna katarza nego je nužna dubinska i suštinska deradikalizacija, i to prije nego, primjerice, nekome padne na pamet dići Pelješki most u zrak.

Napomena: Marko Aurelije je pseudonim, a podaci autora poznati su redakciji portala Bild.ba. Tekst se može preuzeti u cijelosti uz navođenje portala Bild.ba kao izvora.

Bild.ba