Na spomen Bleiburga treba kleknuti i – moliti

75. obljetnica Bleiburške tragedije

Hrvatski narod nakon II. svjetskog rata nije dobio slobodu, nego je samo iz jednog zločinačkog režima postao žrtvom drugog. Molitva 16. svibnja zato je molitva za nevine žrtve od kojih se većini i ne zna za grob.

komemoracija

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Organizatori ovogodišnje komemoracije, u povodu 75. obljetnice Bleiburške tragedije, još su praktički na početku korona-krize, 12. ožujka, održali radni sastanak u Zagrebu pod krovom Hrvatskog sabora, na kojemu su bili nazočni: predsjednik Hrvatske biskupske konferencije i zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik BK-a Bosne i Hercegovine i vrhbosanski nadbiskup Vinko kard. Puljić, nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu Tomislav Markić, predstavnici Počasnog bleiburškog voda te, dakako, domaćin predsjednik Sabora Gordan Jandroković, u ime pokrovitelja ove manifestacije.

Nije, istina, COVID-19 bio još u zamahu kakvom smo svjedočili odmah potom, a osobito u travnju. Ipak, svima je već tada bilo jasno kako će se ova (jubilarna) obljetnica odvijati u posebnim okolnostima. Usprkos tomu naglašena je važnost kontinuiranih kontakata hrvatske i austrijske vlasti, jer dok god je postojala i najmanja mogućnost komemoriranja i posebice molitve na Lojbaškom polju, organizatori nisu gubili nadu, slijedom čega su onda i naglasili važnost stalnog dogovaranja hrvatske i austrijske strane.

Zašto su krivi Puljići?!

No, i ovi su, u biti, preliminarni kontakti zasmetali istim onim – medijskim i inim – snagama koje svake godine problematiziraju to što se uopće odaje pijetet žrtvama bestijalnog partizanskog zločina. I koji, poput saborskog zastupnika Nenada Stazića, misle kako pobjednici u svibnju ’45. nisu temeljito obavili posao. Po tim kroničnim blajburgofobima, dvojbeno je već i to što je nadbiskup Želimir na sastanak došao iz Zadra, a kardinal Vinko – čak! – iz Sarajeva… A sve, više-manje, pod egidom: Ima, valjda, i prečih stvari.

(Što se, međutim, nije ponovilo kada je najavljena komemoracija u Jasenovcu na kojoj je potom 20. travnja bio nazočan, prvi put nakon 2014., kompletan hrvatski državni vrh, predstavnici srpske i romske nacionalne manjine, židovske zajednice te Saveza antifašističkih boraca, i kada uvjeti za držanje socijalnih distanci i nisu baš poštivani.)

Usput, podsjetili su i na prošlu godinu kada je mjesna Crkva izdala proglas prema kojemu se priječi hrvatskim biskupima predvoditi misu. „Antifašistički“ korifeji solidno raspoređeni po hrvatskim medijima, a među njima, zanimljivo, i jedan nerealizirani svećenik iz argentinske dijaspore, u činjenici da je krčki biskup Ivica Petenjak lani, ipak, održao propovijed, vide „bezobrazluk“ gospode Puljića.

Pa ako je, zapravo, i očekivano da s ovih adresa, koje svake godine na Bleiburgu vide „fašističko orgijanje“, prozivaju predsjednika BK-a Hrvatske, jer je po funkciji odgovoran za to što se „Austrijancima iza leđa“ biskup Petenjak popeo na ambon, nije jasno zašto se problematizira uloga kardinala Puljića glede prošlogodišnjeg Bleiburga. Kad, evo, već imaju prigodu otvoreno mu predbacivati što je na sastanku u Saboru promoviran za predvoditelja ovogodišnjega spomen-slavlja na Lojbaškom polju. Taj „tik“ iz komunizma po kojemu je svećenicima jedino mjesto u – sakristiji, naprosto je neumoran…

No, kako je koronavirus u međuvremenu pokazao svoje pravo lice, Jandroković je 24. travnja održao novi sastanak, ovoga puta (samo) s predstavnicima Počasnog bleiburškog voda te Ravnateljstva dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu. U izmijenjenim okolnostima odlučeno je da se treće subote u svibnju u Bleiburgu, Zagrebu i Sarajevu održe komemoracije za žrtve Bleiburške tragedije i Hrvatskoga križnoga puta.

Očekivano, dakle, središnje masovnije komemoracije u Bleiburgu ovoga puta neće biti zbog očiglednih razloga. A neće biti ni političkih govora, komemorirat će se, dakle, žrtve, ljudi koje je jugoslavenski komunistički režim bez suda brutalno mučio i ubio.

Program će započeti polaganjem vijenaca u Bleiburgu i molitvom tamošnjeg svećenika u nazočnosti hrvatskog veleposlanika u Austriji Danijela Glunčića, kao predstavnika državnog vrha. Na Mirogoju će se održati molitva i položiti vijenci. Umjesto na Bleiburgu, sveta misa održat će se u sarajevskoj katedrali i predvodit će ju kardinal Puljić.

I Račan je kleknuo

A bude li sve prema planu, održat će se i islamska molitva, najvjerojatnije u džamiji u Zagrebu. Cilj je, naime, zadržati okvir kakav je bio i u Bleiburgu. „Bleiburške i žrtve Križnog puta moramo obilježiti tako da ih se prisjetimo, gajimo kulturu sjećanja i mlađim generacijama kažemo da slobodu, mir, demokraciju treba čuvati svim sredstvima, te ne dopustimo da se takve stvari ponove“, kazao je Jandroković koji će biti nazočan na polaganju vijenaca na Mirogoju.

Naglasio je kako nakon Drugog svjetskog rata hrvatski narod, nažalost, nije dobio slobodu, kao što su je dobile brojne zemlje Zapadne Europe, nego smo iz jednog zločinačkog režima postali žrtve drugog totalitarnog i zločinačkog režima tadašnje Jugoslavije. Zanimljivo, nitko slijeva, pa ni ovdje već spomenuti „antifašisti“, nije reagirao na ovo Jandrokovićevo podsjećanje na točan opis Brozove tvorevine.

No, kad smo već spomenuli bivšu državu u kojoj se, zbog uvijek budne Komunističke partije, o Bleiburgu nije smjelo ni zucnuti, treba podsjetiti na 15. svibnja 2002. Jer, čini se, ta se povijesna činjenica izgubila ili su je, pak, nositelji standardnog narativa ljevice u Hrvata (pa i šire…) namjerno gurnuli u zaborav. Toga je dana, naime, hrvatski premijer Ivica Račan kod spomenika na Bleiburškom polju kleknuvši položio vijenac i u iznimno nadahnutom govoru kazao:

„Odavde želim uputiti iskrenu ispriku i sućut svima čiji su životi na bilo koji način obilježeni tragedijom Bleiburga, koji su na bilo koji način zbog Bleiburga patili. Želim odati počast, pokloniti se s pijetetom svim žrtvama prošlih sukoba u povijesti, neovisno o tome u ime kojih su ideologija i politika zločini činjeni. Nedavno sam se poklonio žrtvama Jasenovca. Danas ovdje izražavam sućut i žaljenje zbog Bleiburga. Ako to već nisu učinili oni koji su morali, činimo iznova to mi, iako u doba zla Bleiburga i Jasenovca nismo ni bili rođeni, ili smo se tek rodili. Prošlost ne možemo mijenjati, ne možemo ni miriti sve one koji su sudjelovali u prošlim krvavim sukobima. Ali vrlo je važno da jučerašnji sukobi ne potiču nove i aktualne, vrlo je važno da se jučerašnja mržnja ne prenosi na nove generacije želimo li čuvati i očuvati demokratsku Hrvatsku.“ Naglasio je i kako je Bleiburg opomena i svjedočanstvo zločina koji se ne smiju ponoviti.

Brandtove emocije

Iako je ovaj Račanov potez – u ono doba prilično iznenađujući – bio gotovo na razini onoga mitskog iz 1970. kada je Willy Brandt kleknuo u Varšavskom getu, nije bilo u Hrvata pisca senzibiliteta (pa i političkog nerva) Güntera Grassa da ovjekovječi Račanovo klečanje pred komunističkim žrtvama, kao što je to učinio njemački nobelovac u priči 1970. Tako nikada nećemo znati jesu li i bivšega hrvatskog komunističkog prvaka i kasnijega socijaldemokratskog lidera na Lojbaškom polju svladale emocije, kao što jesu – svjedočio je, eto, i Grass – njemačkoga premijera koji je prvotno kanio samo položiti vijenac i protokolarno se pokloniti.

Treće subote u svibnju aktualni hrvatski predsjednik Zoran Milanović neće ni na Mirogoj, ni dakako u Bleiburg. Hoće, međutim, u Tezno kraj Maribora, na mjesto gdje su pripadnici 17. divizije Treće Jugoslavenske armije u razdoblju od 19. do 26. svibnja ’45. bez (tradicionalno) suda smaknuli, procjenjuje se, između 15 i 20 000 ratnih zarobljenika, uvjerljivo najviše Hrvata. I nije mu to prvi put, već je to dvaput učinio kao predsjednik Vlade. A ove je godine, nakon što se uredno poklonio jasenovačkim žrtvama, i bio red da predsjednik svih Hrvata komemorira i bleiburške žrtve.

A cinici bi, osobito ljevičarski kojima nije bilo naročito milo ni kada je tadašnji premijer prvi put pohodio Tezno, vjerojatno kazali kako Zoki ima i osobni, a ne samo državnički razlog. Djed mu je, naime, bio ustaša.

Dvojbe o motivima maknuo je, međutim, osobno Milanović još 2016. „Onaj tko žali za ljudima ide u Tezno i na neka druga mjesta, a kome je žao Maksa Luburića i Ante Pavelića ide u Bleiburg“, kazao je tadašnji predsjednik SDP-a dometnuvši kako je sam Bleiburg komemoracija i žalovanje za propašću NDH-a. Nakon čega je onda definitivno bilo jasno zašto je SDP-ova saborska većina sredinom travnja 2012. ukinula pokroviteljstvo nad komemoracijom u Bleiburgu.

No, ovogodišnje Milanovićevo hodočašće ima i svoju uvertiru. Hrvatski je predsjednik, naime, u Jasenovcu izjavio kako ploču HOS-a s natpisom Za dom spremni „treba maknuti i negdje baciti“, što je uzrokovalo žestoke reakcije braniteljskih udruga. Tako da se može kazati kako je svibanj, inače mjesec obljetnica – čak i rođendana i smrti „najvećega sina…“ – kada se u Hrvatskoj nastavlja nikad završeni sraz između partizana i ustaša. Tuđmanov poziv devedesetih njihovoj djeci i unucima da stanu pod isti stijeg bio je presudan za pobjedu Hrvatske u Domovinskom ratu.

Bez političkih govora

Ali kada je Tuđman u mirno doba pozvao na opću pomirbu, bio je gotovo ismijan. A vidjeli smo, Račanov vapaj da stari sukobi ne potiču nove i aktualne, također je ignoriran. I tako će, nažalost, vjerojatno biti još neko vrijeme.

Usprkos, nažalost, i ustrajnom nastojanju Crkve da se na Bleiburškom polju (samo) moli i iskaže pijetet prema onima koji nemaju ni groba ni križa. I ove godine, osobito zbog posebnih okolnosti, treba pripremiti srce i dušu za taj – bez obzira što se ne može na Bleiburško polje – duhovni susret. I kleknuti i moliti 16. svibnja: Na Mirogoju, sarajevskoj katedrali Srca Isusova… ili na nekom od brojnih mjesta hrvatskog stradanja tijekom prošlosti.

A dobra je svakako vijest da neće biti političkih govora, što bi trebala biti i matrica za budućnost.