Kada je Bog stvarao ženu

Kada je Bog stvarao ženu, došao je do šestog dana radeći prekovremeno.

Jedan Anđeo je došao i pitao ga: “Zašto koristiš toliko puno vremena na nju?” I Bog odgovara: “Jesi li ti vidio specifikaciju što sam joj dao da je formiram: – Ona mora znati da pere, ali ne smije da bude od plastike. – Imati više od 200 zglobova i svi moraju da se pokreću. –
I još da ima krilo za najmanje četvero djece. – Ali u isto vrijeme da ima poljubac, koji može izliječiti od ogrebanog koljena do slomljenog srca. – I kada se razboli sama se izbori da ozdravi. – I može da radi i 18 sati dnevno.”
Anđeo se začudi svim tim vještinama… “Sa samo dvije ruke… Nemoguće!”, reče Anđeo. “I ovo je samo standardni model”, reče Bog. “To je puno posla za jedan dan, sačekaj sutra pa je dovrši”,reče Anđeo.
“Ne želim to!”,protestira Bog. “Tako sam blizu da završim ovo biće, što je meni drago!”
Anđeo se približi i dotaknu ženu… “Bože, kako si je stvorio tako meku?” “Jeste mekana je”, kaže Bog, “ali stvorio sam je tako da nećeš vjerovati šta sve može da izdrži.”
“Može li misliti ?”,pita Anđeo. Bog odgovara: “Nije samo da može misliti, nego može da surađuje i pravi dogovore.” Anđeo nešto opazi, što mu je privuklo pažnju i dotaknu ženino lice.
“Bože, izgleda da ovaj model ima jedan propust. Puno stvari si stavio na nju.” “Nije to nikakav propust…

To je jedna suza!”,ispravi ga Bog. “Zašto je to?”, upita Anđeo. I Bog reče: “Suza je njen način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol, njen ponos.” Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela. “Ti si genije, Bože! Na sve si mislio, žena je sjajno biće!” Bog: “Ovo je istina.
Žena ima snagu što joj se čovjek divi, one podnose teškoće da nose tugu, ali znaju za sreću, ljubav i svoje mišljenje. One se smiju kada žele da vrisnu. Žene pjevaju kada žele da plaču. Plaču kada su sretne i smješkaju se kada su nervozne. Bore se za ono u što vjeruju, one su protiv nepravde.
Ne uzimaju ne za odgovor ako postoji drugi i bolji način za riješenje. Sve od sebe daju za svoju porodicu. One prate jednu prijateljicu ljekaru zato što se boji ljekara.
I žena voli bez granice, one plaču kada im djeca u životu nešto novo dožive i raduju se dobroti svojih prijatelja. One se raduju kada čuju za nečije rođenje ili vjenčanje, srce njihovo se slomi kada čuju za smrt drage osobe.
One tuguju za izgubljenim voljenim osobama, ali su jake i kada nema ništa više za što da se bore.
Žene znaju da jedan poljubac i zagrljaj može da zaliječi jedno ranjeno srce.
Ali nalazi se jedna greška kod žene: ONA ZABORAVI KOLIKO VRIJEDI!!!

Autor nepoznat