Geneza otimanja

Izvor: Bild.ba

Geneza otimanja

Korona je preuzela prve stupce svjetskih medija i portala, ali se još uvijek zametnu i druge zanimljive teme, redom u svjetlu velikih globalnih promjena sa i bez korone.

Jedna od takvih je i nova etapa u procesu otimanja i otuđivanja najveće i najznačajnije antičke bogomolje – crkve Svete Mudrosti u Carigradu.

Piše: Marko Aurelije/Bild.ba

Naime, ovovjekovni wannabe sultan El Fatih, imenom Tayip Erdogan, odlučio je kompenzirati ekonomski sunovrat turske države, gubitak gradonačelničkog mjesta u Istanbulu te realizirati bolesnu ambiciju za liderstvom svih muslimanskih sunita pod ideologijom muslimanskog bratstva, putem i simboličke promjene karaktera crkve Svete Mudrosti.

Hagia Sofia dugo je bila fetišom muslimanskog svijeta još od uspostave kalifata pa sve do okupacije Carigrada koja traje još do dana današnjeg.

O tome, osim povijesnih izvora, najbolje govori i činjenica kako je većina muslimanskih bogomolja u arapskom svijetu i sjevernoj Africi bila svojim oblikom preslik crkve Svete Mudrosti.

No o tome neka zbore drugi autori drugom zgodom. Tema moje kontemplacije je iskustvo BiH kada govorimo o pojmovima otimanja i otuđenju povijesnih naslijeđa kao i falsifikatima koje su back up toj otimačini kao podloga izgradnji jednog etničkog identiteta.

Dakle redom, onako kako mi pada na pamet. Pođimo od simbolike.

Ljiljani, prisvojeno obilježje muslimanske Armije BiH, izvorno su grb svetog Ante, a zatim i grb bosanskog katoličkog kraljevstva koje je vojno srušio turski sultan El Fatih, a simbolički isti ukinio ritualno odrubivši glavu zadnjem bosanskom kralju nakon što se ovaj predao.

Ova činjenica nije smetala El Fatihovim ideološkim i vjerskim nasljednicima da sebi prisvoje, kako katolički grb, tako i državu koju su srušili i čijeg su lidera obezglavili.

Danas se takvi pozivaju na tisućgodišnju državnost koju su ukinuli, kao i probosanstvo. Nisu Fatihovi sljednici usamljeni u lažiranju povijesti i prisvajanju države i otimanja.

Sekundiraju im samoprozvani čuvari, baštinici Bosne – bosanski franjevci – ovovremenom narodu poznati kao daidže.

Naime, povijest govori kako su Bosna Hum jedno od rijetkih područja, ako ne i jedino, pod osmanskom ujdurmom koje nije bilo izloženo općim nacionalnim ustancima nego isključivo sporadičnim lokalnim pobunama od strane hajduka i uskoka.

Razlog tome je, kako tvrde daidže, prvi dokument o ljudskim pravima na tlu Europe, Fatihov ferman Ahdnamafra Anđelu Zvizdoviću, kojim se franjevcima daje mogućnost službe Božje, ali na način da ne vrijeđa muslimansku većinu, odnosno kako se u dokumentu doslovno veli, da se crkvena zvona ne čuju, te što je za prilike i njihovo razumijevanje još bitnije, da mogu kao i dotad, uzimati danak pored onoga kojeg raja mora plaćati Turčinu, te da će zauzvrat držati narod u pokornosti osvajaču.

Dvostruki danak je mnoge natjerao u glad, a mnoge, osobito kad su vidjeli kako im se uzori u vjeri ponašaju, i na promjenu kojem se Bogu mole.

Ovovremeni daidže vjerno nasljeduju svoje povijesne pretke samo se narod osilio pa sve manje sluša, a što kod uzornih stvara pravu histeriju, pa bi kojekakvi starčevići, bojići i sl. što zbog osobnih a što zbog povijesnih kompleksa, mijenjali i prosvjetljivali narod kako konvenira osvajaču.

Bolje bi bilo i za narod, a osobito za njih, da svoje teze iskomuniciraju prema dobrom psihijatru ili vlastitom duhovniku.

Vratimo se pojmu otimanja.

Bošnjak kao varijacija naziva Bošnjanin datira iz vremena Austro-ugarske aneksije BiH, kada su Austrijanci sa već bogatom tradicijom upravljanja višenacionalnim zajednicama dopustili većini naroda koji je došao i nastao sa osvajanjem i osvajačem da tu i ostane.

Tako je BiH, ali i Sandžak, jedan od rijetih prostora sa kojih je osvajač otjeran ili otišao a narod koji potiče od njega, ostao.

Takvo isukstvo ne dijele drugi oslobođeni prostori jugoistočne Europe poput Rumunjske, Bugarske, Grčke ili Srbije. U to doba, narod koji je zatečen u Bosni dijelio se na onaj koji je ostao iza Osmanlija, a koji je Austro-Ugarska kao novi osvajač, zvao imenom prethodnog, Turci.

Istovremeno, Srbi su, kako bi se razlikovali od onih u to vrijeme nastanjenih u već samostalnoj Srbiji, zvali Vlasi, a katolici, odnosno Hrvati, iz istog razloga diferencijacije od Hrvata u drugim dijelovima pod kontrolom Autrougarske nazvani su Bošnjanima.

Varijaciju ovog naziva su u rješavanju vlastite identitetske krize otele muslimanske elite i nametnule svom narodu. Nakon Prvog svjetskog rata, u vrijeme kada su nacije odnosno etnikumi, već formirani po uhodanim povijesnim matricama, ovaj narod zaostao iza osvajača, zapada u krizu identiteta, što su, tko su, odakle su…

U prvoj fazi sebe identificiraju religijskom matricom pa se nazivlju samo muslimanima, bez etničke odrednice, a u Drugom svjetskom ratu, vođeni povijesnim odijumom prema Srbima, među inim i zbog činjenice da su iste smatrali suvinovnicima rušenja njihova identitetskog okvira – Osmanskog carstva, uspisuju se među Hrvate i to kao cvijeće, sve kako bi mogli ozakonjeno bestijalizirati Srbe.

Nakon Drugog svjetskog rata opet identitetska kriza koju je drug Joža donekle amortizirao podizanjem malog u veliko M.

Devedesete dočekuju u jugoslavensko-komunističkom matrixu sretni i zadovoljni jer su pronašli sebe u novom nadnacionalnom identitetu.

Ali slom komunizma i raspad višeetničkih zajednica otvaraju nova idetitetska pitanja, odnsono vraćaju na početak. Što sad?

Hrvati vodeći se izlaskom sunarodnika iz bivše države niti sami u njoj ne žele ostati, Muslimani se moraju opredijeliti ili za ostanak i Srbe ili za odlazak i Hrvate.

Dugo otac nacije u nastojanju i nastajanju varira i razmišlja, da bi ga na kraju okolnosti natjerale da se opredijeli za samostalnost i u toj fazi Hrvate.

Ovaj, kako su kasnije zaključili, zajeb, muslimani i danas adresiraju Hrvatima, kao izvorni grijeh, kroz fašistički odnos i iskonsku mržnju.

S obzirom na to da ne postoji nadnacionalni okvir nakon samostalnosti za koju su se izjasnili pod pritiskom Hrvata, Muslimani moraju tražiti vlastiti identiteski okvir, pa ga nalaze u već spomenutoj otimačini termina Bošnjani, odnosno njegovoj varijaciji Bošnjaci.

Nakon ovog otimanja i otuđenja naziva naroda, referenduma o samostalnosti na koji su suštinski bili primorani, novoformirani Bošnjaci, odnosno njihove elite, kreiraju vlastiti identitet otimajući od drugih dijelove njihova povijesna naslijeđa, imena i sl., što na koncu kulminira otimanjem same države koju su njihovi preci srušili.

U međuvremenu se događaju silna otuđenja poput prava na domovinski rat u koji su se uključili gotovo godinu dana nakon njegova početka u Ravnom, razne oslobodilačke akcije poput lipanjskih zora, a nakon rata otimačina poprima oblike šizofrenih laži poput onih da je Bihać oslobodio kninsku krajinu za vrijeme VRO Oluje aktualne upravo ovih dana.

Svoj mazohistički klimaks otimačina doživljava u otuđenju upravljačkih pozicija koje pripadaju drugim narodima poput već notornog fenomena Komšić i svih mini i mikro Komšića.

Ono što se ne može oteti to se anatemizira. Naime, kada je Hrvatima, starosjediocima Bosne, oteta domovina a oni proglašeni neprijateljima vlastitog zavičaja, te proglašeni antibosanskim elementom, oni osmišljavaju naziv koji nema previše racionalog uporišta, ali ljubav prema domovini nikad nije racionalna, pa svoju domovinu obzirom da im je službeni naziv otet, nazivlju Herceg-Bosnom.

Agresivnoj i glasnoj većini nije dosta što su oteli službeni naziv domovine nego uskraćuju i zavičajni, proglašavajući ga zločinom. Vojsku koja je obranila domovinu, proglašavaju udruženim zločinačkim pothvatom, vodeći se tezom da dok god postoji zakonski svjedok povijesti istu ne možeš lažirati.

Izgradnja identiteta temeljena na krađi, otimačini, falsifikatu i mnogo otimanja ne može po sviju dobro okončati.

Sjećanje i povijest govori, kako je identitetska histerija jedne zajednice, tridesetih godina prošlog stoljeća, svijet odvela u veliku tragediju.

Hoćemo li čekati da se na ovim prostorima povijest ponovi ili ćemo konačno krenuti u deradikalizciju onih koji misle da u svemu imaju tapiju na istinu i pravdu?