Nestane li Bog, nema ni čovjeka

Nasušna potreba za knjigom u suvremenici

Desetljećima je kod nas, ali i na Zapadu Bog sustavno progonjen, kršćanska vjera demontirana. Danas imamo trule plodove tih premisa. Sustavni besmisao, nihilizam, apsurdnost egzistencije prije ili kasnije rađa agresivnošću, poglavito kod mladih ljudi.

Piše: dr. fra Tomislav PervanKatolički tjednik

Živimo u vremenu elektroničkih medija, brzih informacija, kratkih poruka, televizijskih teletekstova. Većina naših suvremenika nema vremena ni za čitanje novina, nekmoli knjiga. Sve se svodi na gledanje televizijskih vijesti. Živimo u vremenu u kome imamo prazninu gdje bi trebalo biti čovjekovo srce. Nutarnji vakuum, odsutnost morala ili etičkih načela.

Mediji su postigli što nikada nije moguće političarima. CNN ili BBC dopiru kamo ne mogu ni Pentagon ni britanska špijunaža. Mediji nas bombardiraju, sa svom agresivnošću, buka, materijalizam, potrošnja, okretanje slika, zavodljivi oglasi, glamurozne zvijezde odvlače čovjeka od vlastita dostojanstva, osjećaja srama i stida, a nihilizam i anarhija su posvuda. Zbog prevlasti medija, vidimo to u Hrvatskoj, a i tu kod nas, oprječan stav, ne samo da nema mogućnost pobijediti, već ga se, uskraćujući mu javni pristup, dovodi do nestanka. Mediji su najvažnije oružje  svakog režima. To je moćna po(r)uka našega vremena.

Međutim, mogu li kratke novosti ili mediji zamijeniti novine uz kavu? Što se sazna na informativnim emisijama, podudara se u pravilu sa stranicom i pol napisana štiva. Što je s ostatkom? Pogotovo što je s knjigom u suvremenom svijetu? Što je s ozbiljnim časopisima? Novine, časopisi, knjige poticale su ljude na ozbiljna razmišljanja, poticali su kulturu društvenog razgovora, ukazivali na probleme. Suočeni smo s činjenicom da je prijeko potrebno ponovno afirmirati knjigu želi li naše društvo preživjeti navalu banalnosti i najezdu trivijalnosti.

Knjiga je protuteža slici koja dominira u dobu elektroničkih medija. Knjiga je utočište pred poplavom beznačajnoga i banalnoga, pred svijetom u kome je više informacija nego znanja, više podataka nego spoznaja ili značenja. Što nije uvezano i utkano, vremenom postaje suvišno, zanemarivo. Suvremeni čovjek, suočen s masovnom poplavom medija, očekuje utopiju vječne zabave, dosade i razbibrige. Protulijek slici je knjiga, pisana riječ. Ona je utočište u poplavi bizarnosti, knjiga ostaje izvor civilizacije zbog svoje trajnosti. Knjiga ne prosuđuje naše iskustvo po trenutnoj privlačnosti, nego prema značenju. Ona je sposobna izdržati ispite i kušnje vremena pa zato danas afirmirati knjigu znači afirmirati izdržljivost naše civilizacije pred naletom neposrednosti, svenazočne slike, medija, prolaznosti. Nitko nema volje čitati novine ili gledati vijesti od prekjučer, a knjiga ostaje trajni čovjekov pratitelj i vodič prema humanumu, čovjekoljublju i bogoljublju.

Tragedija humanizma bez Boga

Pedesetih godina veliki francuski teolog Henry de Lubac objavio je knjigu Tragedija humanizma bez Boga. Poput osjetljiva seizmografa registrirao je duhovne potrese koji su se odvijali u zapadnoj misli koja se od vremena racionalizma sustavno odkvačivala od ideje, misli i pojma Boga. Danas smo u situaciji u kojoj upravo ateistička ideologija, potrošački mentalitet, sustavno potiranje i progon Boga iz društva i medija proždire vlastitu djecu. Vjera su i Bog tabu-teme u društvu, u sredstvima priopćivanja.

Desetljećima je kod nas, ali i na Zapadu Bog sustavno progonjen, kršćanska vjera demontirana. Danas imamo trule plodove tih premisa. Sustavni besmisao, nihilizam, apsurdnost egzistencije prije ili kasnije rađa agresivnošću, poglavito kod mladih ljudi. Ubiremo plodove prokletstva ateizma, da je Bog iluzija, vječni život tlapnja, zemaljski život besmisao, slučajnost, Sizifov posao, da na kraju ostaju samo smrt, praznina, ništavilo. To je stanje postmoderne gdje nema istine, sve je relativno.

Sve veći sunovrat u alkohol, drogu, nasilje, emocionalnu tupost, depresiju, sve više otvorenih duševnih rana, samo je posljedica sustavnoga nijekanja Boga u društvu. Čovjek nije stvoren putovati prema praznini ništavila, pogotovo suvremeni mladi čovjek nije kadar bez teških duševnih poremećaja preživjeti sustavno potiskivanje Boga iz svijesti i života. Vidimo pitanje Boga nije iščeznulo, i danas Bog i susret s Bogom oslobađa.

Suvremeni je ateizam čovjeka osiromašio, učinio bijednikom, zarobio, demoralizirao do mjere da u povijesti kultura i civilizacija ne postoji slična usporedba. Zato nikad nije dovoljno naglašeno isticati zločinačku ulogu i kriminalni potencijal te prokletstvo ateizma i stoga je potrebno spiralu šutnje o Bogu prekinuti i okrenuti se svomu iskonu. Treba se okrenuti Transcendentnomu, Bogu, temelju svih naših nastojanja te cilju koji definira i određuje naše svagdanje nastojanje i trudove.

Ljekovitost povrata izvorištima

U ovom je trenutku bitno poći na izvore. Izvore i iskone svoje ljudske, humane i hrvatske povijesti, otkriti izvornu snagu koju je hrvatsko biće crplo kroz svoju dugu mučeničku povijest iz zbiljnosti kršćanske uljudbe, civilizacije, Božje riječi i Isusove osobe. Zapravo svima nam se valja vratiti na izvore koji su određivali od samih početaka stvaranja našu Zemlju, planet, ne kao nešto mrtvo, već kao živi organizam s kojim se treba ophoditi kao s organizmom, golemim živim bićem.

Znana je teorija engleskog mislioca Jamesa Lovelocka koju je izrazio u knjizi Gaia. On poima Zemlju, ne kao mrtvo biće, već kao živi organizam, veleorganizam. Zalaže se za zdravu ekologiju, ne u smislu Greenpeace, “pokreta zelenih”, kojima su kemija i fizikalni zahvati u planet istočni grijeh civilizacije jer stvari poput “soli, šećera, proteina u hrani” naravne su i bez njih ne možemo. Jednako nisu u pravu ni pobornici čista okoliša i protivnici atomske energije iz nuklearnih reaktora. On veli kako nuklearna energija nije po sebi zlo jer je imamo u prirodi. Sama je priroda prije kojih milijardu godina proizvela tu energiju u uranu, a naša je sposobnost stvoriti kritičnu masu te atomskom fisijom proizvesti golemu energiju. Ako to bijahu sposobni praorganizmi ili kukci, ne treba posebnoga umijeća da bi se to i danas postiglo. Njegovu misao slijedi i papa Franjo u enciklici Laudato si’, a i Sinoda o Amazoniji te postsinodalni dokument Ljubljena Amazonija na istoj su valnoj duljini.

U čemu je problem? Problem je što je čovječanstvo globalno skupina inteligentnih vukova koji se međusobno razumiju, ali su jedni drugima prijetnja i opasnost. Proći će vremena dok ljudi ne nauče biti u zajednici poput primjerice pčela u košnicama ili termita u mravinjacima. Tu vlada savršeni ustroj, kao u računalu, gdje se svaki djelić uklapa u cjelinu. On nije svjestan zašto je tu, ali ima svoju svrhu i bez njega je rad i život računala nemoguć.

Čovjek ne ugrožava život, nego civilizaciju koju je stvorio. Upravo kao u ratu koji je bjesnio na ovim ozemljima. Nitko na nj nije mislio dok nije izbio. Svatko je vidio opasnost koja prijeti, svatko je vidio neminovnost sukoba, silinu naoružanja, ali smo odbijali misao na najgore. Ono se nekim gotovo logičnim slijedom zbilo. Kad se dogodilo, zbili smo se i kušali opstati i preživjeti. Na koji način? Zbijanjem redova i traženjem zajedničkih ciljeva i spasa iz neprijateljskog obruča.

Povrat biblijskim korijenima

Bez metafizičko-vjerskog temelja čovjekova dostojanstva, bez teističke motivacije za poštivanjem ljudskih prava i sankcija za njihovo kršenje, ljudska prava puka su filantropska želja ili dogovor koji se poštuje kad je potrebno, a krši kako komu odgovara. Zato moramo premisliti svoje korijene, iskone, svoje određenje, što nas u životu nosi, kako bismo svi bez razlike, vjernici i nevjernici (nevjernika zapravo i nema, postoje oni koji Boga nisu upoznali), mogli biti ovdje i danas mirotvorci.

Trebamo se vratiti biblijskim izvorima gdje stoji Božja zapovijed: “Napučite zemlju i podložite je sebi” (Post 1,28).Za riječ “podložiti” Židovi rabe izraz “kabaš“. Budući da je hebrejski jezik suglasnika, tj. k-b-s, različitom punktuacijom dobiva se riječ “kebes“, što znači “janje”Kako u hebrejskom suglasnici i vokali nisu fiksirani, dalo bi se prevesti: “Napučite zemlju, ophodite s njom kao s janjetom.”

Znamo za simboliku “janjeta” u Bibliji; Izakova žrtva, pashalno janje, u Novom zavjetu “Isus kao Jaganjac koji oduzima grijehe svijeta”.Poglavito u Knjizi Otkrivenja Janje, Jaganjac središnji je lik, dominantni simbol i znamen pobjede. Drugim riječima, kao da nam već u početku stvaranja Gospodin veli: “Promatrajte Zemlju kao temelj svega života na zemlji i ophodite s majkom Zemljom kao s janjetom, u duhu strahopočitanja”,kao Sv. Franjo.

Stoga je bitan odnos prema Apsolutnomu koji nam je povjerio zemlju. Odnos prema Apsolutnomu dao bi se usporediti s odnosom Zemlje spram Sunca. Kao što se Zemlja okreće oko Sunca i u gravitacijskoj sili donosi život, rod i plod, tako je i čovjekovoj osobi dano i zadano biti u polju svoga duhovnog Sunca – Boga. U gravitacijskom polju toga ižarivanja i zračenja kadar je otkriti svoje ja ukoliko živi svoju usmjerenost prema Bitku, Bogu, svom bližnjemu i svojoj obitelji.

Ono “podložite sebi Zemlju” daje nam nalog oblikovati život da nam Zemlja služi i ubuduće kao mjesto mirna i zdrava suživota, da i budući naraštaji mognu uživati blagodati Božjeg stvorenja. Kako nam se čini, u svom egoizmu izgubili smo pravu mjeru, iskorišćujući i tlačeći te onečišćujući Zemlju koja nas trpi do te mjere da nam se zlokobno osvećuje. Ova pandemija što hara svijetom odgovor je Zemlje koju uništavamo. Na naše nasilje uzvraća ubijanjem, smrću! Pandemija je otpor planeta zbog sustavnog nasilja koje provodimo.

Opasnost rušenja granica

Prekoračili smo zadane granice što nam se vraća kao bumerang. Zato je izazov kršćanima te svim istinskim vjernicima i humanistima ponovno pronaći mjeru, pravi odnos prema prirodi te duboko usaditi u svijest kako je čovjek dio svijeta, prirode, kako je u njoj udomljen, rođenjem, životom i smrću. To je dobro opisao L. Tolstoj u noveli Koliko zemlje treba čovjek? – opisujući seljaka koji cijeli dan korača želeći zaokružiti što više zemljišta koje bi mu trebalo pripasti, da bi na kraju dana, iscrpljen od duga hoda, skončao na mjestu s kojega je pošao, dok Sunce tiho zalazi na obzoru.

Isključi li se čovjek iz zajednice s Bogom, iz Božjega gravitacijskog polja, kad sebe apsolutizira, postaje on robom stvorenja i prizemnih ciljeva kojima nedostaje nutarnja kohezija zajedničkog i smislenog usmjerenja prema konačnom cilju egzistencije. Postaje rob panteona samostvorenih bogova, a takvim božanstvima naziva Biblija datosti o kojima je čovjekov život ovisan. Postaje “planetes”,tj. zvijezda lutalica koja se otrgnula od svoga “sunčeva sustava”,propada u prazninu svemira te se ubrzanim slobodnim padom strovaljuje u bezdanu provaliju. O tome je davno pisao Nietzsche, kako smo se otkvačili od Boga, svoga Sunca nakon „smrti Boga“.

Europa se stoljećima u(s)pinjala,  krvavo i u bolnim mukama, do kakve-takve uljudbe i etičko-pravnih načela. Njezin sunovrat zapažaju duhovi koje nije ošamutila hedonistička pomama, niti prestrašili bičevi njezinih goniča. Sveti je Papa upozoravao na nepopravljivu opasnost nestanka: “U pozadini se nalazi duboka kriza kulture koja proizvodi sumnju glede samih temelja znanja i etike i sve više otežava jasno shvaćanje čovjekova smisla, njegovih prava i dužnosti…, nalazimo se zapravo pred jednom objektivnom ’zavjerom protiv života’ u koju su uključene i međunarodne ustanove” (Ivan Pavao II., Evanđelje života, 11.17).

Cjelokupna stvarnost u kojoj živimo pod znakom je upitnika. Životno nas iskustvo potiče, suočimo li se s njime pozorno i s povjerenjem, s ljubavlju, istinom i smislom, da priznamo: Postoji Bog, ima Boga, religija sadrži značajke koje čovjeka oslobađaju. Želji i čežnji za Bogom odgovara zbilja jedino Bog koji čovjeka čeka i usrećuje. Zašto pred tom činjenicom ne željeti da mojom smrću ne nastupa kraj, da i moj život bude utkan u povjesnicu čovječanstva i općenitost ljudskog bivovanja? Andre Malraux, agnostik i pisac, de Gaulleov ministar prosvjete i kulture, rekao je, suočen s činjenicom smrti: “Vrijedi ono što je zapisao Sv. Ivan: Bog je ljubav! I ta je riječ pokrenula svijet i povijest.”