Nemamo pravo

Volim gledati ljude koji brinu o svojim pravima. Sviđa mi se ta borbenost kojom zastupaju svoja mišljenja. Svoja prava. S osmijehom gledam djecu kada uče reći NEĆU. Gledam kako se osnažuje duh u njima. Dozvoljavam biranje između crvene i zelene majice. Ipak, mora biti kratkih ili dugih rukava (ovisno o vremenskoj prognozi!). Dobro je kada se žene bore za svoja prava. Simpatično je kada Maslačak pogleda na sladoled i kaže: NEĆU!

Pa ipak, ima nekih stvari, događaja i situacija u kojima nemamo pravo. Nemamo pravo zaboraviti. Ne smijemo smetnuti s uma kako u nekim trenutcima nemamo nikakva prava. Pravo koje sigurno nemamo je zaborav. I ne samo to. Nemamo pravo o tome niti šutjeti. Moramo govoriti. Govoriti s krovova. Govoriti svojoj djeci, svojoj unučadi. Govoriti čisto i jasno. Nedvosmisleno. Glasno. Nemamo pravo dozvoliti nekim stvarima, osjećajima da padnu u sivilo svakodnevnice. To su uporišne točke na koje se naslanja život sam. Dobrota u ljudima.

Poplava. Voda izbaci sve. Podigne sav mulj, pa i prašinu pretvori u blato. Silina vode kadra je podići u našim dušama sjećanja koja su polako, ali sigurno negdje ostala zagušena bukom svakodnevne brige za obitelj. Još samo na neke datume ožive sjećanja. Kada neki datum dođe, a u nama naraste vodostaj suza i dogodi se poplava emocija koje obično obrišemo rukavom i nekako gledamo da nas nitko ne vidi kako nam se dogodio prolom kiše na našim očima. Gledamo sa strahom i djecu nadajući se kako nisu primijetili kako je Baka zaplakala. Čisto nam bude neugodno. Trenutak slabosti. I tako ćemo nositi svoja sjećanja u sebi.

Da, čine nas plemenitima. Naša sjećanja nas čine dobrim ljudima. Čine nas suosjećajnima s drugima jer prepoznajemo u sebi iste emocije. Pa ipak, nemamo pravo. Nemamo pravo skrivati suze. Nemamo pravo zaboraviti.

Poplave ovog svibnja podigle su i sjećanja na jesen 1991. godine. Podigle su sjećanja i na Božić u progonstvu, u izbjeglištvu. Mnoge obitelji otvorile su svoje domove i primili ljude iz poplavljenih područja kao što se prima rodbina, kao što se primaju prijatelji. Sa suzom u oku jer sami su bili prognanici, sami su bili izbjeglice, sami su bili potrebni pomoći. Sami su primali dobrotu drugih ljudi. Sada točno znaju kakav emocionalni svijet stiže s ljudima iz poplavljenih područja. Znaju. I zato otvaraju svoje domove. Tko to može platiti? Kažite mi ljudi gdje to ima?

Smije li se ovo zaboraviti? Imamo li pravo? Imamo li pravo zaboraviti onu kutiju od cipela koja je tijekom rata stigla u podrum, a u njoj šarene olovke, šiljila kakva do tada nismo viđali, bilježnice i lijepe pernice? Nove bojice i papir. Na papiru poruka. Dječjom rukom ispisana. Na engleskom jeziku. S dobrim željama i brzim povratkom kući. U ponekim kutijama i adresa. Ne, nije tada bilo e-mailova, a ni mobitela. Tko to smije zaboraviti?

Ovih dana traje vrlo slična akcija: Žena ženi. Kutija od cipela u kojoj se nalaze sitnice potrebne ženi poplavljenog područja. Poneki ručnik, krema za ruke…, sve što jednoj ženi treba. Slutim: ne tako davno, prije samo 20-ak godina neko dijete je primilo kutiju u podrum. Nije zaboravilo. Znam: dobrota se proširila, akcija je obuhvatila mnoge mlade žene koje se tada niti rodile nisu, pomogle su društvene mreže, pametni telefoni i digitalne fotografije. Samo pomogle. Ono bitno nalazi se u dubini svake osobe.

Nemamo pravo zaboraviti. Moramo govoriti. Moramo svjedočiti za dobro u ljudima. Nemamo pravo zaboravljati.

Foto: Facebook grupa “Žena ženi

Svoje iskustvo koje nije zaboravila nego ga podijelila sa svima nama donosim u cijelosti. Napisala ga je gđa Ankica Tunjić i dozvolila ga podijeliti sa svima vama.

“Puna sam emocija ovih dana kao i svi, vraća sjećanja na dane kad sam i sama bila u takvoj situaciji, na sve predivne geste divnih poznatih i nepoznatih ljudi koji su bili uz nas u tim danima. Posebno me ganula ideja grupe ŽENA ŽENI. Predivna ideja, jedinstvena, kutija od cipela, par sitnica, pismo podrške… Tako mala, a tako velika.
Danas posebno mislim na jedan događaj… Naravno, takvo nešto se ne zaboravlja i sve ove godine mislim na to, al’ danas ne mogu zaustaviti suze… Kao da je jučer bilo… Ljudi me u podzemnoj malo čudno gledaju, kad sam došla doma, vidjela sam da mi se sva šminka razmazala, al’ nije me briga…
Kraj ’91., pred Božić, mi s dvoje male djece, sve izgubili… Beč prekrasan kao i uvijek pred Božić, blješti sve okićeno, svi užurbani kupuju i nose borove… Mi u vlaku, stariji sin pita (mlađi još nije znao ni pričati): Tajo, hoćeš li i ti nama kupiti borić?
Mi se tužno pogledamo i mislimo kako objasniti petogodišnjem djetetu da nemaš ni za osnovne stvari, a ne za bor… Odjednom se pojavi neki čovjek, Austrijanac, i dijeli djeci bombone… Pita nas nešto… Mi se gledamo, nas dvoje zajedno znamo 5 njemačkih riječi… Pita nas odakle dolazimo, nabraja zemlje, gradove… Nekako skontamo i kažemo: Vukovar, Kroatien… Čovjek nam daje 500 šilinga… Nama neugodno, ne želimo uzeti novac… On kaže da to nije za nas, nego za djecu, za Božić… Kako se pojavio tako i ode dalje…
Sutra smo kupili mali borić i nekoliko kuglica i okitili naš prvi božićni bor u Beču, i od tada uvijek kažemo da nam je Bog poslao božićnog anđela… I uvijek kažem, koliko god da je teško, uvijek negdje na kraju tunela postoji neko svjetlo, neka nada, andjeo kojega nam Bog šalje…”

Vjeroučiteljica iz Osijeka