Što katolici trebaju znati o islamu

Autor: WILLIAM KILPATRICK

Izvor: Crisis Magazine (https://www.crisismagazine.com/2020/what-catholics-need-to-know-about-islam?mc_cid=f5b48e45a5&mc_eid=9a548581d5)

Prijevod: Troplet

pf2

Ništa ne olakšava džihad kao neznanje o islamu. A kako postoji toliko puno neznanja, džihad se brzo širi. No čini se da mi to ne primjećujemo. Čujemo sporadična izvješća o progonima kršćana u Nigeriji, Egiptu, Pakistanu i Iranu. Znamo ili bismo trebali znati o svakodnevnim napadima noževima i vozilima u Europi. Ipak smo nekako sigurni da se takve stvari ne mogu dogoditi u Americi. Ali baš ta naša naivna nonšalancija praktički jamči da hoće. U međuvremenu, vođe crkve ne čine ništa da odagnaju neznanje. Dok se Vatikan zavarava razgovorom o zajedničkom tlu, islam nastavlja proždirati tlo – i zemljopisno i kulturalno.

Naravno, ne suočavaju se samo katolici s neugodnim istinama o širenju islama. Čak i nakon trideset i šest tisuća smrtonosnih napada džihada od 2001. godine, samozadovoljstvo nam je opet na dnevnom rasporedu. Ova samozadovoljnost je velikim dijelom posljedica činjenice da podcjenjujemo opseg džihada. To je zato što nikad ništa ne čujemo o velikoj većini džihadističkih napada koji su se dogodili, a također i zato što obično zaboravljamo na one o kojima smo čuli. Prijetnja je stvarna, ali pamćenje nam je kratko.

Ali možda još uvijek niste uvjereni da je prijetnja toliko opsežna kako sam nagovijestio. Dakle, kako bih naglasio poantu, dopustite mi da testiram vaše sjećanje na neke velike islamske terorističke napade koje ste možda zaboravili. Primjerice, sjećate li se prvog napada na Svjetski trgovinski centar? Za mnoge od vas to je jednostavno pitanje. Ali mlađi čitatelji se možda češu po glavi: „Koji prvi napad? Bio je samo jedan, zar ne? Mnogi pripadnici generacije “probuđenih” još nisu bili rođeni 1993. godine. Tada su islamski teroristi aktivirali masivnu kamion-bombu u garaži ispod Sjevernog tornja. To je otpuhalo sto stopa široku rupu kroz četiri podzemne razine zgrade, poslalo dim na 93. kat i rezultiralo sa šest smrtnih slučajeva i više od tisuću ozlijeđenih (mnogi od udisanja dima).

Ajmo sada postaviti malo teža pitanja. Sjećate li se bombardiranja četiri prigradska vlaka u Madridu? Dogodilo se to 2004. godine i rezultiralo 191 smrću i 1.800 ozljeda. U to su vrijeme to bile udarne vijesti, ali današnji ciklus vijesti koje se brzo vrte često istiskuje stare događaje iz memorije kako bi se stvorilo mjesto za nove.

Što kažete na masakr u Beslanu u Rusiji? Sjećate li se toga? 2004. godine trideset muslimanskih terorista preuzelo je veliku osnovnu školu u Beslanu. Više od 330 ljudi – od kojih su mnogi bili djeca – ostalo je mrtvo prije nego što je vojska napokon pogubila teroriste. U to se vrijeme se to činilo kao jedna od onih srceparajućih priča koju čovjek nikad ne zaboravlja. Ali dobra je oklada da su je izvan Rusije mnogi zaboravili.

Mumbai? Napad tima muslimanskih terorista u Mumbaiju bio je četverodnevna opsada poslije koje je ostalo 164 mrtvih i 300 ranjenih. Jedna od glavnih meta napada bio je kultni hotel Taj Mahal Palace, čiji su se veliki dijelovi mogli vidjeti na TV vijestima kako ih guta dim i plamen. Ako vam je napad na Mumbai još uvijek svjež u sjećanju, možda ste ga se prisjetili objavljivanjem filma Hotel Mumbai u veljači 2018. godine.

Napad na kazalište Bataclan? Bombe u londonskom metrou i autobusima? Napad na zračnu luku u Bruxellesu? Sve su to bili napadi velikih razmjera s ogromnim žrtvama, no vjerojatno ćete morati naprezati svoje pamćenje da biste prizvali čak i mutno sjećanje.

E sad, pitanje od šezdeset i četiri tisuće dinara. Sjećate li se pokušaja puča na vladu Trinidada? Ne? Pa, nisam ni ja. Na priču sam naišao tek nedavno, a onda mi se, uz malu pomoć Wikipedije, polako vratila. 1990. godine 115 članova radikalne muslimanske organizacije preuzelo je Parlament i jedinu otočku televizijsku stanicu. Nakon šest dana konačno su se predali vojsci, ali ne prije nego što su ubijene 24 osobe.

Iznosim pokušaj puča na Trinidadu jer on pokazuje koliko je džihad raširen i koliko dugo traje. U ovom sam trenutku u iskušenju da započnem raspravu o nekoliko napada džihada na morska odmarališta i turističke atrakcije. Ali ne želim vam pokvariti sljedeći odmor, a osim toga nasilni džihad čak nije ni glavni problem.

Glavni fokus ove knjige nije na oružanom džihadu, već na drugoj vrsti džihada koja je još više prijeteća. Nazivam ga “kulturalnim džihadom”, ali naziva se i ” potajnim (stealth) džihadom”. Ovakav je džihad opasniji jer je rašireniji i zato što je većina nas jedva svjesna njegovog postojanja.

Kulturalni džihad dugotrajna je kampanja širenja islamskog zakona i kulture kojom se utječe na ključne kulturne institucije poput medija, političkih stranaka, škola i crkava. Uzmimo za primjer operaciju utjecaja koju su arapske države provodile na američkim sveučilištima. Od 2012. godine maleni Katar donirao je Sveučilištu Carnegie Mellon 376 milijuna dolara, Georgetownu 351 milijun dolara, Sveučilištu Northwestern 340 milijuna dolara, Texas A&M 275 milijuna dolara, Virginia Commonwealth University 41 milijun dolara, a manje iznose donirali su dvadesetak drugih glavnih sveučilišta. Saudijska Arabija donirala je slične iznose za više od šezdeset sveučilišta.

Zašto bi islamski donatori davali velike svote novca ionako bogatim američkim koledžima? Što se nadaju dobiti od toga? Nada li se katarski emir da će Harvard nazvati zgradu po njemu? Nadaju li se saudijski prinčevi uputiti svoje sinove u Princeton unatoč niskim rezultatima na testovima? Ili možda pokušavaju podmititi Odjele za bliskoistočne studije, Odjele za islamske studije i Odjele za povijest kako bi islam predstavili u povoljnom svjetlu?

Naravno, politički korektan odgovor na zadnje pitanje je: „Mito? To je smiješno. Tko je ikada čuo za američko sveučilište koje je primalo mito?”

Stvarnost je takva da postoje stotine takvih utjecajnih operacija koje sežu u sve naše glavne društvene institucije. Neki od njih nisu ni previše skriveni, jer to ne moraju biti. Zapadni su građani naučili držati pognutu glavu i ne primjećivati ​​stvari. Ako primijetite i napravite frku, to znači da ste “islamofob”. A to bi moglo značiti velike probleme.

Ima li kulturalni džihad šanse preobratiti kulturu? Pa, evo analogije. Prije deset godina nije se činilo kao da LGBT pokret ima priliku primjeniti svoje čudne pojmove. Da su vam prije šest godina rekli da će knjižnice po cijeloj zemlji jednog dana sponzorirati sate i sate priča djeci o muškarcu koji se oblači u žensku odjeću, ne biste vjerovali. Isto tako, ne biste vjerovali da vam je rečeno da će liječnici i profesori biti otpušteni zbog toga što bradate muškarce nisu oslovljavali s “gospođice”.

Ali sada smo svi vjernici. Odjednom, transvestiti su oni koji odlučuju. To je prilično nevjerojatno kad uzmete u obzir da LGBT dio stanovništva iznosi samo oko 2 posto, a segmenti transvestita i bradatih djevojaka su još i manji.

Muslimani u Americi čine manje od 2 posto stanovništva, ali iza njih stoji 1,7 milijardi svjetskog muslimanskog stanovništva. Podržavaju ih također iste snažne snage koje podupiru sate priče o transvestitima kraljicama i podupiru dječake u svlačionicama za djevojke – to su naime mediji, akademska zajednica, sudovi, velika poduzeća, velike tehnologije i istaknuti političari. Uz to, poput LGBT lobija u Americi, muslimanski aktivisti u Sjedinjenim Državama koriste istu uspješnu taktiku. U početku kažu da su to jednostavno skupine za građanska prava kojima je jedina želja jednaka prava. Uvjeravaju vas da je sve što žele mjesto za stolom. Tada se zahtjevi pojačavaju, a ako se ne slažete s njima, vi ste – ovisno o tome koju skupinu vrijeđate – ili homofob ili “islamofob”.

Gotovo se čini kao da su islamisti i ljevičari – koju riječ upotrijebiti? – “u dosluhu”. Zapravo, prešutni savez već dugo postoji između islamista i ljevičara na Zapadu. I obje su skupine bile vrlo uspješne u svojim naporima da izdube kulturu iznutra.

Mnogi ljudi nisu svjesni ovog saveza. I tu se vraćamo na problem nedostatka znanja. Znatiželja je, kažu, ubila mačku, ali nedostatak znatiželje o islamu ubija Zapad. Prosječnom građaninu ne možemo u potpunosti zamjeriti zbog njegove neznatiželje, međutim, kada je riječ o islamu, tisak ima vrlo malo znatiželje.

Uzmite za primjer zavjeru za miniranje željezničkog mosta preko klisure rijeke Niagare dok preko nje prelazi putnički vlak New York – Toronto. Što je to? Nikad niste čuli za zavjeru miniranja mosta preko rijeke Niagare? To je čudno. Da je bila uspješna, zavjera bi rezultirala stotinama smrtnih slučajeva. Srećom, to su onemogućili Kraljevsko kanadska konjička policija i FBI. Ali nemojte se osjećati loše ako niste za to znali. Izvan New Yorka zavjera je bila vrlo malo pokrivena u vijestima. Očito su mediji zaključili da nije važno da to znate.

Prema staroj izreci “Ono što ne znate neće vam naštetiti.” Ali ono što ne znate o islamu može vam jako naštetiti. Klisura rijeke Niagare duboka je stotinama metara, ali ni približno toliko duboko kao naše neznanje o vjeri koju je utemeljio Muhamed.

Nova knjiga William Kilpatricka Što katolici trebaju znati o islamu  je dostupna u Sophia Institute Pressu.