”Stres, mobbing i burn out”

Autori: prof. psih. Andrea Russo, dr.sc. psih. Antonio Dragun, Institut za društvena istraživanja ”Ivo Pilar”

Sažetak

Oko 28% zaposlenih u EU ili 41,2 milijuna ljudi je pod stresom. Rad pod stresom ima za posljedice 50-60% svih izgubljenih radnih dana i oko 5 milijuna nesreća na poslu. To znači gubitak najmanje 20 milijardi eura godišnje. Jedan od najčešćih uzroka stresa na radnom mjestu ipak predstavljaju međuljudski odnosi. U EU 12 milijuna (8%) ljudi se žali da ih vrijeđaju nadređeni, 6 milijuna (4%) se žali na tjelesno nasilje, a 3 milijuna (2%) na seksualno zlostavljanje. Stres zbog loših međuljudskih odnosa opisuje i pojam mobbing, koji označava psihoteror na radnom mjestu što ga zaposlenik/ci provode prema svojim kolegom/ama. Mnogi ljudi, inače stručnjaci u svom poslu (pravnici, ekonomisti, gospodarstvenici….), u nedostatku valjanih stručnih informacija o pojavi poput mobbinga, skloni su predrasudama. Burn out je stanje ili sindrom emocionalne, psihološke i fizičke iscrpljenosti, uz osjećaje niskog samopoštovanja i niske radne efikasnosti. Razliku između stresa na radnom mjestu, sindroma burn out i mobbinga mogu prepoznati i dijagnosticirati samo educirani stručnjaci. Nije samo neprofesionalno nego može biti i opasno za pojedini slučaj loših međuljudskih odnosa u nekoj radnoj sredini brzo i lako uspostavljati „dijagnozu“ mobbinga.

Suvremeno društvo se intenzivno mijenja. Poslodavcima sve manje trebaju nečiji mišići, a sve više se traži kreativnost, motiviranost, neovisno o kojoj se razini i vrsti posla radilo. Rad u takvom društvu postavlja mentalne i emocionalne zahtjeve koje pojedinac ne može ispuniti te se razvija stanje stresa.

Za razliku od naših predaka, čiji je stres bio prije svega tjelesne prirode, stres 21. stoljeća je uglavnom mentalni i emocionalni. Sve veći broj ljudi lošije spava, budi se uznemiren, dolazi na posao umoran, uzrujava se na poslu, vraća se kući iznerviran prometom. Još prije deset godina Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) je proglasila stres na radnom mjestu svjetskom epidemijom, a otada se stres na poslu još više povećao zbog produbljene globalne krize i nezaposlenosti.

Prema istraživanju Europske agencije za sigurnost na radu i zaštitu zdravlja, stres na radnom mjestuprisutan je kod svakog trećeg zaposlenika Europske Unije. Stresom na poslu u EU obuhvaćeno je 28% zaposlenih ili 41,2 milijuna. Posljedica stresa na poslu je 50-60% svih izgubljenih radnih dana ali i oko 5 milijuna nesreća na poslu, što predstavlja u gospodarskom pogledu gubitak najmanje 20 milijardi eura godišnje (1).

Zbog stresa na poslu se u EU dogodi 48.000 izvršenih i skoro pola milijuna pokušanih samoubojstava. Nemoguće je brojčano pokazati izravnu vezu između stresa na poslu i obolijevanja od raka i drugih psihosomatskih bolesti. No, u literaturi se često navode istraživanja koja su pokazala kako stres (uključujući i onaj na poslu) inhibira rad imunološkog sustava, što pridonosi razvoju bolesti (npr. (2)). Pored toga, stres može posredno dovesti do bolesti mijenjanjem ponašanja važnog za zdravlje: npr. ako osoba zbog stresa manje spava, premalo ili previše jede, previše konzumira lijekove za smirenje, duhan, alkohol, preslabo se drži liječničkih uputa itd. Istraživanja su pokazala ne samo da su zdravstveno ugroženi oni koji imaju stresan posao već i da su, u usporedbi sa zaposlenima na puno radno vrijeme, još više zdravstveno ugroženi oni koji silom prilika rade na nepuno radno vrijeme ili za prenisku plaću (3), a najviše oni koji su nezaposleni iako traže posao (4), (5), (6) i (7).

U SAD-u tijekom 90-tih, 29% – 40% zaposlenih svoj posao označava stresnim ili vrlo stresnim. U europskim zemljama 28% zaposlenih izjavljuje kako im njihov posao izaziva stres i kako to značajno negativno utječe na njihovo zdravlje (Sauter i Murphy, 1999; Paoli i Merllie, 2001, prema (8).

U EU 12 milijuna (8%) ljudi se žali da ih vrijeđaju nadređeni, 6 milijuna (4%) se žali na tjelesno nasilje, a 3 milijuna (2%) se žali na seksualno zlostavljanje, što se može klasificirati kao mobbing.

U Republici Hrvatskoj tvrtka „Media Metar“ provela je u studenom 2002. godine, u Zagrebu, među gradskim stanovništvom istraživanje koje je osmišljeno kao terenska anketa. Dobiveni uzorak činilo je ukupno 700 ispitanika, od toga su 343 (49%) bile žene, a 357 (51%) muškarci. U vrijeme ispitivanja zaposlenih je bilo ukupno 349, od čega 129 (37%) u privatnom, a 220 (63%) u tvrtkama u državnom vlasništvu. Prema školskoj spremi ispitanici su podijeljeni u tri skupine: nisku stručnu spremu imalo je 126 (18%) ispitanika, srednju stručnu spremu 420 (60%), a visoku njih 154 (22%). Prema dobi ispitanici su podijeljeni u dvije skupine: do 35 godina bilo je 245 (35%) ispitanika, a iznad 35 godina njih 455 (65%).

Rezultati su pokazali:

• 15,4% do 53,4% od ukupnog broja ispitanika iskusilo je neki oblik mobbinga,
• Psihičke probleme zbog posla koji rade osjeća od 37,7% do 54,8% djelatnika,
• Tjelesne probleme zbog posla koji rade osjeća 30,5 do 79,4% ispitanika,
• Zbog problema izazvanih poslom na bolovanju je bilo od 2,6 do 19,0% ispitanika,
• Od ukupnog broja zaposlenih osoba 47,2 do 76,2% njih ima problema u slučaju kada mora otići na bolovanje,
• Velik broj ispitanika želi promijeniti svoje radno mjesto. Takvih je značajno više zaposlenih u privatnim (68%) nego u državnim (52,7%) tvrtkama,
• Značajno je više muškaraca (17,2%) doživjelo prijetnje ili fizički nasrtaj,
a značajno više žena (15,7%) doživjelo je seksualno ugrožavanje,
• Više je žena (48,1%) koje se žale na psihičke probleme izazvane poslom koji rade, ali je zato više muškaraca (9,8%) nego žena (5,2%) išlo na bolovanje zbog problema na poslu,
• Stariji od 35 godina značajno se razlikuju od mlađih u odgovorima na pitanja o zamoru na poslu te na pitanjima o fizičkim problemima na poslu. (9).
Preliminarni podaci pilot istraživanja Andree Russo, provedeno 2004., gdje je anketirano pet liječnika opće prakse koji imaju ugovor s HZZO-m, a koji su ukupno imali upisanih 7.429 pacijenata, od čega je 3.651 pacijenata bilo radno aktivno, pokazalo je da se zbog dijagnosticiranog stresa na poslu liječnicima javilo 106 pacijenata (2.9%) od svih radno aktivnih, a zbog mobbinga 13 pacijenata (0,36%) od ukupnog broja radno aktivnih koji se liječe kod anketiranih liječnika. Ako promatramo relativnu pojavu mobbinga u odnosu na stres, stres se kao definirani uzrok zdravstvenih poremećaja pojavljuje 8 puta učestalije nego mobbing, što je prikazano na Slici 1.

Slika 1. Glasilo Motovunske ljetnje škole unaprijeđenja zdravlja; Mustajbegović, Karazmanuri; 2004.

VEZA IZMEĐU STRESA NA RADNOM MJESTU I MOBBINGA

Uzroci stresa na poslu mogu proizlaziti iz fizičkog okruženja, npr. neadekvatne rasvjete, buke temperature ili zagađenog zraka, ili individualnih stresora koji mogu biti izazvani:

• sukobom u radnoj okolini, do kojeg dolazi ako su osobna očekivanja ili vrijednosni sustav pojedinca u suprotnosti s očekivanjima radne okoline,
• nejasnoćom uloge, nedostatkom razumijevanja o pravima, povlaštenom položaju i obvezama koje osoba ima za obavljanje svoga posla; opterećenošću radnim zadacima, tj. previše radnih zadataka u određenom vremenu i nedovoljna sposobnost za obavljanje radnih zadataka,
• odgovornošću za ljude; nedostatkom mogućnosti adekvatnog napredovanja, bilo da je riječ o nemogućnosti napredovanja zbog vrste obrazovanja, gdje se nakon završene škole na radnim mjestima nemaju više mogućnost napredovanja (npr. medicinske sestre), bilo da se radi o onemogućavanju napredovanja od strane nadređenog/ih osoba,
• te na kraju, ništa manje važnim, prebrzim napredovanjem.

Osim toga postoje i međuljudski stresori uvjetovani uglavnom lošim odnosima s kolegama, nadređenima ili podređenima, kao i organizacijski stresori kao što su često ili pak premalo sudjelovanje u poslovnim zadacima i donošenju odluka, autoritativno rukovođenje, nedostatak jasnog opisa poslova i zadataka, i sl. (10). Konačno, kad je riječ o izvorima stresa u vezi s poslom, moramo navesti i nesigurnost zaposlenja gdje je gubitak posla sigurno najveći stresor, zatim nezaposlenost kao i tzv. podzaposlenost, tj. samo povremeni rad (npr. (12), (11) i (3)).

Dugotrajna izloženost određenim intenzivnim stresorima na poslu može dovesti do specifičnog stanja, kojeg u literaturi na engleskom jeziku autori nazivaju burn out, što obično prevodimo kao ‘izgaranje na poslu’, a predstavlja stanje ili sindrom emocionalne, psihološke i fizičke iscrpljenosti, uz osjećaje niskog samopoštovanja i niske radne učinkovitosti (11).

Burn out izaziva mnogo različitih, čak i međusobno kontradiktornih izvora stresa kao što su:

• dosadan ili preintenzivan rad,
• nedostatna ili prečesta komunikacija s nadređenima na poslu, podređenima, partnerima odnosno s klijentima,
• nedostatno ili nepravično nagrađivanje,
• previše odgovornosti uz premalo podrške,
• obavljanje besmislenih zadataka i sl.

Žrtva burn outa se većinu vremena osjeća zamorenom, s nedostatkom energije, ima učestale glavobolje, mučnine, slabo spava, mijenja prehrambene navike, osjeća se depresivno, bespomoćno i bezizlazno (zarobljeno u svom poslu), pokazuje znakove depersonalizacije u odnosima (cinizam prema drugima, ponašanje prema drugima kao objektima, a ne kao ljudima, krajnje negativni stavovi prema svojoj organizaciji, kao i obezvrjeđivanje samih sebe, svog posla, menadžera i života uopće) te ima doživljaj niskog osobnog postignuća. Izgaranje na poslu slično je sindromu kroničnog umora, ali pritom se mijenja i stav prema poslu, što za umor nije karakteristično.

Stres zbog loših međuljudskih odnosa opisuje i pojam mobbing, koji označava psihoteror na radnom mjestu što ga zaposlenik/ci provode prema svojim kolegom/ama. U osnovi je najčešće sukob iz nekog razloga, a nakon njega počinju spletke, podmetanja, ponižavanje i izoliranje. U strahu za radno mjesto žrtve mogu razviti burn out sindrom i kronične zdravstvene poteškoće, a izlaz mogu tražiti u napuštanju posla, pa čak i samoubojstvu. Pa ipak, svaka okolina može uzrokovati stres, i neke razine stresa dio su svakodnevnog života, a ne samo posljedica odnosa i prilika na radnom mjestu.

Vidljiva je uska povezanost između stresa na radnom mjestu i mobbinga. Gdje prestaje „samo“ stres, a započinje mobbing?
Oba pojma se u dijelu svojih pojavnih značajki preklapaju, ali je osnovna razlika u tome da je:
– burn out posljedica stresa koji je nametnut bez izravne namjere ugrožavanja druge osobe, već prije kao posljedica neosjetljivosti i/ili pretjerane usmjerenosti na poslovne i druge ciljeve, a ne na ljude. Često može biti i samonametnut (poznati su slučajevi burn-outa vodećih ljudi u tvrtkama).
– mobbing posljedica stresa koji se nameće s više ili manje svjesnom namjerom da se druga osoba povrijedi kako bi se omalovažila, udaljila iz konkurencije za isto radno mjesto ili čak otjerala s posla. U nekim slučajevima, mobbing se provodi dogovorno i sustavno kao dio politike i instrumenata smanjenja tehnološkog viška radnika nastojeći smanjiti posljedice otkaza za poslodavce.

Kako je mobbing kroz medije postao vrlo zanimljiva tema i za našu zajednicu, tako se sve više ljudi javlja sa zahtjevima za pomoć i potvrdu je li to ponašanje kojem su izvrgnuti zapravo mobbing. Još češće, prijatelji, kolege i poznanici u razgovoru se žale na loše međuljudske odnose u svom radnom okruženju pitajući se je li ponašanje njima bliskih osoba na radnom mjestu mogu podvesti pod pojmom mobbinga.

Uostalom, koliko treba čekati da se prekine s nečijim ponašanjem koje nije produktivno za radnu sredinu? Ako osoba nije razvila psihosomatske tegobe, zbog svojih karakteristika ličnosti i mjera samozaštite, znači li to da se nad njom ne vrši mobbing? Treba li čekati da osoba dovede sebe do stanja ireverzibilno narušenog psihičkog i/ili fizičkog zdravlja da bi joj kazali kako se radi o mobbingu? Ili, ako osoba trpi nasilje u svom radnom okruženju bez pravilnih vremenskih razmaka, znači li to da ne treba reagirati jer to nije mobbing?

Predasude koje se najčešće spominju uz burn out sindrom, a pojavljuju se i u svezi s mobbingom su:

• Sagorijevanje je samo jedan od izgovora za lijene osobe da ništa ne rade,
• Ako osoba uistinu voli svoj posao može raditi onoliko naporno i dugo koliko želi bez ikakva sagorijevanja,
• Svaka osoba može prepoznati trenutak sagorijevanja na poslu, a kada ga prepozna dovoljno je da se odmori nekoliko dana i da bude kao nova,
• Psihofizički jake osobe ne mogu sagorjeti na poslu,
• Sagorijevanje na poslu uvijek je uzrokovano poslom (10).

Prepoznavanje razlike između ova dva pojma važno je i za određivanje intervencijskih strategija i instrumenata. Naime, iako simptomi obiju pojava mogu imati mnogo sličnosti, razlika u njihovim uzrocima upućuje na potrebu promišljanja i primjene bitno različitih metoda prevencije i borbe usmjerenih suzbijanju ovih ozbiljnih socijalnih i zdravstvenih poremećaja. Dok se intervencijske tehnike problema burn-out više usmjeravaju educiranju i osvještavanju uključenih ciljnih skupina prema zdravijim, održivijim i uravnoteženijim stilovima rada i ponašanja, intervencijske tehnike mobbinga, uslijed postojanja namjere, moraju nužno uključivati i učinkovite modele pravne i druge potrebne zaštite žrtava mobbinga, odnosno upozoravanja mobbera o negativnim formalno-pravnim posljedicama ovog oblika zlostavljanja i za žrtvu i za zlostavljača. U konačnici, mobbing jest težak prekršaj temeljnih ljudskih prava koji zahtijeva promptno sankcioniranje te ga kao takvog treba i tretirati ne samo u kontekstu javno-zdravstvene, već posebice legislativno-pravne preventive.

ZAKLJUČAK

Stres, mobbing i burn out sindromi koji se sve češće opisuju u suvremenom svijetu rada tijesno su povezani i često isprepleteni. Svaka okolina može uzrokovati stres, i neke razine stresa dio su svakodnevnog života, a ne samo posljedica odnosa i prilika na radnom mjestu.
Jedan od najčešćih uzroka stresa na radnom mjestu, ipak predstavljaju međuljudski odnosi.
Razlika između stresa na radnom mjestu, sindroma burn out i mobbinga postoji, ali ju samo stručnjaci educirani specifično iz tog područja mogu prepoznati i dijagnosticirati. Opasno je za neki slučaj loših međuljudskih odnosa u nekom radnoj sredini brzo i lako uspostavljati „dijagnozu“ mobbinga.
Osim edukacije sindikata, poslodavaca i zaposlenika s jedne strane, a liječnika obiteljske medicine, specijalista medicine rada, psihijatara, psihologa, odvjetnika i sudaca s druge strane, treba raditi i inzistirati na pravovremenim prijavama protiv osoba, ma gdje god bile hijerarhijski, koje započinju sa zlostavljačkim ponašanjem, a koje podižu razinu stresa u radnom okruženju.

LITERATURA

1. Prvi kongres medicine rada BiH, Stres na radnom mjestu, Alija Sutović, Medicinski fakultet Univerziteta u Tuzli, BiH, 2004.
2. Rathus, S.A. (2000). Temelji psihologije. Naklada Slap, Jastrebarsko.
3. Kraut, A. & Walld, R. (2003). Influence of lack of full-time employment on attempted suicide in Manitoba, Canada. Scandinavian journal of work, environment & health, 29 (1), 15-21.
4. Shortt, S.E. (1996). Is unemployment pathogenic? A review of current concepts with lessons for policy planners. International journal of health services: planning, administration, evaluation, 26 (3), 569-657.
5. Waters, L.E. (2000). Coping with unemployment: a literature review and presentation of a new model. International Journal of Management Reviews, 2 (2), 169-182.
6. Šverko, B., Maslić-Seršić, D. & Galešić, M. (2004). Nezaposlenost i subjektivno zdravlje. Jesu li najugroženije nezaposlene osobe srednje dobi? Suvremena psihologija, 7 (2), 201-214.
7. McKee-Ryan, F., Song, Z., Wanberg, C.R. & Kinicki, A.J. (2005). Psychological and physical well-being during unemployment: a meta-analytic study. The Journal of applied psychology, 90 (1), 53-76.
8. Radošević-Vidaček, B, (2003), Stres na poslu: metode intervencije, Sigurnost. 45, 299-307 (pregledni rad, nerazvrstan rad).
9. Koić, E., Filaković, P., Mužinić, L., Matek, M., Vondraćek, S. (2003). Mobing. Rad sigur., 7 (1), 1-20.
10. Havelka, M. (2002). Zdravstvena psihologija, Naklada Slap, Jastrebarsko.
11. Sarafino, E.P. (1994). Health Psychology: Biopsychosocial Interactions. John Wiley & Sons, New York.
12. Furnham, A. (1999). The psychology of behaviour at work: the individual in the organization. Psychology Press (Taylor and Francis), Hove East Sussex, UK.

Izvor: Prudencija:hr