Savjeti koji više štete BiH nego što joj pomažu

Dobro bi bilo kad bi svjetski političari shvatili da BiH nije mjesto globalnih eksperimentiranja i jalovih izjava nego prostor na kojem žive ljudi kojima je dodijalo savjetovanje bez poduzimanja konkretnih koraka za trajno osiguranje mira i prosperiteta.

Piše: dr. fra Luka MarkovićKatolički tjednik

Zadnjih su dana sve učestaliji istupi stranih političara koji s pravom zahtijevaju reviziju Daytonskoga sporazuma. Dayton je Bosni i Hercegovini donio prividno primirje, ali nije zaustavio rat. Umjesto topovskih granata na djelu je vrlo emotivna i iracionalna retorika koja ne sluti na dobro. Tri etničke grupe, Bošnjaci, Srbi i Hrvati su, nažalost, udaljeniji danas jedni od drugih nego je to bilo prije početka rata 1990-ih. I nitko ne može biti siguran da jednoga dana retoriku ponovno neće zamijeniti artiljerija. Upravo bi zbog toga trebalo ozbiljno shvatiti sve one međunarodne čimbenike koji traže reviziju Daytona i stvaranje normalnijeg stanja u državi.

Nužno je uvažiti i etničku dimenziju

Istina, teško je prihvatiti stavove pojedinaca, koji doista nisu upućeni o čemu se radi u BiH, poput Stefana Schwarza i Schwarza Schillinga, koji rješenje problema vide u građanskoj državi. Dayton doista treba revidirati, ali ne u korist klasične građanske države, koja bi zadovoljila apetite bošnjačkoga hegemonizma. Jer takva država, s obzirom na brojčanu nadmoć Bošnjaka, ne bi bila u skladu s međunarodnim demokratskim standardima. Problemi u BiH ne smiju ni u kom slučaju biti povod za stvaranje nepravednog političkoga uređenja koje bi s vremenom dovelo do potpune prevlasti jednoga naroda.

Uvjeren sam da su oba gospodina, Schwarz i Schilling, svjesni toga da je Belgija uređena prema načelima uvažavanja etnički principa, gdje i stotinjak tisuća Nijemaca imaju pravo veta glede mnogih stvari kao i većinski Flamanci i Valonci. Unatoč tomu Belgija se od vremena do vremena zatrese, jer najjača etnička grupa misli da bi se trebala odvojiti od druge dvije; dakle odvojiti, a ne druge porobiti. I da nije Bruxellesa do toga bi vjerojatno i došlo. Taj grad koji se nalazi u regiji Flamanaca, a u kojem su većina Valonci, sprječava radikalnije poteze.

Švicarska kao uzor

I ne radi se samo o Belgiji nego i mnogim drugim državama u Europi koje stenju pod teretom etničkih nesporazuma, između onih koji žele potpunu dominaciju i drugih koji ne dozvoljavaju da budu potisnuti u beznačajnost (Španjolska, V. Britanija, Francuska). Uzor bi svima mogla biti Švicarska koja je prolazila sličan proces nesporazuma kroz koji danas prolazi BiH dok se nije uspostavila ravnoteža između etničkih grupa. Nešto bi o tome trebala spomenuta gospoda znati, pogotovo kad se zna da su pripadnici njihove njemačke zajednice u Švicarskoj vodili i ratove protiv Francuza kako bi očuvali nacionalnu samobitnost.

Zasigurno obojica imaju pravo kad govore o potrebi revidiranja Daytona i traženja boljih rješenja. Pa ipak, iako se slažem s njihovim razmišljanjem da Srbima jasno treba poručiti gdje su granice njihove sulude ideje da im pripada 49% BiH i da se takva Republika Srpska jednoga dana može priključiti Srbiji, ne mislim da se rješenje za BiH može postići bez dogovora tri konstitutivna naroda. Jasno je i obojici spomenutih bivših političara da Angela Merkel, iako je prizivaju, ne može učiniti puno glede revidiranja Daytona, jer kako jedan od njih reče, taj nesretni sporazum krojili su Francuzi i Englezi, još uvije daleko veći prijatelji Srba nego Bošnjaka i Hrvata.

BiH nije Njemačka

Nijemci su, nema sumnje najjača ekonomska sila u Europi, ali ne i glede političkoga utjecaja. Ali kad bi doista Angela Merkel mogla pokrenuti proces reformi u BiH onda bi to moralo biti drugačije nego to shvaća prosječan Nijemac, jer veliki narodi uvijek rado govore o hegemoniji, a mali o samostalnosti. Zato svaki pokušaj sugeriranja građanske države u kojoj ne bi bila temeljito zaštićena etnička prava Hrvata, Bošnjaka ili Srba, vodio bi ponovno u sukobe.

Ne čudim se gospodinu Stefanu Schwarzu što priziva građansku državu, jer on osim emotivne sklonosti žrtvama u BiH o njoj ne zna puno. Čudim se Schwarzu Schillingu koji je u BiH bio visoki predstavnik da nije kroz to vrijeme shvatio kako BiH nije Njemačka u kojoj živi jedan narod i pridošli „gastarbajteri“ nego kompleksna država u kojoj je uvijek jedan narod imao više prava od drugih, ovisno o tomu tko je imao vlast u njoj: za vrijeme Osmanlija bili su to muslimani, današnji Bošnjaci; za vrijeme obiju Jugoslavija bili su to Srbi; a za vrijeme Austrougarske Monarhije katolici, ali ne bezuvjetno i Hrvati. Jer Monarhija je držala malo do različitosti nacija kao što danas čine velike sile. Briga velikih naroda za etnička prava malih, pogotovo kad je riječ o njihovim globalnim interesima. Kao da je moguće izgraditi građansku državu u multietničkom društvu bez uvažavanja etničkih principa. Pa kako bi se to manjine mogle zaštititi od asimilacije bez određenih prava koja im jamče očuvanje identiteta?

Gospodin Schilling bi trebao znati – pod uvjetom da je u BiH za vrijeme svoga mandata imao otvorene oči – da se Hrvati, Srbi i Bošnjaci tradicionalno jako razlikuju, i to ne samo po vjeri nego i po snovima. Koliko god se može predbaciti Srbima i Hrvatima da su orijentirani prema Srbiji ili Hrvatskoj, toliko se može predbaciti Bošnjacima da su previše orijentirani prema Turskoj i arapskom svijetu ili onom prošlom titoističkom. Dakle, kod sva tri naroda postoji određeno otuđenje u odnosu na BiH kakva bi trebala biti: zajednica ravnopravnih naroda. A do dokidanja otuđenja neće doći ukoliko se udovolji samo jednom narodu, nego ukoliko bude postignut sporazum koji će zadovoljiti sva tri, i probuditi kod njih ljubav i privrženost prema BiH kakvu danas Švicarci njemačkog, talijanskog i francuskoga porijekla imaju prema Švicarskoj.

Omogućiti svakomu da se razvija u duhu svoje tradicije

Sjećam se jedne zgode od prije 30-ak godina kad sam jednom poznaniku, profesoru Milleru rekao da je Nijemac. Uvrijedio se, korigirajući me da je Švicarac koji dolazi iz njemačke etničke grupe. Možda jednoga dana dođe do slične situacije u Bosni i Hercegovini, kad se rekne nekomu iz jedne od tri etničke skupine nešto slično. Ali da bi do toga došlo, potrebno je uraditi ono što su učinili stanovnici Švicarske, omogućiti svakom narodu da se razvija u duhu svoje tradicije poštujući BiH kao državu. Do toga neće doći krivim savjetima kakve daju Schwarz i Schilling, nego ozbiljnim pritiskom na Srbe i Bošnjake da odustanu od separatizma i hegemonizma. Ukoliko do toga dođe, moguće su promjene u BiH. U suprotnom, Srbi će i dalje srbovati, Bošnjaci okretati glavu prema Erdoganu, a Hrvati čekati da im se osiguraju mehanizmi za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa. Dobro bi bilo kad bi svjetski političari shvatili da BiH nije mjesto globalnih eksperimentiranja i jalovih izjava nego prostor na kojem žive ljudi kojima je dodijalo savjetovanje bez poduzimanja konkretnih koraka za trajno osiguranje mira i prosperiteta.

Stranci često nemaju pojma o BiH

A u BiH je to moguće samo ukoliko doista budu zadovoljna sva tri naroda i svi građani. No do toga neće doći ukoliko se vječito kritizira Dodika zbog velikosrpske politike, a ne poduzima ništa. Isto tako do toga neće doći ukoliko se ima strah od islamizacije BiH i zanemaruje Izetbegovićev pokušaj majorizacije Hrvata u Federaciji. Strani političari bi, ukoliko žele mir u BiH, trebali napokon prestati držati lekcije bilo kojem narodu, nego napokon zahtijevati od sva tri da poštuju one demokratske kriterije koji se poštuju u svim uređenim državama u Europi. Nezadovoljstvo Flamanaca u Belgiji, Škota u Velikoj Britaniji, Katalonaca u Španjolskoj bi ih upravo na to trebali potaknuti. Pa kad gospodin Schwaz Schilling već zna da su se Francuzi i Englezi zauzeli za nepravedni Daytonski sporazum, u korist Srba, neka rekne neku riječ u korist trenutno najugroženije etničke grupe. A to zasigurno nisu Bošnjaci nego Hrvati. Izuzev ako ne misli da u BiH nema etničkih grupa, da u njoj žive samo Bosanci muslimanske katoličke, pravoslavne i komunističke vjere. Takvo razmišljanje nam je poznato već iz vremena Austrougarske Monarhije.

A da stranci često nemaju pojma o BiH pokazuje i jedan tekst na njemačkom od pokojnoga velikoga humanitarca Ruprechta Neudecka (Gesellschaft für die bedrohte Völker – Društvo za ugrožene narode). Taj divni čovjek je u pratnji prijatelja iz Sarajeva navratio u fratarski samostan u Fojnici. Govorio je u tom tekstu kako je već kod susreta s hercegovačkim fratrima u tom samostanu osjetio hrvatski nacionalizam. Čovjek nije znao da se nalazi u bosanskom franjevačkom samostanu. Mogu samo pretpostaviti da se netko od fratara požalio na bošnjačku politiku koja snosi odgovornost za ubojstvo dvojice fratara (ubili ih bošnjački vojnici). I čovjek je pomislio da se već nalazi u Hercegovini. Jer kako bi se to bosanski fratri mogli požaliti na bošnjačku politiku?