Teško je biti suparnik Boga svemogućega


Povratak budi sjećanje na ono što je prošlo, obnavlja što nam je daleko, vraća uspomene, drage krajeve djetinjstva i ljude u njima.

Praznici. Ivan je to, putujući kući, osjećao više nego ikad prije. Prošla je gotovo godina od kad nije vidio svoje roditelje, krajolike djetinjstva, staro društvo. Ni slutio nije da mu Marija piše pisma puna očaja, sjete, ljutnje što je izabrao svećenički poziv. Odgojitelj ih je otvarao, čuvao očekujući kad će u njima naići na potvrdu da joj potajno uzvraća.

“Riješi to!”, reče. Konačno se odlučio na susret.

Vlak je bjesomučno jurio širokim prostranstvima ostavljajući za sobom sela i gradove u veličanstvenom nizu polja, kuća i zelenila. “Vrijeme i zaborav idu zajedno,” pomisli. Kroz prozor se naziralo vedro nebo i sunce iznad dalekih vrhunaca.

Prepušten brzini osjeti svu ljepotu života i mladosti u ritmu kotača, u bujanju krvi, u sjećanju, u drugima u čijim se očima želio prepoznati.

Povratak mu se učini kao vraćanje u djetinjstvo. Godina je brzo prošla u molitvi i učenju. Rekoše da se samo ljudi mijenjaju, da krajevi ostaju isti. Strepio je od znatiželje hoće li zateći jablanove pokraj groblja, prepoznati lica s kojima je drugovao. Mrtve neće zateći, prošli su pokraj njih da se više ne vrate. Vitki i gordi stajali su uz odar s kitnjastim vrhovima, dodirujući oblake u kojima se poigravao vjetar.

Rado ih je slušao jer mu se činilo, na bakinu sprovodu, da pjevaju tužno i otegnuto neku već zaboravljenu melodiju života kojom ispraćaju mrtve na posljednji počinak.

Njegovi mu, onako uzgred napisaše da su posječeni, prorijeđeni za izmjenu dotrajalog krovišta stare grobljanske crkve.

Znao je da će ostati u njegovoj i ptičjoj uspomeni, a ptice su se sigurno navraćale svake godine obnavljajući zaboravljen cvrkut.

U stvarnost ga vrati jednolično udaranje vagonskih točkova na pruzi.

Zanesen. U hodniku vagona žena. Prisjeti se majčina lika pokušavajući odgonetnuti sjećanjem kako ona sada izgleda. Bila je lijepa. Možda su joj dublje bore oko očiju, kosa srebrenkasto siva a pogled još vedar kao nekad.

Sličio je ocu. Zamišljao ga je preplanuo od sunca u vinogradu i kako korača uspravan, ponosan, kao i nekad kad ga je pratio u sjemenište. Sve mu se činilo tako blizu i ujedno daleko.

Vrata vagona zijevnuše. “Slobodno?” U oči mu uploviše mlade djevojke, nasmijane i prpošne kao da su pokupile svu radost i vedrinu.

“Izvolite, slobodno je,” promuca. Gledajući ih kroz skoro zatvorene vjeđe nemir ga vrati u prošlost, u dane kad je u pogledu jedne vršnjakinje tražio nebo.

Nije čuo njihov smijeh ni što su pričale nadvikujući jedna drugu.

Marija mu se vrati u sjećanje.

Pamtio je njezin začuđen pogled kad su ga njegovi i mještani pratili na željezničku stanicu. Odlučio je posvetiti život Bogu za druge. Njezin lik je i nehotice ponio u sebi.

Sve vrijeme odsustva žudio je za povratkom u rodni kraj, a bojao se susreta s njome. Nije želio obnoviti ono čega, možda, nije ni bilo ili jeste. Da se smiri pogledom potraži prozor i u njemu uokvireno plavičasto nebo i zelenilo.

Zatvori oči da ne bi gledao djevojke ispred sebe. Znao je po sebi i djevojkama u kupeu da je odrasla, propupala ljepotom. Prisjeti se njezine kestenaste kratke kose i krupnih vlažnih očiju.

Prekori se zbog sjećanja i započe molitvu, onako u sebi, tiho da se izdvoji od misli koje su ga opsjedale, od želje koja mu se učinila grešna.

U stvarnost ga vratilo zaustavljanje vlaka na usputnim stanicama, kloparanje točkova. Nije primijetio kad su djevojke izašle. Znao je što želi biti unatoč želje da bude tuđim srcem izdvojen. Odlučio je da se ne boji susreta. Na dlanu osjeti bol. Križ mu se urezao od čvrsta stiska. Nakon molitve u sebi smiren razmišljao je kako će poći sutra prašnjavom cestom, uz sive cestobrane, do njezine kuće. Kao nekad popet će se na uzvisinu ispod crnih omorika, udisati opojan zrak borova, smole i kadulje. Otići će na staro mjesto gdje su nekad sjedili na kamenoj bovi, uz zahrđalo sidro izvađeno iz potonule mletačke galije.

Pogledom poželi obuhvatiti staru rimsku tvrđavu ponad mjesta odakle puca pogled na daleke otoke, obrise grebena i more uznemireno vjetrom, na uvalu djetinjstva koja zatvara i sapinje nemirne oblike kopna.

Unatoč svemu vraćala mu se u sjećanje i kad nije htio. Bojao se, koliko i radovao, sastanku i buđenju zaboravljenog.

Žudio je svim u sebi hrabrost da, kao nekad, sjedne s njom bez želje da je prisvoji zadržavajući njezinu ruku u svojoj. Vjerovao je da mu više ne pripada, ako mu je djetinjom ljubavlju nekad pripadala. Bez obzira na izbor i zvanje ostat će prijatelji. Molitvom je prekidao nedoumicu.

Želja mu je bila da se ovih praznika opusti, prepusti vjetru opojen suncem i zelenilom borova i palmi.

Odlučio je da djetinje simpatije ostaju u sjećanju, a ljubav prerasta u odanost Bogu koji ga je izdvojio od zajednice, obitelji, spreman da bude otac svima i da mu svi budu braća i sestre.

Zaokupljen prošlošću ni primijetio nije da je nadomak rodnom mjestu.

Pozdraviše ga kameni zvonici, obrisi crkvenih kupola, veličanstvenih starih zdanja, “pjesme u kamenu,” nastale radom bezimenih i znanih majstora.

Pogledom kroz prozor vagona želio je obuhvatiti čitav krajolik, zapjenušanu obalu, kamene balustrade, rascvjetanu agavu na obali.

Susret na pragu kuće. Potraži tragove djetinjstva u staroj konobi, vinovoj lozi ponad ulaza. Dugo su njegovi pričali, i prisjećali se. Trajalo bi i dulje da nije pala tipična dalmatinska noć puna mjesečine i zvijezda.

Jutro je donijelo olakšanje. Želio se susresti s mnogima, posebno s njome da konačno riješe nešto čega možda i nije bilo što je ostalo u njemu i njoj spleteno od čežnje i sna.

Sjedio je na kamenu ogrnut suncem, pjesmom cvrčka u masliniku. Vjerovao je da je čula za njegov dolazak. Nakon nekog vremena osjeti ruku na ramenu. Sjela je nasuprot njemu. Učini mu se da je urasla u krajolik kosom koju je mrsio vjetar, očima u kojima se ogledala modrina. Dugo su se gledali. Pogledi su govorili više od riječi.

Nakon večernje Mise, u sumrak, pojavio se na kućnom pragu. Majka ga dočeka raširenih ruku. Otac je dugo šutio. Znali su gdje je čitav dan bio i s kime.

Odmor je prošao u druženju s vršnjacima, kupanju i izlascima.

Starom župniku nije bilo začudno što su Mise bile posjećene više nego ikad, blagdan za oči i uši zbog pjesme, molitve i mladih oko oltara.

Marija je bila među njima.

Na isteku odmora župnik mu reče: “Ako se budeš vraćao u sjemenište, mislim, ako želiš natrag na teološki studij, evo mi smo, tvoj otac i ja, Marijin i drugi, pripremili pršuta, vina i smokava da se i fratri “omrse” našom dalmatinskom delicijom.”

“Vraćam se”, reče, “Bogu sam potrebniji!” Odahnuše.

Susret na obali. Gledali su zalaz sunca i dugo šutjeli. Napokon ona reče: “Sretno i ustraj do Mlade Mise, znam, teško je meni biti suparnik Boga svemogućega!” Nad mjestom zadrhtaše večernja zvona.

Još dugo, dugo do Zagreba, osjećao je bilo njezina srca na dlanu.


Post scriptum:

Prva moja priča objavljena u časopisu “Marulić”, Zagreb, 5. X. 1969.,
pod pseudonimom, na nagovor prof. dr. Ivana Cesara.
Još čuvam izvorni rukopis.

Župnik u Nuštru, književnik i slikar