Prečasni Monsinjore!
Javljam Vam se kao mlađi subrat (Vi bijaste zlatomisnik kad moj naraštaj stavljaše mladu Misu), šaljući Vam ovo pismo u povodu osamdesete godišnjice Vašega života. Odmah Vam na početku izražavam iskrene čestitke na tom jubileju i želje za dobro zdravlje u Vašoj budućnosti koju Vam Bog podari.
Nikoste iz obitelji koja Katoličkoj Crkvi dade, osim Vas, još dva svećenika: Milivoja, koji umrije 1961. godine kao sarajevski katedralni župnik, i Smiljana, koji preminu 1976. godine kao vrhbosanski nadbiskup i metropolit. Iz toga svećeničkog tropleta Vi među nama ove godine slavite svoju osamdesetu obljetnicu rođenja.
Idući čudesnim putovima Providnosti sintetično u sebe objediniste vrijedne i raznolike elemente rasute po našoj domovini i kršćanstvu: po ocu ste iz Istre, po rođenju iz Hercegovine, po djelovanju iz Bosne, po duhu i jeziku Hrvat, po srcu i uvjerenju kršćanin i svećenik.
Nakon naukovanja u sarajevskoj Nadbiskupskoj bogosloviji (1914.–1918.), svećeničkoga ređenja (1919.) i daljnjega teološkoga studija u Innsbrucku (1918.–1922.) gdje završiste doktoratom iz teologije, vratiste se u Domovinu i savjesno službovaste na raznolikim funkcijama u glavnom gradu naše pokrajinske Crkve. Uvijek bijaše prostora za publicističko pero u Vašim radišnim rukama u koje stalno pritjecahu novi zadatci s raznih strana: propovjednik, ispovjednik, voditelj katoličkih društava, kateheta u školama milosrdnih sestara, bilježnik Crkvenoga suda, nadbiskupski tajnik, „vir consiliorum“, kurijalni kancelar i kanonik Vrhbosanskoga kaptola odakle pođoste u mirovinu. Zapravo, da nije Vašega svećeničkoga i teološkoga pisanja, vjerojatno ne biste među nama ni bili tako poznati kao što jeste. Sarajevska „Nedjelja“, odnosno „Križ“ koji se pretvori u „Katolički Tjednik“ bijaše Vaša glavna arena na kojoj zaoštravaste svoju misao i primjenjivaste evanđeoska načela u praksu. Po tri članka tjedno za Tjednik ne predstavljaše Vam nikakvu poteškoću. Čega se prihvaćaste, od toga članak stvaraste. I dok mi svećenici – vršnjaci bijasmo zamišljani u Božjoj providnosti, Vi u Sarajevu bijaste u cvatu svoje intelektualne obdarenosti i svećeničko-pastoralne djelatnosti.
Kad se danas čitatelj navrati na uvodnike i članke, nepotpisane ili potpisane inicijalima Dr. Ins., Liber, Č., itd., osjeti dah suvremenosti i zanimljivosti, a da se i ne govori o cjelovitoj pravovjernosti. Ako je vrijeme tijek: prije-sada-poslije, a povijest biljegovani tijek osobama i događajima, onda u našoj Crkvi nema kronologije, nego je samo historija. A kako bi i moglo biti kronike kad je Krist, a po Kristu i kršćanstvo, zamijenio kronos kairosom, svjetovno vrijeme spasonosnim protokom milosti. Godine prije rata bijahu označene Vašom osobnošću, teološkom jasnoćom i evanđeoskim nastupom u ovom našem podneblju. Što možemo drugo reći nego: Bogu hvala, a hvala i Vama, Monsinjore!
U poratnom periodu, nakon Vašega spisateljskoga i propovjedničkoga zenita, čekala Vas je – Zenica. Usta se zatvoriše, a ruke unakrižiše. U šutnji proživjeste onoliko vremena koliko je potrebno da bi se normalno završila tri fakulteta. U vrijeme kad je trebalo govoriti glasom Ilije proroka i rječnikom Izaije i Jeremije navješćujući: Oraculum Dei, Vi u svojoj novoj sredini postaste Oraculum (tako Vas prozvaše Vaši suuznici). Ne Oraculum u smislu da ste prorokovali što će se događati u budućnosti, nego po tome što ste svakomu tko se s Vama susretao i razgovarao znali reći riječ Božju. Prorok i jest onaj koji hic et nunc očituje Volju Očevu. Mogoste primiti olakšice koje Vam inače bijahu potrebne ugroženom zdravlju. Odbiste ih. Mogoste prihvatiti povlastice ovoga svijeta. Otkloniste ih. Jer: htjedoste očuvati dostojanstvo svoga kršćanstva i čast svoga svećeništva. Dadoste primjer kako se kršćanski sučeljuju nevolje i kako se svećenički trpi s Kristom i njegovom Crkvom. Hvala Vam na tome!
Tek što se ponovno nađoste za radnim stolom i oltarom, otpočeste bistrinom i silinom svoga duha pisati i propovijedati. Kao da ste bili na odmoru. Nastupi Vaša treća faza djelovanja. Iznova čitam onu Vašu deklaraciju suvremenom svećeniku, odnosno „Mladomisniku u spomenar“ u knjizi „Pozdrav našem vremenu“ (Đakovo, 1964.). Čitam je kao proširenu Drugu poslanicu današnjem Timoteju. Raspon imperativa od negativnoga NEMOJ do pozitivnoga BUDI obuhvaća sav zakon i proroke, svu ljubav prema Bogu i bratu čovjeku. Hvala Vam i na tome!
Ali kakvi bi to bili kršćani i svećenici kad bi trpjeli samo od nekih izvan Crkve? Valja nešto prepatiti i od svojih ukućana, od onih najbližih, od braće i suradnika na istoj Gospodnjoj njivi. Vaše beskompromisno stajalište, tj. trajno i nepopustljivo, praktično i teoretsko načelo: treba kristijanizirati poganstvo, a ne razvodnjavati kršćanstvo pribavilo Vam je i drugomišljenika i protivnika. Poneki od nas s puno taktičnosti i ekumeničnosti, u skladu s kršćanskom ljubavi upozoravasmo nekatoličku i nekršćansku braću, a prema onima unutra, konkretno prema Vama, ponekad postupasmo s mnogo manje kršćanskoga razumijevanja zaboravljajući Vašu svjedočku vjeru i Vaše ostvareno kršćanstvo. Sjećam se kad kao bogoslov čitah Vaše napise; u sebi mišljah i pred drugima iskazivah uvjerenje da se neke stvari mogu i drukčije izraziti. Ali s obzirom na sadržaj uvijek sam morao biti s Vama, jer ste zahvaćali s Evanđelja Kristova i iz učiteljstva Petrova. Nikada u naučavanju osumnjičeni, osim od nedosljednih. U Vašim raznorodnim člancima mogahu naći mjesta i sestre iz strogoga samostana, i bake s naših ognjišta, i svećenici iz pastve, i profesori s fakulteta, i vjernici u Crkvi, i nevjernici izvan Crkve, i mladi i stari, i bolesni i zdravi – i dok bijaste u mladosti i kad nastupi osamdeseto godište.
Čuše se prigovori da kočite, a nije se ni pošlo. Da se slabo pozivate na koncilske dokumente i duh. Da konačno stavite pero u pernicu. Ali svjesni ste – i svjesni smo – da nikad ne napisaste nijedne koja bi imalo ugrozila autentičnu provedbu Koncila na našem terenu. Naprotiv! No, ima nas koji vitlamo Saborom i saborskim izrekama, a ispod toga nesvjesno proguravamo svoju nauku – kao moderni trgovci koji u Kristovu hramu, gdje se treba moliti Bogu, prodaju svoju naturalnu robu!
Ne znam ima li ijedan Vaš članak koji je cjelovito optimistički. Znam da nema nijednoga potpuno pesimističkoga. Redovito započinjete promatranjem naravne situacije i iznošenjem onoga što nije u redu, što bi se moralo popraviti, da biste napokon posve optimistično završili. Prigovorit će se da je to crno-bijela tehnika. A to je zapravo svijet: ili je crn ili bijel, ili tama ili svjetlo, ili Krist ili antikrist, ili konačni spas ili konačna propast. Srednjega puta nema. Široki ili uski! Krist nije bio optimist s obzirom na ranjenu ljudsku narav. Dapače, u jednoj je usporedbi pokazao kako se može biti tri puta jači pesimist negoli optimist, kad ono govoraše o prihvatu evanđeoskoga sjemena u ljudskim srcima. Jedno zrno pade na utabanani put, drugo na kamen, treće u pirevinu, a tek četvrto na plodno tlo. Ali pokraj toga trostruko teškoga pesimizma niče stostruki optimizam, jer ona tri zrna padoše i propadoše a četvrto donese negdje 30, negdje 60, a negdje 100 puta više roda (usp. Mt 13, 4–8).
Kad bi se netko našao da pokupi samo zrna naslova Vaših članaka, sastavaka i napisa, pisanih u zadnjih pedeset godina po Vrhbosni, Katoličkom tjedniku, Crkvi u Sarajevu, Blagovesti, Službi Božjoj, Vjesniku Đakovačke biskupije itd., ne bi mu vjerojatno dostajao cio jedan broj nijednoga našega časopisa. No nije važna kvantiteta (a jest!) koliko kvaliteta. S obzirom na ovo zadnje reći ću jednu misao koja će možda sablazniti Vaše protumišljenike: da ste živjeli negdje u trećem ili četvrtom stoljeću i pisali ovo što ste do sada objavljivali, mi bismo danas po svoj prilici u drugom čitanju u svome časoslovu čitali dobar dio Vaših članaka i komentara Evanđelja! I kad se u budućnosti bude pisala povijest ovoga našega katolicizma, ove naše pretkoncilske, koncilske i pokoncilske Crkve, o Vama će se moći reći da ne bijaste nejače kojim se „valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi“ (Ef 4, 14), nego će se na Vas moći primijeniti riječi iz jedne druge Pavlove poslanice: „Bonum certamen certavi…, fidem servavi…“ (Plemenitu sam borbu izvojevao,… vjeru sačuvao…) (2 Tim 4, 7)…
Iskreno Vas pozdravlja
Ratko Perić
Objavljeno prvi put u: Vrelo Života (Sarajevo), 4/1976., str. 275–278.