Mediji u Hrvatskoj o američkoj politici – i Trumpu

Fenomen hrvatskih medija – ili kao što bi neki istaknuli, medija u Hrvatskoj – i način na koji prate američku politiku (u posljednje vrijeme to podrazumijeva američkog predsjednika Trumpa) iziskuje objašnjenje.

Koliko uopće medijsko izvještavanje utječe na ljude? Vjerujem da su stariji čitatelji svjesni različitih interesa i grupacija koje oblikuju medijski sadržaj; čitaju novine samo zato da bi se informirali u kakve ludosti bi trebali sada vjerovati, a ne zato što stvarno vjeruju u njih. (Ili barem tako razmišljaju o sebi).

Mlađi pak čitatelji provode puno vremena na različitim društvenim mrežama i kanalima pa im nije problem provjeriti što mediji izvještavaju, a što se stvarno dogodilo. (Ili im barem donedavno to nije bio problem – posljednjih godina svjedočimo cenzuri onih koji šire navodno opasne informacije i uvjerenja. Čak će i privatne poruke na određenim mrežama nositi upozorenje o tome koja ja službena verzija događaja.)

Tako razmišljajući mogli bi doći do zaključka da nitko ne vjeruje medijima, ili da nemaju utjecaja jer zašto bi uopće imali ikakvog utjecaja kada je tako “lako” provjeriti navode, i kada toliko puno ljudi sumnja u motive novinara i vjerodostojnost njihovih poruka?

Stvarno je nažalost nešto drugačija. Nedavnom sam čuo jednu osobu srednjih godina, koju politika posebno ne zanima niti je o njoj informirana, kako se šali da bi možda trebali piti izbjelivač kao što nam je to Trump preporučio. Naravno, kao što ste mogli pretpostaviti, Trump nije preporučio takvu stvar. Radi se o medijskoj manipulaciji, jednoj od mnoštva koje lažno prikazuju rad i vrijednosti predsjednika Trumpa.

Mislim da moj poznanik nije jedini koji je prihvatio medijsku prezentaciju Trumpa. Čak i kada su kontradiktorne, ljudi prihvaćaju sve negativne “informacije” o njemu. Jednostavno, samo spominjanja Trumpa treba izazvati prezir i podsmjeh.

Ljudi su uvjetovani tako reagirati. (Poput onih američkih anketa u kojima ljudi oduševljeno hvale program ako im pogrešno kažete da je to Obamina ideja, ili negativno reagiraju kada ih pitate o Trumpovu programu iako takav program niti ne postoji.)

Manipulacije i u velim i u malim stvarima. Ne postoji dovoljno malena ili besmislena situacija koju mediji ne bi iskoristili za napad na Trumpa. Od toga što tvrdoglavo odbija započeti nove ratove – ili što se želi poveći iz postojećih, do nebitnih sitnica o broju kuglica sladoleda koje jede za večeru – ili na koji način hrani ribe u Japanu. Jednostavno si ti ljudi nisu u stanju pomoći. Osjećaju kompulziju iskrivljavati stvarnost. Ili možda stvarno vjeruju u tu stvarnost koju propagiraju?

Dakle, koliko god apsurdne vijesti bile, stvoren je određeni narativ o predsjedniku Trumpu. Čak i ako su ljudi svjesni opasnosti manipulacija, usvojili su nametnuti sadržaj i sliku. Čak i kada znate da manipuliraju, mediji imaju utjecaj. Možete tvrditi da ste spremni sve istražiti i analizirati, ali takvo što nije moguće. Mediji nemaju problema sa neprestanim hvaljenjem onoga što je loše, i napadanjem onoga što je dobro. Naivno je vjerovati da možete stalno upijati taj sadržaj bez ikakvih posljedica.

U određenoj mjeri sami mediji to priznaju kada pozivaju različite institucije da spriječe manipulacije; ali ti mediji pritom naravno ne misle na sprečavanje vlastitih manipulacija nego na sprečavanje onih ljudi koji na njih pokušavaju odgovoriti.

Vratimo se ipak konkretno pitanju američke politike; Što se tu događa? Imaju li naši mediji neku svoju agendu, namjernu manipulaciju, iste izvore financiranja ili nešto takvo? Možda takve stvari imaju nemali utjecaj, ali ja bih predložio jednostavniji opis.

Naši novinari i autori posjećuju poznate portale (koji imaju ljevičarske pristranosti, ponekad i radikalne), ali ih doživljavaju kao objektivne, ili čak desničarske portala jer je poznato koliko su amerikanci zapravo “desni” u mnogim pitanjima. (Ono što amerikanci smatraju krajnjom ljevicom u ekonomskim pitanjima kod nas bi proglasili neoliberalnim stavom. Često ćete kod nas naići na prikaz amerikanaca koji su toliko neupućeni da nisu u stanju niti glasati za liberalnu elitu koja im samo želi dobro.)

I tako uvjeren da je pročitao neki objektivan – ako ne i desničarski – prikaz događaja ili osobe novinar odluči čitavu stvar još dodatno pomaknuti ulijevo. (Ionako nitko neće provjeravati što se stvarno dogodilo. Ili dok provjeri, već će tu biti nova vijest koja traži pažnju.)

Različiti ljudi imaju različite razloge i motive zbog kojih iskrivljuju sliku amerike ali to se čini kao dobar opis načina na koje mediji kod nas pišu o americi.

***

Fenomen nije rezultat Trumpove pojave. Ne radi se čak niti samo o medijima. Mnogi simpatiziraju ameriku, ili barem neke njene elemente, ali se imaju potrebu usuglašavati s njenim ljevičarskim vrijednostima, koliko god radikalne bile.

Još za prijašnjih američkih izbora kada god bi novinari upitali naše političare koga podupiru rezultata bi premoćno bio za demokrate (ljevičare). Sjećam se ankete, na dvije stranice dnevnih novina nekoliko desetaka političkih predstavnika svih stranaka “davalo” je svoj glas i podršku američkim kandidatima i svi su bili za kandidata ljevice osim jednog pravaša – tada su pravaši još postojali, koji se opravdavao da jednostavno ne može preći preko nekih “društvenih” pitanja.

Podsjetilo me to i na medijsko pohvalno izvještavanje o jednoj domaćoj školi za život u kojoj su djeca organizirala američke izbore. Rezultat ne bi nikada pogodili, pobijedila je Clinton. Jedan dječak je rekao da ne može glasovati za Trumpa jer je zločest. Prema tome, možemo biti mirni jer znamo da građanski odgoj kojeg zagovaraju ljevičarske udruge donosi kvalitetno i objektivno obrazovanje. Unatoč višemjesečnoj propagandi svih medija Clinton u americi nije uspjela pobijediti, ali par školskih sati bilo je dovoljno da učenici “izaberu” Clinton kao premoćnu pobjednicu, očito su bili dobro upoznati sa situacijom i problemima. Domaći desni komentatori su primijetili da je neobično što naše škole toliko pažnje posvećuju američkim izborima, i učenju o njihovoj demokraciji, ali nisu se osvrnuli na sjajan rezultat kojeg je postigla Clinton. (Doduše, možda je škola jednostavno u “plavom” okrugu.)

Naši mediji, čak i oni koji su navodno desničarski, svakodnevno imaju vijesti tipičnog sadržaja; nećete vjerovati koliko je Trump glup, ili ovo će stvarno uništiti Trumpa, Trump je pod velikim optužbama itd.

Sve to zvuči prilično nevjerojatno, i teško je dočarati o čemu pričam jer je toliko sveobuhvatno.

Još za vrijeme prethodne kampanje (2016.) mislio sam objaviti popis s nekim poznatim lažima o Trumpu kao kandidatu, ali to se pokazalo zahtjevnim zadatkom jer bi se svaki dan pojavilo nekoliko novih manipulacija na listi.

Čitajući ovih dana [dva tjedna prije objave posta] izvještaje o posljednjoj debati Trumpa s Bidenom, načuo sam da naše vijesti prenose kako Trump (opet) nije osudio rasizam. Radi se o sto puta pobijenoj laži, ali to ne sprečava medije da je prenose. Jednostavno je Trump imao toliki utjecaj na neke ljude da im je preostalo samo vrištati na nebo – i onda naši mediji to nekako uspiju pomaknuti još ulijevo.

Koliko god apsurdni bili izvještaji, znam neke ljude koji se ne bi smatrali ljevičarima ali su upili svu propagandu. Svjesni su ljevičarske pristranosti medija tako da ne vjeruju svemu, ali jednostavno to je sve što su čuli.

Umjesto mnoštva primjera manipulacija, velikih i malih, navest ću samo jedan kao ilustraciju. U vrijeme prošle kampanje, naš dnevni list je prenio kratku vijest koja je glasila otprilike ovako; Rasni nemiri na Trumpovim skupovima. Došlo je do rasnog sukoba između bijelca i crnca. Trumpovi skupovi su već tjednima izvor nasilja i nemira. Trump se našao pod optužbama za rasizam. Podržavaju ga predstavnici rasističkih organizacija.

Što se stvarno dogodilo; Trump je imao izborni skup. Pojavio se bijeli ljevičar provokator obučen u odijelo rasističke organizacije i dok je marširao pred crnim trumpovim pristašom on ga je udario ili odgurnuo nakon čega su za zaštitari ispratili. Tako je došlo do tog “rasnog” sukoba.

Vidite li razliku između medijskog izvještaja i stvarnosti? Američki mediji stalno unose takve manipulacije, ali kada naši mediji to prenesu stvar postoje još gora jer nemate nikakvog konteksta niti znanja o događajima o kojima govore. Zamislite da je sličan izvještaj o izborima u Kazahstanu, možda bih povjerovao medijima jer ne znam ništa o njihovoj politici.

(Jedan od razloga zašto mediji nisu uspjeli spriječiti Trumpa u samim počecima je taj što je on desetljećima poznat javnosti. Koliko god se mediji trudili prikazati ga u određenom svjetlu, ljudi su već imali formiranu sliku o njemu tako da se različite laži nisu prihvatile kao što bi to bilo u slučaju da je bio običan anonimac. Iako govorim o demokratima, oni nisu jedini ljevičari koji su protiv Trumpa.)

Nisu nikakvi bijelci napadali crnce, nego je crnac republikanac udario provokatora bijelca. (Možete reći da tehnički naši mediji nisu ništa krivo prenijeli, činjenično su u pravu, ali nekako baš i nisu prenijeli što se stvarno dogodilo, zar ne?)

Inače, trumpove pristaše su tada često bile pod napadima ljevičara, i kao što je pokazao projekt Veritas u snimljenim razgovorima s demokratskim operativcima, ne radi se o nikakvoj spontanoj organizaciji, poticali su i mentalno poremećene ljude da izazivaju sukobe. (Srećom pa se takvo što nikada ne događa kod nas.) Dakle, demokrati su izravno financirali i plaćali ljudima da izazivaju nerede da bi onda mediji izvještavali o tim neredima. Iz nekog razloga krivac je bio Trump i njegova retorika.

Projekt Veritas je inače imao niz otkrića koja pokazuju različite manipulacije u medijskom izvještavanju, društvenim mrežama, glasovanju itd. U kombinaciji s otkrićima wikileaksa dobijete sliku o spregi demokrata i medija, vrha policije, tužitelja, korporacija itd. Nekim čudom poznati glumci i svi vodeći mediji postanu stručnjaci za ustavno pravo i počnu orkestrirano slati identične poruke o “mračnom dobu”, “opasnosti za demokraciju” i sličnom. (Pažnja koju ovih dana mediji ne-posvećuju Assangeu govori mnogo o tome koliko im je stalo do vlastite profesije.)

Slično gornjem medijskom opisu nereda, pročitao sam u našim drugim dnevnim novinama da je jedan bivši košarkaš ušao kao vlasnik u tim tamnoputog vozača Nascara koji je bio žrtva rasnih napada. Naime pronašao je omču u svojoj garaži, i neki mediji – navodi naš medij, su izvještavali da su uz omču pronađene i poruke rasističke organizacije. To je dovelo do zabrane južnjačke zastave na utrkama itd.

Još jednom, što je točno netočno u tome izvještaju. Pa, i sve i ništa. Istina je da je pronašao omču, ali omča je tamo godinama, i ista omča se nalazi u više garaža, omča je dio vrata garaže, nije nikakva poruka. Isto tako, pretpostavljam da je istina da su mediji izvještavali o porukama, ali nikakvih poruka nije bilo. Dakle cijela priča je potpuna laž, mediji su namjerno izmanipulirali cijelu priču – od zumiranja omče, intervjua itd. Čovjek je pronašao komad špage i izazvao histeriju od koje nije bilo ništa na kraju, samo je postala dio prevladavajućeg narativa.

Takve lažne priče nisu ništa neobično, baš je ovih dana završena istraga u slučaj mlade crnkinje koja je prijavila četvoricu bijelaca koji su je pokušali zapaliti, pritom stekavši pozornost nekih poznatih osoba i medija. Rezultat istrage je pokazao da se ništa slično nije dogodilo. Prije toga je bio slučaj jednog tamnoputog glumca homoseksualca koji je ustvrdio da su ga liberalnim gradom lovile pristaše Trumpa i pokušale linčovati uzvikujući svoju podršku predsjedniku i noseći maga kapu. Mnogima je bilo jasno da se ništa slično nije dogodilo, ali svejedno je ta tema danima dominirala medijima. Za ljevičare, radilo se o samo još jednom primjeru života u Trumpovoj americi. Na kraju se ispostavilo da nikakvog napada nije bilo, iscenirao je čitavu situaciju. (Scenarij mu je bio prilično apsurdan, kao da se netko požali da su ga centrom Zagreba naganjali u pedalini, ali to nije spriječilo medije da mu “povjeruju”.)

Zašto mediji toliko ne vole Trumpa i njegove pristaše? Ne znam, široka je to tema. U kampanji ste svakodnevno mogli čuti par stvari koje su ga trebale uništiti, kada je postao predsjednik nije trebao “preživjeti” niti tjedan dana, pa onda niti mjesec, pa onda niti godinu, svakih par tjedana su mediji otkrili nešto novo što je trebalo unišititi Trumpa.

“Ciklus vijesti” je sve kraći, u jednom tjednu imate po nekoliko događaja koji su trebali potpuno promijeniti svijet.

Napadaju ga zbog stvari na koje su šutjeli kada ih je Obama radio (primjerice smještanje djece ilegalnih imigranata odvojeno od odraslih). Optužuju ga za svašta, dok su sami krivi za mnogo gore stvari. Primjerice Obama je koristio državni aparat da bi ugnjetavao konzervativne organizacije (IRS, tea party), ovih dana imamo i dokaze da je koristio državni aparat za nelegalne aktivnosti protiv Trumpa itd. Ali nikoga nije briga. Mediji ne pišu o tome. (Kada je jedan rodeo klaun stavio Obaminu masku odmah je dobio otkaz; ali zato svi komičari, uz medijsku potporu, ismijavaju Trumpa, snimaju se spotovi u kojima se poziva na nasilje prema predsjedniku itd.)

Sve je to srozalo ugled i povjerenje u medije. Svojevremeno su mediji pohvalno pisali o programima obrazovanja koji su trebali podučiti rudare kodiranju. Zatvaranjem rudnika, rudari bi postali programeri. Ipak, propadanjem mnogih medija, situacija se promijenila pa su korisnici društvenih mreža poručili novinarima možda bi vi trebali početi kodirati. Uskoro je to postao prekršaj zbog kojih vas izbacuju s društvenih mreža. Ne smijete nekom novinaru reći da bi se trebao podučiti kodiranju.

Mediji su željeli “uništiti” Trumpa i optužili su ga da širi “lažne vijesti”. Trebao je to biti ubitačan udarac; ali Trump je ubrzo odgovorio da ako namjeravaju upozoravati na lažne vijesti neka pogledaju u svoje redove. Otvoreno ih je prozvao, posebno CNN, “lažnim vijestima”. Takva oznaka ih prati i danas. Trump je borac koji ne zazire od “napada” na medije.

(Postali su i ekonomski ovisno o pisanju bombastičnih vijesti o njemu. Ipak, gledanost nije toliko bitna, ako se nađu u financijskom problemu, pojavi se neki ljevičarski milijarder kojemu će njihovo pisanje poslužiti.)

Mnogi prijašnji političari nisu znali kako im odgovoriti, Trump im odgovara istom mjerom. Mediji to jednostavno nisu u stanju podnijeti.

Uspjesi ljevice nisu rezultat uspješnih argumenata. Nema dobrih argumenata u korist mnogih ideja koje su danas prevladale. One su prevladale jer je svaka opozicija uništena. Nije dopušteno protiviti se ljevici. Ljevica pobjeđuju jednostavno zato što kažnjava one koji joj se suprotstavljaju.

Često možete čuti o opasnosti radikalne desnice, ali ona na Zapadu ne postoji kao stvarni faktor. Ne postoji radikalni desničari, postoje ljudi koji prihvaćaju sve ljevičarske ideje samo što se malo razlikuju po pitanju imigracije. To su ti takozvani radikali koje mediji spominju, opasne skupine u americi ili britaniji, ali oni prihvaćaju gotovo sve što ljevica želi.(Neki misle da ljevičari toliko mrze Trumpa jer ih podsjeća na njih same.)

Medijsko praćenje Trumpa nije obično ocrnjivanje političkog neistomišljenika i njegovih ideja, nije rezultat obične pristranosti tipične za ljudsku psihologiju, ti ljudi stvarno pate od nekog sindroma. Nisu u stanju percipirati stvarnost.

***

Je li Trump stvarno tako užasna osoba? Jedna od rijetkih “konzervativnijih” glumica ispričala je kako je njezina kćer počela plakati i vrištati kada je Trump pobijedio uzvikujući da će Trump deportirati sve homoseksualce. Slične ludosti su bile, i još uvijek jesu, svakodnevnica. Sindikati i učiteljice u školama su nakon pobjede poručivale da neće dopustiti Trumpu da naudi hendikepiranoj djeci. (Što je, prema medijima, izgleda bila stvarna opasnost.)

Teško je uopće dočarati sve te ludosti.

Pročitao sam negdje da je Romneyeva kandidatura signalizirala da kršćanstvo više nije utjecajna sila u americi. Romney je mormon što znači da ima teološka uvjerenja koja su strana mnogim kršćanima, a to bi kroz povijest imalo negativan utjecaj na njegovu kandidaturu. Slično tome, mislim da možemo reći da je Trumpov uspjeh signal da općenito društveni konzervatizam više nije utjecajna sila. (Barem u usporedbi s nekim drugim silama.) Trumpov privatni – i poslovni – život se značajno razlikuje od života kakvog bi očekivali od uzornog američkog političara s obje strane spektra. Ne mislim da je tu potrebno previše razlagati o čemu govorim.

Trumpove mane nisu previše zasmetale podržavatelje jer su se usredotočili na druge probleme. Napokon imaju svog borca koji će uzvratiti medijima i drugim institucijama.

Kada smo kod Romneya, bivšeg republikanskog kandidata za predsjednika, svojevremeno su ga mediji “uništavali”, a on im se nije bio u stanju suprotstaviti. Sjećam se kada su i naši mediji prenijeli kako je šokirao ameriku jer je jednom vozio psa u kavezu na krovu automobila. Radilo se o neoprostivom grijehu kojim je navodno ugrozio psa što znači da ne može biti predsjednik. S druge strane, Obama se pohvalio da je jeo pseće meso, ali to nitko nije niti spominjao. U posljednje vrijeme mediji su opet hvalili Romneya jer je podržavao različite ljevičarske programe i napadao Trumpa. Mediji su počeli hvaliti i Busha koji je postao simbol bolje amerike prije Trumpa iako su ga svojevremeno optuživali za ratne zločine i predstavljali kao najveću opasnost za svijet. Kada se Romney ipak odmetnuo od ljevičarskog programa, mediji su ponovno počeli pisati protiv njega , i to upravo pričom o psu.

Trump nije idealan, ali oni birači koji brinu o konkretnim pitanjima fokusiraju se samo na njih. Zapravo se pokazao boljim no što su konzervativci očekivali; vrhovni sud, pitanje prava djeteta na život, vjerske slobode itd. Prilikom kandidature mnogi su se pitali što je zapravo “konzervativno” kod njega, imao je “najprogresivnije” stavove od svih predsjedničkih kandidata obiju stranka u povijesti. (Inače, trumpova administracija i dalje propagira različite ljevičarske ciljeve po svijetu, uključujući i kod nas.)

Sama činjenica da ističem suludo ponašanje Trumpovih kritičara naravno ne znači da ne postoje i opravdane kritike, ili da je Trump ličnost koju ne treba kritizirati.

No, Trump kao Trump nije toliko bitan. Ne možete očekivati stvarne promjene – baš kao što Brexit ili Boris Johnson nisu ništa promijenili. Fenomen Trumpa nije bitan zbog Trumpa. (Slično vrijedi kada se spominje Reagan ili Thatcher.)

Mnogi se u americi pitaju, gledajući situaciju oko sebe, je li Trump stvarno pobijedio? Ili kao što je netko primijetio, ovo definitivno ne izgleda kao pobjeđivanje, ali s obzirom na ponašanje ljevičara, tko zna što se događa.

***

Pojava Trumpa kao političara i predsjednika izazvala je nevjerojatne reakcije, gornjih par primjera su tek mali dio priče. Unatoč tom intezitetu, slučaj nominacije sudca Kavanaugha je sve podigao na razinu koju su rijetki mogli zamisliti.

Kao što primjećuju konzervativni komentatori, svakodnevno gledate ljevičare i medije, čudite se njihovoj ludosti, i iako ne možete naslutiti kako, znate da će se već sutra nadmašiti.

Možda ste pogledali koji američki film pravne tematike s vatrenim izlaganjima i obratima, pomislili ste da gledate zanimljivi dramski prikaz, ali ne previše realan; I onda pogledate što se događalo s tom nominacijom.

Slučaj je to koji je navodno probudio mnoge uspavane amerikance koji do tada nisu bili svjesni svih medijskih manipulacija i ljevičarske besramnosti. Čak su se i republikanski predstavnici poznati po svojoj pasivnosti odlučili boriti. (Slučaj srednjoškolca Sandmana također je dobro ilustrirao za što su mediji sposobni i koliko im možete vjerovati – i koliko se možete osloniti na “konzervativne” autoritete. Možete pokušati tvrditi da mediji opravdano napadaju različite desne radikale, ali za njih su svi koji nisu ljevije od njih sami, desni radikali.)

Ukratko, Trump je nominirao (konzervativnog) sudca Kavanaugha, osobu urednog privatnog života bez mrlje u karijeri za poziciju pri Vrhovnom sudu. Mediji su odlučili to spriječiti svim mogućim mjerama (i općenito ocrniti i njegovu osobu i samu instituciju suda za daljnje potrebe). Počeli su promovirati ženu koja ga je optužila za zlostavljanje, nešto čega se sjetila kada ga je vidjela u medijima.

Žena, koja očito ima problema, iznijela je svoju priču, u konačnici nije ponudila nikakve dokaze niti je uspjela potvrditi svoje optužbe. (Čitava histerija je trajala tjednima pa sažetak od jedne rečenice ne govori previše.) Motivirane medijskom pozornošću, uskoro se javilo još žena, jedna od njih je tvrdila je sudac u svoje vrijeme vodio bandu silovatelja koji su redovno zlostavljali djevojke na zabavama koje su svi posjećivali. Uskoro su i sami mediji shvatili da su se malo previše zaigrali s optužbama.

Ipak, zastupnici su prije potvrde sudca pomno analizirali što je radio prije trideset godina. Čovjek je čak sačuvao svoje dnevnike pa je detaljno objašnjavao što je radio koji dan, koje je značenje pojedine šale itd. Kao i u svakoj medijskoj manipulaciji do sada, i ovdje je teško opisati što su sve pokušali ljevičari, teško je opisati samu situaciju u kojoj čitava država analizira kontekst pojedine riječi zapisane u dnevnik jednog mladića. Srećom, čovjek je izabran, a demokrati su još jednom prokazani kao besramni lažljivci koji će sve učiniti za vlast.

Sve ovo može zvučati čudno nekome tko nije pratio što se događalo. (Naši mediji su izvještavali o kontroverznom sucu kojeg je niz žena optužio za zlostavljanje, šokantnim optužbama itd. )

***

Gdje je granica medijskim manipulacijama? Spomenuo sam naše medije koji izvještavaju da Trump nije osudio rasiste. Naravno, to je već učinio niz puta iako je svjestan da se radi o običnoj manipulaciji, nitko ne traži da se ljevičarski kandidati ograde iako ih pojedini rasisti podržavaju. Jedini razlog zašto inzistiraju na tome je što žele povezati pojam s njime.

Što god da Trump učinio, mediji će i dalje pisati o njegovom rasizmu. Svojevremeno je odlučio zabraniti ulazak ljudima iz zaraženih područja, pa su ga prozvali rasistom i ksenofobom jer optužuje strance da šire bolesti. (Sada ga upravo ti isti ljudi optužuju da nije učinio dovoljno u sprečavanju širenja virusa.)

Optužba za rasizam je davno izgubila sav smisao. Iznenadio sam se kada sam vidio da je navodna rasistička organizaciju koju je potrebno osuditi zbog širenja rasizma i nasilje organizacija tzv. “proud boysa”. Čuo sam za njih dok su bili samo jedna od Gavinovih ideja (a za njega sam čuo jer je imao popularne yt komentare). Radi se o skupini istomišljenika koji piju pivo, i međusobno se udaraju sve dok ne nabroje deset vrsta pahuljica. Igra koju igraju djeca i u hr školama, ili su je nekoć igrala. Nazvani su, i himna im je, iz mjuzikla Aladin. Kao politički protest protiv islamista, osnivač Gavin se odlučio ljubiti s drugim muškarcem itd. Takva skupina u današnje vrijeme nosi, u medijima, epitet “ultrakonzervativne“. Čitava skupina je običan vic, šala osnivača Gavina koji je želio motivirati svog tehničkog inženjera da se aktivira i potraži stvarnu djevojku (i to ne iz “ultrakonzervativnih” razloga).

No kako su se “politički” aktivirali? S obzirom na sve češće napade na različita “desna” događanja, pboysi su odlučili pružati osiguranje i zašiti posjetioce jer su službene vlasti to propustile učiniti.

Policija bi prepuštala različitim antifama da napadaju “desničare” – obične ljude koji žele poslušati predavanje, a ako bi ih i uhitili, tužioci bi ih brzo puštali. Jedan od skandali ovih dana u americi, o kojemu pretpostavljam ne možete toliko čitati, su različiti ljevičarski tužioci čije je kampanje financirao poznati milijarder. (Koji financira i različite nevladine organizacije koje se povezuju s prosvjednicima – i koji je financirao medije i udruge kod nas.) Na taj način su pboysi postali i politički faktor.

No, to još uvijek ne objašnjava zašto bi itko obraćao pozornost na njih. Dolazi “kontroverzni” govornik, ljevičari napadaju posjetioce, pboysi ih brane. Zašto su postali poznati?

U jednom trenutku ljevičarsko nasilje (ponajviše BLM) je postalo prilično žestoko, i počelo je imati ozbiljne političke posljedice. Primjerice jedan simpatizer pokreta, potaknut medijskim izvještavanjem o prosvjedima, iz zasjede je ubio petoricu policajaca. Nasilje nije dobro prihvaćeno u javnosti, Trump je preuzeo slogan da su potrebni poslovi ne bande (“jobs not mobs”), demokrati su izjednačeni s ruljom, a republikanci s ekonomskim napretkom, pa su se demokrati potrudili optužiti za nerede pboyse – ako i postoje neredi, za njih su krivi “desničari”. (Istaknuta demokratkinja je otvoreno pozivala pristaše da se suoči s trumpovom zaposlenicima gdje god ih vide. Čak i na benzinskoj stanici moraju im poručiti da nisu dobrodošli i što misle o njima i njihovim stavovima. Ne radi se o nikakvoj izjavi izvučenoj iz konteksta, to je javno učinila više puta.)

Nakon jednog sukoba u kojem su ljevičari napali pboyse, i pboysi im u samoobrani uzvratili, tužitelj je odlučio podići optužbe protiv dvojice pboysa. Završili su u zatvoru na nekoliko godina i postali poznati kao nasilna “rasistička organizacija”. Mediji i ljevičari su imali dokaz da su desničari nasilni, ne ljevičari.

Suprotno popularnom narativu o rasizmu, osoba koje je završila u zatvoru oženjena je za crnkinju i ima s njome djecu, kada god bi se pojavila u kadru prilikom snimanja suđenja, mediji bi spustili kameru jer su svjesni da ne možete optužiti nekoga da je bijeli supremist ako je uz njega njegova crna žena s djecom. Osim toga, ako pogledate demografsku strukturu članova, osnivača i njihovih obitelji shvatiti ćete da medijski narativ nema osnove.

Nakon te epizode s nasiljem zavladalo je određeno zatišje. Izbori su prošli, ljudi su se već počeli pitati što se dogodilo s nekoć sveprisutnim blm pokretom. Ulazeći u ovu izbornu godinu saznali smo odgovor. U nizu velikih gradova organizirani su tzv. “uglavnom mirni prosvjedi”- koji se sastoje od paljenja i pljačkanja trgovina, maltertiranja ljudi, veći broj ubojstava itd. (Osnovali su čak i svoju državu.) Još jednom, takvo nasilje nije se pokazalo dobrim za demokrate u anketama pa su polako utihnuli.

Naši mediji su nastavili tradiciju objektivnog izvještavanja o američkoj politici i prosvjedima pa samo mogli svjedočiti vjestima o tome kako je; “policija je ubila još jednog afroamerikanca”, “baš kao što su i mnogo puta do sada”, “ljudi traže odgovore” itd.

Iznenađen što su se (nebitni) pboysi ponovno našli u središtu pozornosti (iako im nitko nije dopustio da sami objasne što predstavljaju), još sam se više iznenadio kada sam u jednim našim dnevnim novinama naišao na članak o njima.

Teško je ne primijetiti pomalo negativna ton članka koji govori o toj “agresivnoj ultrakonzervativnoj” organizaciji koja očekuje od svojih članova da javno izraze podršku “zapadnjačkom šovinizmu”. Više je metoda kojim je to postignuto; izvlačenje rečenica iz konteksta – neke rečenice koje su dio Gavinove pijane stand up rutine (šale) prenešene su kao promišljena i deklarirana mišljenja političkog manifesta

Zatim je tu igra oko navodne povezanosti s određenim osobama koje su pak povezane s potpuno drugim nepovezanim događajima (koji su bitni, jer u medijskoj interpretaciji, predstavljaju nešto čime mogu napadati Trumpa iako dobro znaju da prenose lažne izjave). Mislim da se te konkretne dnevne novine ne bi trebale igrati povezanosti – posebno ne ovih dana kada vidimo s čime se bave njeni novinari.

Opisani “rituali inicijacije”, koliko god smiješni i djetinjasti predstavljeni su kao neki tajni mračni zli rituali . Djelom to podsjeća na ona ismijavanja zapadnjačih socioloških opažanja koji opisuju na koji način se domoroci nekog plemena pozdravljaju. (Još jednom, radi se o igri koju dječaci igraju dok pokušavaju nabrojati deset vrsta automobila. )

Zatim se pozivaju na nevladine organizacije (splc, adl) koje se bave “istraživanjem mržnje” i koje upozoravaju na pboyse. Možda su nekoć radile stvaran posao, ali to već duže vrijeme ne vrijedi. Radi se o dobro financiranim ljevičarskim organizacijama čiji rad služi za utišavanje neistomišljenika i napade na njih. Kada aktivisti napadnu i prekinu predavanje poznatog sociologa, neljevičara, Charlesa Murraya onda se novinari pozivaju na istraživanja tih organizacija kako bi opravdali nasilje jer mu ne treba dopustiti da govori, on je na listi osoba koje šire mržnju.

Organizacije su to koje su na svoju listu stavile i “ok znak” – spajanje palca i kažiprsta – kojeg navodno koriste ljude različitih zlih namjera.

Nesumnjivo, njihovi hrvatski ekvivalenti bi zabranili vegetu. Naši ljevičari ionako tvrde da je svaki prosječni hrvatski obiteljski objed začinjen prstohvatom rasizma, homofobije, transfobije, patrijarhalne opresije itd.

Znak je na listi završio nakon što su, kao i puno puta kroz protekle četiri godine, različiti anonimci uspjeli uvjeriti medije da povjeruju u najapsurdnije stvari.

Organizacija jest smiješna, ali njihov utjecaj i bogatstvo nisu. Kad smo već govorili o povezanosti i poticanju na mržnju. Nedavno je jedan od ljevičarskih terorista otišao na stranice tih udruga, pronašao popis opasnih organizacija, odabrao jednu koja se bavi bioetikom (Family research concil) koja je prema njima “antigay”, uzeo oružje i odlučio pobiti što više ljude i još im činiti prilično bizarne stvari, ali srećom, čuvar ga je u tome spriječio. (Trebamo li im suditi prema njihovim kriterijima.?)

Navedene organizacije imaju veliki utjecaj na cenzuriranje neistomišljenika. U suradnji s društvenim mrežama određuju što je “istina”, tko smije, a tko ne smije pisati. Ne radi se samo o virtualnom svijetu, sve češće se onemogućuje normalno djelovanje onih koji se ne sviđaju takvim radikalnim ljevičarima. Onemogućuje se prikupljanje sredstava, imanje ikakvih računa ili mogućnosti plaćanja. Ne radi se tu o nikakvim opasnim terorističkim organizacijama. (Spominjao sam primjerice na blogu Ruth Institute kojeg vodi profesorica ekonomije i koji proučava posljedice seksualne revolucije, i on se našao na njihovoj listi pa mu je onemogućeno online prikupljanje sredstava.)

Članak o pboysima spominje i Rogera Stonea, radi se o slučaju koji je još jednom prokazao povezanost medija, sudstva, demokrata, tužioca itd. Što su tome čovjeku učinili je posebna priča, i stvarno se pokazuje da, kada govorimo demokratima i istini, morate definirati i samu riječ “je”- prisjetimo se Billa Clintona. – da bi shvatitli što se dogodilo.

Dio optužbi u članku možda jesu rezultat neznanja i naivnih pristranosti, ali dio je očita besramna laž.

Događaj s kojima pboysi nisu imali nikakve veze, a kojeg mediji stalno spominju je prosvjed u Charlottsevilleu. Mediji ga stalno spominju jer je to jedini događaj kojeg uopće mogu i spominjati kao primjer desničarskog nasilja. Čak i ako prihvatite rašireni opis događanja vezanih uz taj prosvjed – kojeg svi osuđuju, takve situacije ljevičarski aktivisti svakodnevno proizvode pa ih nitko ne spominje. Podjednako važno za medije je što taj događaj povezuju s navodnom Trumpovom izjavom koji je rekao da se radi o dobrim ljudima i nije ih osudio. Naravno, stvarnost je bila drugačija, osudio ih je već više puta. (Izjavio je da su ljudi dobrih namjera s obje strane rasprave oko uklanjanja južnjačkih spomenika.)

***

Ovaj moj post se polako pretvorio upravo u ono što sam pokušavao izbjeći, svaka medijska rečenica i laž zahtijeva šire objašnjenje što se stvarno dogodilo, a to mi nije cilj radit – niti je to moguće napraviti. Oni koji prate događanja u americi možda su prepoznali reference, a drugima bi tekst mogao zvučati prilično konfuzno.

Ne mogu ni reći da su mi sve američke teme zanimljive, primjerice cijela epizoda oko navodnog ruskog utjecaja na izbore. Sumnjičav sam prema opravdanosti takvih optužbi. Afera je vjerojatno važnija od medijskih manipulacija jer stvaranje slike o Trumpu samo služi za druge ozbiljnije stvari. (Ionako nam nude kontradiktornu sliku Turmpa kao autoritativnog genijalnog diktatora kojeg se moramo bojati i Trumpa kao blesavog klauna kojem se moramo smijati. Bitno je samo da je slika negativna.)

Nisam se ni dotakao povezanost s velikim korporacijama (uključujući najveće internet tvrtke). Iako su tradicionalno velike korporacije povezivane s republikancima, stvari su danas drugačije. Postoji razlika između tvrtki; neke se pametno “klade” na obje stranke, neke prilično otvoreno navijaju za demokrate i njihove vrijednosti. Suradnja velikih medijskih kuća i mreža s demokratima, cenzuriranje protivnika, politički utjecaj koje velike kompanije imaju, uhljebljivanje bivših političara u tvrtkama, promoviranje vlastitih interesa itd. (Nedavno je bivši američki predsjednik rekao da je danas u americi sve na prodaju. Možda su političari skuplji no što su bili nekoć, ali tko ima utjecaja nema problema.)

Ali i van uskih demokratskih interesa (i interesa kapitala – primjerice želja za jeftinom radnom snagom), postoji fenomen tzv. “woke kapitala” – velikih kompanija koje promoviraju različite naprednjačke vrijednosti. Takvo oglašavanje i uređenje je sveprisutno u najvećim svjetskim korporacijama. (Kod nas također sve češće imamo banke, telekomunikacijske mreže, općenito različite tvrtke koje se bave promoviranjem “woke” poruka. Imamo i direktnije uplitanja, ali to je druga tema.)

Netko napredniji će reći da se jednostavno radi o napretku, napokon sve institucije promoviraju vrijednosti koje trebaju promovirati. Morat ćete mi oprostiti moju skeptičnost, ali to mi ne djeluje baš uvjerljivo.

Možda svaki slučaj zahtijeva posebno objašnjenje. Neki upozoravaju da je to način rješavanja nepoželjnih zaposlenika ili konkurencije (morali smo ga otpustiti, saznali smo da je prije deset godina donirao konzervativnoj udruzi, jednostavno je atmosfera na poslu zbog njega bila toksična.) Postoji i ideja da ljudi zaslužni za oblikovanje poslovanja i poruka takvih tvrtki pripadaju istim krugovima pa to rade zbog konformizma. Ali to baš ne nudi objašnjenje zašto su baš te vrijednosti prisutne.

Postoje više i manje cinična objašnjenja. Najveće svjetske korporacije donirale su desetke milijuna dolara marksističkim organizacijama (same se tako opisuju na svojim stranicama), zašto bi to krupni kapitalisti činili? Najveće svjetske banke, čiji spomen bi za ljevičare nekad sam po sebi bio argument protiv kapitalizma, sada promoviraju sve ljevičarske poruke, uključujući i one ekonomske. Je li to obično “kupovanje mira” -“nema veze što kamatarimo sirotinju ili uzimamo iz proračuna, vidite našeg direktora kako doslovno kleči pred zahtjevima ljevičarskih aktivista”. (“Očito nema ništa pogrešno u našem poslovanju niti bi nas trebalo kontrolirati, evo vama aktivistima novci, a ostalima poruka da smo usuglašeni s vama.”)

Možda uključeni u takve odluke sami na osobnoj razini žele o sebi misliti kao takvim naprednim ljudima koji, iako žive živote koji nemaju nikakvih dodirnih točaka s životom prosječnog čovjeka, zapravo brinu o drugima, i oni su sami su na različite načine ugnjetavani. (Direktor je žrtva zbog svoje seksualnosti, predsjednica uprave je žrtva muškarca itd.)

Uoči prošlih izbora, direktor najvrijednije kompanije na svijetu, inače i sam milijarder, požalio se, i javno upozorio na opasnost ako Trump pobijedi. On se jednostavno ne osjeća sigurno u svijetu u kojem bi Trump bio predsjednik. Nekoć bi ljevica upozoravala na radne uvjete, pitala se što s porezima, kamo odlazi profit itd. ali sada više nema potrebe za time. Znamo da smo svi na istoj strani, i mediji, i korporacije, i institucije, svi se zajedno borimo protiv sistema.

Sve se naravno razvija velikom brzinom, nekadašnje skupine žrtve uskoro postaju ugnjetivači. Pitanje koje se činilo kao izuzetno bitno i čije rješavanje je trebalo ostvariti napredni svijet uskoro postaje nebitno. Zbog vrijednosti koje bi prije par godina smatrali radikalnim, već danas ste osoba vrijedna prezira i cenzure. Jučerašnje žrtve, već sutra su ugnjetivači. (Bira se što god se pokaže efikasnim.)

Radi li se jednostavno o nekoj novoj religiji koja se naizgled naglo raširila?

Koliko je kompleksno ili jednostavno objašnjenje fenomena? Ne znam. Postoje objašnjenja koja ne bi bila prihvatljiva sekularnoj publici.

***

Samo sam htio upozoriti na ne toliko prepoznati trend izvještavanja medija u Hrvatskoj o američkoj politici.

Zanimljivo, postoji niz ljudi iz američkog javnog života za koje većina nikada nije čula, ali su naši mediji izvještavali ne o tome što predstavljaju nego o tome koliku opasnost predstavljaju. Nude nam manipulirane članke i upozoravaju nas koliko su te osobe opasne bez da smo ikada čuli za njih ili što one predstavljaju. Koji je smisao toga? Zašto je bitno da mi to znamo? Nemaju čime popuniti stranice? Mogu li se sam informirati o njima, ili, nezamislive li ideje, pročitati nešto što oni sami pišu?

Ne pratim redovito medije, ali sam nailazio sam na članke o JC Wrightu, Cernovichu, Rooshu, itd. Možda niste čuli za njih, ali bitno je da znate da su opasni.

Članak o pboysima spominje još jednu strašnu činjenicu za naše medije, oni se ne samozadovoljavaju (iz utilitarnih razloga). Prošle godine, tijekom studenog, je nekoliko stranih medija upozorilo na taj rastući trend koji se širi “fašističkim” internet krugovima. Takvo što zvuči prilično bizarno novinarima kojima je takva mentalna i tjelesna zanimacija veliki dio života.

Neke prezentacije i infografike kao jednu od značajki fašizma navode ne samo spomenuto nego i činjenicu da ljudi koji se kreću takvim fašističkim krugovima ne prate mainstream medije.

Čini se očitim, tko ne prati i ne voli (naše) medije sigurno je fašist.

PS

Ne znam što točno potiče svu tu medijsku histeriju oko Trumpa, ali nešto slično smo, iako u manjem opsegu, imali u par domaćih epizoda.

Bilo je tu raznih priča, ljudi i situacija; ali primjerice izbor ministra Hasanbegovića nije prošao nezapaženo (sjećam se javljanja glumca za djecu u iz nekog zagrebačkog polumaraka koji najavljuje mračno doba koja je preda nama); zatim je tu izbor rektora Borasa kojeg su naši liberali odmah procjenili kao opasnost (vjerojatno da je čovjek i židov bi ga naši educirani ljevičari podjednako opravdano napadali da će širiti Marijanske dogme), epizoda sa psima u krevetu itd.

Naravno, kod Trumpa i medija, sve to ne bi ispunilo ni par sati sadržaja. Često će komentatori primjetiti da je ciklus vijesti sve kraći, pa će nešto što je prema medijima od presudne važnosti za Trumpovo predsjedništvo već sutra biti zaboravljeno.

Primjer referenduma o braku je donio možda nasličnije histerične ispada ljevice. Od potpuno nebitnih do navodno bitnih prigovora; aktivisti se javljaju uživo u dnevnik pjevajući ay carmela, mediji izvještavaju da se neki nepoznati engleski bend ograđuje od yt videa podrške kojeg je napravila osoba koja nema veze s nikim, o navodnom kopiranju loga; do različitih poznatih osoba koje upozoravaju da će uskoro dalmatinci u zagrebu biti izloženi nasilju, ili da bi najradije prevrnuli sve stolove sakupljača jer oni šire mržnju i nasilje, zatim su tu nepristrane nevladine udruge koje upozoravaju da će se ženama oduzeti pravo glasa, šalju proglase da će se crnci uskoro opet voziti na kraju tramvaju itd. (Nabrojao sam samo neke smislenije izjave – rijetki pokušaji da stvarno nešto kažu o definicija braka su, naizgled paradoksalno, imale još manje smisla.)

Ne smijemo zaboraviti niti prijetnju da će se naši napredni sugrađani odseliti u Kanadu. Sjetite se samo gužve pred Kanadskom ambasadom dan poslije referenduma.

Zašto baš Kanada? Je li to poveznica s Trump situacijom? Demokrati su uoči izbora, i kroz čitav mandat prijetili da će se odseliti u Kanadu, ali ih nije baš puno to učinilo. Gavin, osnivač pboysa, ima video za sve koje koji se uoči svakih izbora “sele” u Kanadu Howto move to Canada (if Tump Becomes President)  .

Najpopularniji Gavinov video uključuje toliko spominjano nasilje How tofight a baby . (Originalni video je imao milijune pregleda, ali izgleda da više nije dostupan na yt.) “Trolanje” feministica nije nešto što propušta – Feminist Gets Trolled by GAvin  . (Sugovornicu je poznavao od prije.)

Za Rebel Media je snimio niz popularnih videokomentara u kojima se bavi feminizmom, pop kulturom, općenito društvenim komentarima; npr. Congratulations,ladies! You and this gross foreign guy are BOTH feminists!  (ovo se čini rasistično), Dear modern women: Dogs are not your children itd. (Gavin ima mnogo mana, i teško je vidjeti što je kod njega konzervativno – u današnje vrijeme se svašta proglašava takvim, dobar dio nastupa mu je nepotrebno vulgaran, ali medijski pritisci na njega djeluju bizarno i pretjerano. Izaziva neshvatljive reakcije; primjerice Fred Perry je prestao prodavati majice u čitavoj državi jer ih pboysi nose.)

PPS

Dok ja uredim post došlo je i do potpredsjedničke debate. Rekli su mi da naši mediji izvještavaju o pobjedi demokratkinje Harris. No, dovoljno je pogledati američke medije, i to ljevičarske, da shvatite kako to baš ne odgovara istini. Čak i oni traže razlog zašto je bila toliko loša. Objašnjenje je izgleda to što je Pence debatirao s njome, a ona je žena. (Sjećamo se koliko su mediji bili blagi prema Palin.)

[A dok ga objavim prošlo je još par tjedana ispunjenih svakodnevnim manipulacijama koje su potvrdile napisano, posebno povezanost najvećih tehnoloških kompanija s demokratima. Prošla je i završna debate Bidena i Trumpa o kojoj su naši mediji opet pisali karakteristično “objektivno”.]

Inače, ne znam tko će pobijediti. Ne bi bilo prvi put da mediji izvještavaju na temelju namještenih anketa u korist ljevičara.

Unatoč nekim pozitivnim stvarima kod Trumpa, nije da će njegova pobjeda išta promijeniti (kao što nije promijenila niti prva pobjeda). Kao što nije ni referendum o braku ništa promijenio – i dalje naša “desna” stranka provodi sve što mora – sva “prava”, usvajanje, pa čak i lobiranje po drugim zemljama itd. No, ono što je referendum učinio kod nas, a Trump u americi, jest osvješčivanje o čemu se stvarno radi, i uloge medija.

Možda ne znate zašto bi ga podržali, ali valjda postoji razlog zašto toliko ljevičara prezire Trumpa. No, tko god da pobjedi, citirati ću francuskog pisca (koji je govorio o drugom fenomenu kojim se mediji bave ove godine, ali i ovdje je primjenjivo); sve će biti isto – samo još gore.