Crkvin problem s islamom

Autor: WILLIAM KILPATRICK

https://www.crisismagazine.com/2020/the-churchs-islam-problem?mc_cid=ac650561e6&mc_eid=9a548581d5

Bez naslova

Ljudi stoje ispred bazilike Notre-Dame de l’Asomption u Nici 31. listopada 2020. godine kako bi odali počast žrtvama dva dana nakon što je napadač nožem ubio tri osobe.

 

Nakon niza terorističkih napada u Francuskoj, uključujući i onaj u kojem su tri osobe usmrćene u katoličkoj crkvi u Nici, vatikanski kardinal Robert Sarah rekao je da se Zapad mora probuditi na prijetnje islamizma. “Islamizam je”, rekao je Njegova Eminencija, “čudovišni fanatizam protiv kojeg se treba boriti snažno i odlučno.”

Ali protiv nečega se ne možete odlučno boriti ako prije toga ne povjerujete da to postoji. Nažalost, mnoge vlasti na Zapadu, uključujući mnoge Sarahove kolege kardinale i biskupe, odbijaju priznati postojanje nekih očitih činjenica o islamu. Kardinal Sarah jedan je od malobrojnih prelata koji su spremni prekinuti sa službenim narativom o islamu koji danas prevladava u Crkvi – naime, da teroristi koji ubijaju u ime islama pogrešno shvaćaju i iskrivljuju svoju vjeru.

Svjetovne vlasti, posebno u Europi, prihvatili su sličnu priču. Oni tvrde da nema ništa loše u islamu; džihadisti su jednostavno pogrešno shvatili svoju vjeru. Tako se programi „deradikalizacije“ koje sponzoriraju vlade temelje na pretpostavci da će više učenja o islamu izliječiti potencijalnog džihadista od njegovog ekstremizma.

Ali to djeluje samo ako je autentični islam doista religija mira, pravde, bratstva i jednakosti kakvom ga drže sekularni i crkveni vođe.

U stvari, programi deradikalizacije u Francuskoj i ostalim zemljama nisu bili baš uspješni. Zašto? Jer, kako su zaključile brojne europske studije, veća predanost među muslimanima korelira s povećanom radikalizacijom. Nakon pregleda opsežne njemačke studije, danski psiholog Nicolai Sennels primijetio je, “mnogi su intervjui pokazali da se islam razlikuje po tome što je jedina religija koja ljude čini sklonijima nasilju što postaju više religiozni.”

Zaista, FBI je kao jedan od znakova potencijalne terorističke aktivnosti znao navesti “povećanu religioznost”. Zatim, u onome što bi se moglo smatrati znakom povećane ljevičarske aktivnosti, Obamina administracija očistila je programe obuke FBI-a od svih materijala koji bi se mogli smatrati uvredljivima za islam. Tako, kad Muhammad Jones, poslijediplomski student s blagim manirima, iznenada počne puštati bradu, nositi dugačke halje i pohađati džamiju pet puta tjedno, to ne biste trebali primijetiti.

S ovim na umu, promotrimo napadače u nedavnim napadima u Francuskoj. Čulo se kako sva trojica viču “Alahu egbar” dok su napadali svoje žrtve. Naravno, ne treba prebrzo zaključivati, ali pozivanje na Alaha sugerira vjerski motiv, zar ne? Nakon što je odrubio glavu učitelju zbog “vrijeđanja” Muhameda, Abdullah Anzorov poslao je poruku kontaktu rekavši da je “osvetio Poslanika”. Prema izvješću AFP-a, mještani normandijskog grada u kojem je živio Anzorov primijetili su da je posljednjih godina postao sve religiozniji. Izgleda da je tako. U svojoj posljednjoj poruci prije nego što ga je policija ubila, Anzorov je poslao konačni zahtjev: “Braćo, molite se da me Allah prihvati kao mučenika.”

Ponašanje druge dvojice terorista također sugerira vjersku motivaciju. Brahim Aoussaoui, tuniski migrant koji je 29. listopada ubio troje ljudi u bazilici Notre Dame u Nici, također je pokušao odrubiti glavu jednoj od svojih žrtava – to je jedna od kazni koja je u Kuranu propisana za bogohulnike. Ne slučajno, Aoussaoui je nosio Kuran. Druga ne baš slučajna značajka njegovog napada bila je ta što je ciljao na Katoličku crkvu. Zašto? Pa, vrlo vjerojatno zato što Kuran potiče muslimane da „ubijaju [nevjernike] gdje god ih nađu“ (2: 191). Da posudim frazu od senatora Feinsteina, za gospodina Aoussaouija moglo bi se reći da “dogma glasno živi” u njemu.

No, uz nekoliko iznimaka, nitko u Crkvi ili svijetu ne želi priznati da je islamska dogma, a ne “želja da nas podijele”, ono što motivira mlade džihadiste na počinjenje ubojstva. Uzmimo slučaj trećeg džihadista, dvadesetpetogodišnjeg Zaheer Mahmouda. On je 25. rujna satarom teško ranio dvoje ljudi ispred pariških ureda Charlie Hebdo, satiričnog tjednika koji je objavio zloglasne Muhamedove karikature.

Prije napada. Mahmoud je objavio video u kojem kaže da želi osvetiti proroka Muhameda za uvrede koje je počinilo osoblje Charlie Hebdoa. Pretpostavlja se da on mora biti pobožni musliman. Iako Mahmoud nije ubijen u svom kasnijem srazu s policijom, čini se da je bio prilično spreman umrijeti zbog Alaha i Muhameda. Prema bilo kojem standardu to je jasan znak odanosti. Njegova majka prepričava da je njezin sin rekao članovima obitelji u Pakistanu za svoje planove prije napada i zatražio njihove molitve.

Dakle, čini se da slučaj Zaheer Mahmouda potvrđuje zaključak da su pobožni muslimani možda skloniji džihadu od ravnodušnijih pripadnika njihove religije. Ipak, neprestano nam govore da je velika većina muslimana miroljubivi umjereni ljudi. Sigurno je Mahmud morao pogrešno shvatiti svoju religiju. N’est-ce pas?

Pa, ako je to bio slučaj, očekivali bismo da bi Mahmoudova majka požurila vlastima istog trena kad je čula za planove svog sina da masakrira hrpu ljudi u Parizu.

Ali nije. Zapravo, prema pakistanskim novinama Roznama Ummat, cijela je obitelj bila prilično ponosna na sina. I ne samo to, nego se “Zaheer Mahmoud smatra herojem u cijelom Pakistanu.” Kao što je Zaheerov otac objasnio, „Što god je Zaheer učinio, to je vrlo dobro. Kazna za počinjenje bogohuljenja proroka je smrt i hulitelj ne zaslužuje ništa manje od smrti. Onaj tko ubije one koji čine bogohuljenje protiv proroka, ulazi u raj i cijela njegova obitelj će otići u raj. To je razlog zbog kojeg se osjećam vrlo ponosnim što je moj sin učinio tako dobro djelo.”

Dakle, Zaheer nije bio usamljeni fanatik. Njegovo je djelo odražavalo osjećaje mnogih u Pakistanu. Uistinu, ova navika poštivanja Alahovih i Muhamedovih osvetnika raširena je u muslimanskom svijetu. Primjerice, u Palestini su brojne ulice, trgovi, parkovi i škole imenovani u čast “mučenika” – to jest Palestinaca koji su ubili nevine izraelske muškarce, žene i djecu. U slučaju Izraelaca, čak nije ni potrebno da se izgovaraju bogohuljenjem. Sama činjenica da su Židovi vrijeđa Allaha i stoga je to dovoljno opravdanje za njihovo pogubljenje.

Štoviše, program palestinske vlade “plati za ubojstvo” – dodjela doživotnih stipendija obiteljima “mučenika” – djeluje kao poticaj da više “dobrih” sinova učini svoje roditelje ponosnima i zaradi im ulaznicu u raj.

U međuvremenu, u Francuskoj se nastavlja zabluda da su Alah iz Kurana i Bog kojeg obožavaju kršćani i Židovi jedno te isto. U izjavi koju je izdala Pariška nadbiskupija, nadbiskup Aupetit rekao je da je “zapanjen ovim ubilačkim ludilom u ime Boga”. Zar muslimani ne znaju da je Alah Bog ljubavi?

Istodobno, francuski biskupi izdali su priopćenje sugerirajući da se i oni priklanjaju uvjerenju da kada muslimani ubijaju u ime Allaha, to je zato što pogrešno razumiju miroljubivu prirodu svoje vjere. Stoga, „žurno zaustaviti ovu gangrenu, kao što je žurno pronaći neophodno bratstvo koje će nas sve držati uspravnima pred ovim prijetnjama“.

Upotreba izraza “gangrena” sugerira da biskupi vjeruju da je smrtna kazna za bogohuljenje neka vrsta nezdravog razvoja u inače zdravom sustavu. Ali to nije slučaj. Ubijanje bogohulnika propisano je u Kuranu, hadisu i islamskim pravnim knjigama. Kao što primjećuje učenjak islama Raymond Ibrahim, zapadnjaci su pali na ideju da je “ubijanje bogohulnika nekako čudno ili ‘ekstremno’ za islam, kad to jest i uvijek je bio standard.”

Činjenica da su brojni muslimanski vođe diljem svijeta izrazili više zabrinutosti zbog bogohuljenja nego zbog odsijecanja glave sugerira da su biskupi, a ne džihadisti, krivo razumjeli islam. Čini se da su u svojoj mašti stvorili fantaziju islama, koji ima malo veze sa stvarnim.

Ova navika željenog razmišljanja potvrđena je rečenicom koja slijedi onu koja opisuje šerijatsku kaznu za bogohuljenje kao „gangrenu“. “Žurno je”, pišu biskupi, “naći neophodno bratstvo koje će nas sve držati uspravnima pred ovim prijetnjama.”

Bratstvo? Muslimani i kršćani dijele zajedničku ljudskost i važno je to imati na umu. Međutim, pokreti za uspostavljanje djelotvornog društva na pukom ljudskom bratstvu, poput Francuske revolucije, uvijek završe u totalitarnim režimima. Bratstvo ljudi bez Božjeg očinstva formula je za katastrofu. Problem u pokušaju stvaranja bratstva s islamom je taj što muslimani i kršćani ne dijele zajedničku teologiju. Za početak, muslimani ne vjeruju da je Bog otac. U stvari je bogohuljenje reći da jest.

Katolici su duboko zbunjeni zbog islama. Budući da postoje površne sličnosti između dviju vjera, mnogi su došli do zaključka da je zajedništvo s islamom na samo korak daleko. Posljednji primjer ove pretjerano optimistične ocjene islama je nedavna enciklika Fratelli Tutti (“Svi smo braća”). Nakon čitanja Fratelli Tutti, mogao bi se lako steći dojam da je islam humanistička religija.

Fratelli Tutti sadrži podsjetnik iz dokumenta “Ljudsko bratstvo” koji su potpisali papa Franjo i veliki imam Ahmed al-Tayyeb kako je vjersko nasilje “posljedica odstupanja od vjerskih učenja”.

To može biti istina za neke religije, ali postaje sve jasnije da je islamsko nasilje vrlo često izravna posljedica slijeđenja učenja islama. Katoličke vođe i katolički učenjaci (poput Tome Akvinskog) nekada su to znali i podučavali.

Francuski biskupi kažu “žurno je pronaći neophodno bratstvo koje će nas sve držati uspravnima pred ovim prijetnjama.” Čini se mnogo žurnijim da pronađu kopije Kurana i Život Muhameda i upoznaju se s učenjima islama.