MARCUS: Američka ljevica je sad u potpunosti prigrlila rasizam

Screenshot: YouTube/CNN

U američkom političkom diskursu prijeđen je Rubikon. Nacionalni ljevičari, dugogodišnji poticatelji marksizma, sad su u potpunosti prigrlili nešto drugo; rasizam. Samo u posljednjih tjedan dana u područjima medicine, obrazovanja i novinarstva, dobronamjerni institucionalni rasisti su inzistirali — kao što je to sve češća njihova navika — da boja kože jest i mora biti presudni element u našim javnim politikama.

Trenutačno ne postoji važnije pitanje za budućnost i dušu nacije od ljevičarskog bigotizma koji prijeti samom konceptu onoga što znači biti Amerikanac.

Na području medicine, dr. Harald Schmidt, navodni stručnjak za etiku i zdravstvenu politiku na Sveučilištu Pennsylvania, rekao je za New York Times da bi esencijalni radnici, a ne starije osobe, trebali prvi primiti COVID-19 cjepivo. Njegov razlog? “Starije populacije su bjelije”, rekao je za publikaciju. “Društvo je strukturirano na način koji im omogućava da žive dulje. Umjesto da pružamo dodatne beneficije onima koji već imaju više njih, možemo početi s izjednačavanjem strana.”

Da pojasnimo, “izjednačavanje strana” ovdje znači dopuštanje ljudima umiranje zbog njihove boje kože.

Ono što je nevjerojatno u svemu ovome jest to što je prije samo nekoliko mjeseci čak i propitkivanje učinkovitosti zaključavanja koja su trebala zaustaviti širenje COVID-19 naišlo na optužbe da to ubija baku. Sad to više nije važno jer je baka vjerojatno bijela.

Čini se kako ništa nije važnije od zaštite života onih najstarijih među nama, osim borbe protiv rasizma. Naravno, velika ironija leži u tome što su sama zaključavanja nesrazmjerno uništila poslovanja u vlasništvu manjina. A opet, marksistima na radikalnoj ljevici to nije važno. Oni se ne bore protiv rasizma tako što daju ljudima alate kako bi se sami izdigli, već čineći ljude ovisnima o državi.

U sljedećem primjeru, u nečuvenom rasizmu koji je zarazio naš obrazovni sustav, newyorški je gradonačelnik Bill de Blasio ovaj tjedan najavio velike promjene u načinu na koji najbolje gradske škole razmatraju podnositelje zahtjeva za upis u pokušaju diversifikacije ili, kako su to rekli neki poremećeni zagovornici njegovog plana, “desegregacije” tih škola. U osnovi, prijemni će se manje usredotočiti na ocjene, a više na boju kože.

Prljava mala tajna njegovog prijedloga jest da su učenici azijskog podrijetla, a ne bijeli učenici, ti koji dominiraju u podnošenju zahtjeva za upis u te škole i koji će snositi teret de Blasiovog odvratnog rasizma.

Također postoji i dublji, snishodljiviji i rasističkiji aspekt ovog pristupa. On jednostavno prihvaća da ne možemo učiniti ništa kako bismo pomogli crnim i smeđim učenicima osim stavljanja našeg palca na vagu. De Blasio i njegovi rasistički saveznici, poput školskog kancelara Richarda Carranze, tvrde da je za jaz u obrazovnim postignućima odgovorna bijela supremacija, ali ako je to slučaj, kako onda objašnjavaju uspjeh učenika azijskog podrijetla i zašto su oni ti koji se kažnjavaju?

I konačno, iz prekrasnog svijeta novinarstva, imamo argument dvojice autora iz Nieman fondacije za novinarstvo Sveučilišta Harvard, koji sugeriraju da je izvješćivanje o kriminalu rasističko:

To je rasističko, klasističko skupljanje klikova koje se temelji na strahu maskirano kao novinarstvo. To stvara trajnu štetu zajednicama kojima bi novinske redakcije trebale služiti. A budući da to toliko rijetko zadovoljava potrebe javnosti, to gotovo nikad nije vrijedno izvješćivanja…

Ovdje vidimo klasični primjer progresivnog bijelog rasizma obojenog smrtonosnim paternalizmom. Koji je stvarni problem s kriminalom? Je li to što su ubojstva diljem Amerike u porastu, a žrtve su nesrazmjerno crne i smeđe? Ne, to je rasprava koja bijelim progresivcima stvara neugodu. Doista, oni bi se radije prepustili apsurdnim fantazijama o inicijativama za “ukidanje financiranja policije” u svrhu suzbijanja kriminala nego što bi zapravo pokušali spasiti živote u manjinskim zajednicama. A sad, čak ni ne misle da bi mediji trebali izvješćivati o tim smrtima.

Ova vrsta rasizma će koštati ljude života. Ako novinari jednostavno ignoriraju zločine u manjinskim područjima zbog straha da bi mogli biti optuženi za rasizam — uključujući ubojstva djece — problem će i dalje postojati. To će koštati života još više obojene djece, ali, shvatite, to je cijena koju moramo platiti kako bi se bijeli progresivci osjećali dobro.

Sva tri primjera opasnog rasizma pojavila su se u jednom tjednu. U jednom jedinom tjednu. Sve to proizlazi iz pogubnog koncepta kritičke rasne teorije, dokazivo rasističkog seta ideja koje demokrati žele usaditi u glave svih bijelih vladinih službenika osim, očito, Joea Bidena, koji prema mojim saznanjima nikad nije prošao ovu vitalno važnu obuku (čudno, s obzirom na to da ga je njegova vlastita potpredsjednica otvoreno nazvala rasistom).

Trenutačno ne postoji važnija borba za konzervativce od borbe protiv rasizma američke ljevice. I, kao što je to često s učinkovitim planovima bitke, ovaj je vrlo jednostavan. Moramo pozvati da se ljudi ne osuđuju i ne tretiraju drugačije samo na temelju boje njihove kože. To ne bi trebao biti kontroverzan koncept, ali on, nažalost, je.

Da se razumijemo, ovo nije akademsko ili prolazno neslaganje između ljevice i desnice. To je egzistencijalna borba protiv otvorenog rasizma. To je borba u kojoj ne samo da moramo sudjelovati, već je i prigrliti. O tome ovisi sama budućnost naše nacije.