JENKINS: Podsjetimo ljevičare što znači ‘fašist’

Screenshot: YouTube/Washington Post

Ljevičari često vole upotrebljavati riječ “fašist”, iako se čini da većinu vremena uopće ne znaju što ta riječ znači. Obično je to samo način vrijeđanja nedovoljno prosvijetljenih osoba koje se ne slažu s njima. U najboljem slučaju, oni nazivaju osobu velikim zlobnikom, autoritarcem. Ali to nije ono (ili barem ne u potpunosti) što je zapravo “fašist”.

Možda je našim ljevičarskim prijateljima potrebna kratka početnica.

Fašizam je politički i ekonomski sustav koji je nastao u Europi nakon Prvog svjetskog rata. On ima tri glavne karakteristike: ekstremni nacionalizam, autoritarizam i državnu ekonomiju. Doista, u ekonomskom smislu, fašizam je u velikoj mjeri ideologija ljevice, a ne desnice, koja ima više zajedničkog sa socijalizmom nego s bilo kojim konzervativnim sustavom slobodnog tržišta. Prisjetite se da je “nacist” skraćenica od “nacional-socijalist”. Sam Benito Mussolini nazvao je fašizam “trećim načinom”, što znači još jedna etatistička alternativa socijalizmu i komunizmu.

Razlika je u tome što, umjesto da zapravo posjeduje sredstva za proizvodnju, fašistička država dozvoljava da ona nominalno ostane u rukama privatnih građana, a zatim diktira tim “vlasnicima” što smiju, a što ne smiju raditi. Na taj način država u osnovi određuje ekonomske pobjednike i gubitnike, ovisno o tome koju industriju ili pojedince favorizira.

U praksi, mislim da bismo svaku osobu ili sustav koji udovoljava dva od tri kriterija pošteno mogli nazvati “fašističkim”. To je razlog zašto ljevica nastavlja inzistirati da je Donald Trump fašist — jer ga vidi kao nacionalističkog i autoritarnog. Ali Trump nije ekstremni nacionalist, kao što je to njegovo ophođenje s drugim nacijama — uključujući “win-win” trgovinske sporazume s Kanadom, Meksikom, Japanom i ostalima, kao i njegovi napori na promicanju mira na Bliskom istoku — jasno pokazalo. Što se tiče njegove naveliko objavljivane (i kritizirane) agende “Amerika prva”, pa — činjenica da predsjednik zemlje stavlja interese vlastitih građana ispred interesa drugih zemalja teško bi se trebala smatrati kontroverznom, a još manje ekstremnom.

Niti je Trump autoritaran, usprkos pokušajima ljevice da ga označi kao “diktatora”. Što je to on, točno, diktirao? Što je prisilio na američke građane da rade protiv svoje volje? Koja im je ustavno zajamčena prava oduzeo? Doista, u našem sustavu, jedini način na koji predsjednik može “diktirati” jest putem izvršnih naredbi, a u tom je pogledu Trumpovo predsjedništvo također bilo daleko od nesvakodnevnog. Od predsjednika koji su odslužili samo jedan mandat, on je izdao manje izvršnih naredbi od demokratskih predsjednika Johna F. Kennedyja, Lyndona B. Johnsona i Jimmyja Cartera. U prosjeku je izdao manje od predsjednika s više mandata Harryja S. Trumana ili Franklina D. Roosevelta. U svoje je četiri godine izdao otprilike jednaki broj (204) kao i Bill Clinton u svom prvom mandatu (200).

Štoviše, kad bi savezni sudovi poništili njegove izvršne naredbe — kao što je to bio slučaj s nekima od njegovih naredbi u vezi imigracije, početkom njegovog predsjedništva — Trump je nevoljko pristao. Dozvolio je da sustav funkcionira kako je i zamišljen, koliko god mu se to možda nije sviđalo. Pravi autoritarac.

I naravno, Trump očigledno nije etatist. On je od glave do pete za slobodno tržište, kapitalist par excellence koji je došao na vlast na obećanju da će smanjiti regulacije, što je i učinio. Stoga, u najboljem slučaj on zadovoljava samo jedan od tri kriterija za klasifikaciju kao fašist — nacionalizam — a čak je i taj, vjerujem, pomalo nategnut. (Imajte također na umu da su najautoritarniji I najnacionalistički režimi na planetu komunistički, a ne fašistički — iako mislim da bi se mogao iznijeti dobar argument da je Kina danas, sa svojim selektivnim “kapitalizmom”, zapravo bliža Hitlerovom fašizmu nego lenjinizmu i maoizmu.)

Zbog njihovog prigrljivanja “Green New Deala”, njihove faustovske pogodbe s Big Techom i njihovim očekivanim drakonskim COVID politikama (o čemu planiram govoriti više u svojoj sljedećoj kolumni), bidenovcima (ili bih možda trebao reći “harrisovcima”?) cure sline na ono što vide kao svoju zlatnu priliku da odaberu ekonomske pobjednike i gubitnike — pobjednici su, naravno, oni čija su poslovanja i rukovoditelji najbliže usklađeni njihovih ljevičarskoj ideologiji.

Oni su možda globalisti, a ne nacionalisti, ali zasigurno ispunjavaju ostala dva kriterija. Dakle tko su, točno, ovdje pravi fašisti?