Nije ovdje lako (ni) moliti!

Molitva za mir u BiH

Gotovo je opći dojam kako je ove godine, kao skoro nikad prije, potrebno moliti za mir u ovoj zemlji u kojoj zapravo vlada zamrznuti konflikt. A da bi se molilo, za domovinu treba imati dušu, kao što je prošle godine s Bobovca poručio kardinal Puljić.

1

Fotografija za uspomenu i dugo sjećanje….

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

U svim crkvama u Vrhbosanskoj nadbiskupiji moli se za mir u Bosni i Hercegovini. Sukladno je to s odlukom Svećeničkog vijeća Vrhbosanske nadbiskupije donesenom 2003. i odredbom nadbiskupa metropolita vrhbosanskog Vinka kard. Puljića da posljednja nedjelja u mjesecu siječnju bude Nadbiskupijski molitveni dan za mir u BiH. Vjernicima je u subotu uoči te nedjelje preporučen post ili prikladna žrtva na nakanu za mir u BiH.

Znakovito (banjolučko) istraživanje

Tako će biti i ove godine. Hvala Bogu (!) jer gotovo je opći dojam kako je ove godine, kao skoro nikad prije, potrebno moliti za mir u zemlji u kojoj zapravo vlada zamrznuti konflikt. I u kojoj neke situacije, poglavito konstantni verbalni rat lidera vladajućih nacionalnih stranaka, neodoljivo pa i onda prilično zlokobno, podsjeća(ju) na rane devedesete. U tome je kontekstu potrebno podsjetiti na jedno vrlo znakovito istraživanje što ga je u studenome 2015. provela agencija Prime Communications iz Banje Lukena uzorku od 1 250 građana u obama entitetima. A koje pokazuje kako ta gotovo ratnička retorika daje ploda. Lošeg, doduše.

Pitanje koje već samo po sebi u stanovitoj mjeri sugerira u kakvoj to državi živimo, glasilo je: U kojoj mjeri građani BiH doživljavaju BiH kao svoju domovinu?! Očekivano, propitivana su sva tri konstitutivna naroda, a i odgovori su također – očekivani.

Naime, 89,3% Bošnjaka potvrdno je odgovorilo na anketno pitanje, slijede 22,8% Hrvata i 13,3% Srba. Elaboracija ovoga „slučaja“, koji možda zadire i u područje psihologije, kazuje kako dio Srba u RS-u doživljava Srbiju kao domovinu, a dio entitet u kojemu žive doživljavaju tako i (tek) na kraju – i u najmanjem broju – su oni što iskazuju domoljublje prema državi u kojoj su se rodili. Slično je i s Hrvatima kojima u značajnom postotku desnica leti ka srcu na prve zvuke Lijepe naše. Za što imaju i opravdanje. Bosanskohercegovačka himna, naime, nema teksta pa ju je malo teže pjevati. Mada je bilo i takvih pokušaja. Neuspjelih, doduše.

Zanimljivo je, pak, i tumačenje „slučaja Bošnjaci“ jednog od autora rečenog istraživanja psihologa Srđana Puhala: „Bošnjaci iz prevelike ljubavi prema BiH zapostavljaju potrebe ostalih naroda.“

Pucaju kosti od – ljubavi

A ljubav je, dodao bih skrušeno, takva da u posljednje vrijeme nekim narodima od nje kosti pucaju. O čemu će, dakako, ovdje još biti riječi. No, prije toga, valja podsjetiti na jedan Puhalov tweet na temu etničke pripadnosti, koji je prethodio istraživanju njegove agencije. „Ja nisam Bosanac, ja nisam ni Srbin iz Republike Srpske, ja sam budala koja ima pasoš BiH“, napisao je u stanju bjelodane (etničke) rezignacije, slijedom čega se, makar na prvi pogled, dalo zaključiti kako je i Puhalu prisjela prevelika bošnjačka ljubav prema domovini, koja se, inače, u prijevodu piše – unitarizam. Ipak, taj se kalinovački psiholog brzo pribrao i etablirao kao omiljeni bošnjački politički analitičar. Je li, nakon što se legitimirao kao budala s bh. pasošom, u međuvremenu pribavio i kakvu drugu putovnicu, zasad nema pouzdanih informacija.

Nakon ovoga maloga, i nadam se edukativnog, vremeplova, evo nas u prošloj godini koja je bila prilično indikativna pokazujući nam kako ovdje nije baš lako (ni) moliti. Bez posljedica! Početkom veljače reis-ul-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović, vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljićjerej Nemanja Đureinović iz Srpske Pravoslavne Crkve (SPC) i hazan Židovske općine Sarajevo Igor Bencion Kožemjakin su, moleći se svatko sukladno svojoj tradiciji a u zajedničkom duhu, održali zajedničku molitvu četiriju vjerskih zajednica u sjećanje na sve žrtve proteklog rata u BiH, ali i svih drugih ratova.
Tom je prigodom Kožemjakin kazao kako Međureligijsko vijeće (MRV) u BiH molitvom odaje pijetet svim žrtvama proteklog rata i svih ratova koji su se dogodili u BiH.
A riječ je, podsjetio je, o inicijativi koja je pokrenuta prije nekoliko godina. „Želimo poslati snažnu poruku bh. društvu da svaka žrtva ima ime i prezime, da je svaka žrtva persona za sebe. Da svim žrtvama treba odati poštu bez obzira na etničku, vjersku pripadnost, boju kože…“, naglasio je.

Kardinalov (sarajevski) križni put
Kardinal Puljić naveo je kako čovječanstvo nije svjesno da se treba boriti protiv mržnje isključivosti, negiranja prava čovjeka ili ugrožavanja dostojanstva čovjeka te kako je današnja molitva za stradale poruka da ne smijemo zaboraviti i da pokojnike treba poštovati.
Reis-ul-ulema Kavazović naveo je da je važno cijeniti svaku žrtvu. „Važno je da osuđujemo svakog zločinca bez obzira na ime i prezime. Današnji dan potvrđuje zajedničku opredijeljenost da se sjećamo žrtava i iz onoga što se dogodilo uzmemo poruku i naučimo lekciju“, naglasio je reis.

A onda je došao svibanj i misa za žrtve Bleiburga i križnih putova. Reis se držao svoga stava iz veljače, predsjedavajući MRV-a Jakob Finci uklopio se u pravu histeriju orkestriranu iz uporišta tzv. bošnjačke ljevice, anakronih antifa što se ni duboko u XXI. stoljeću još nisu makli od Broza i komunističkog jednoumlja. U neprincipijelnoj koaliciji pridružio im se i Šefik Džaferović.

„Očigledno je da se Bleiburg prvenstveno koristi za pokušaj rehabilitacije ustaške ideologije u danima kada cijela Evropa obilježava pobjedu nad fašizmom. Ne vidim nikakvu vezu Sarajeva sa Bleiburgom. Ako u kontekstu Drugog svjetskog rata za nekoga u Sarajevu treba moliti, onda su to hiljade nedužnih žrtava Maksa Luburića i ustaškog režima“, kazao je jedan od dvojice bošnjačkih članova Predsjedništva BiH dodavši, desetak dana uoči sarajevske mise zadušnice, kako od kardinala Puljića očekuje da preispita odluku o održavanju mise.
Mitropolit dabrobosanski Hrizostom je – čak! – pribjegao izmišljotini ispalivši rečenicu koju je teško zaboraviti: „Misa nije služena za Uskrs, a, gle, za Bleiburg može i treba.“ Jasno, misa za Uskrs je služena. Gle! A i – Bogu hvala! – i za Bleiburg 18. svibnja, unatoč tomu što je mitropolit putem, inače, slobodarske SRNA-e, proglasio fajrunt MRV-a. Slijedom čega se s nostalgijom treba sjetiti riječi zamjenice glavnog direktora USAID-a Bonnie Glick izrečenih u veljači: „Primjer koji daje Međureligijsko vijeće je lijep, ali nažalost rijedak cvijet u globalnom vrtu kojem prijeti, a u nekim dijelovima već ga je okupirao korov otvorene netolerancije.“

Patetično bosanstvo

Nije, dakako, kardinala Vinka pokolebala ta otvorena netolerancija u „europskome Jeruzalemu“ te je 24. listopada predvodio Molitveni pohod na Bobovac koji je osobno pokrenuo u znak sjećanja na bosansku kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić 25. listopada 1478., s ciljem ujedinjenja u molitvi za osobne potrebe, za vlastiti narod i domovinu Bosnu i Hercegovinu te za sve ljude i narode koji u njoj žive. Nije ga, baš kao ni ove godine malobrojne hodočasnike, omela ni korona, a ni onaj korov o kojemu je govorila rečena dužnosnica USAID-a.

„Za domovinu treba imati dušu i mi smo došli s dušom za ovu domovinu moliti“, poručio je s Bobovca pozivajući katolike da ostanu privrženi svojoj domovini Bosni i Hercegovini.

Ali ne valja ni to, ili makar nije dovoljno dobro, za jednog od samodeklariranih dobrih Bošnjanja. Javio se, žurno sutradan, sveprisutni ex-reis Mustafa ef. Cerić.Prvo kaže kako vrhbosanski nadbiskup zaslužuje pohvalu što je na Bobovcu inicirao molitvu za domovinu. „No, ono što mi je nedostajalo jest prisustvo zajedništva u molitvi-dovi jučer na Bobanovcu. Naime, zar ne bi bilo lijepo i razgaljujuće da smo jučer na Bobovcu vidjeli raskoš bosanske različitosti u jedinstvu molitve Svevišnjem Bogu za zajedničku nam domovinu Bosnu“, poručio je taj općeznani facebook efendija dometnuvši kako nitko nema pravo Bobovac prisvajati samo sebi ni nacionalno, ni državno, ni duhovno… „…Bobovac pripada jednom vlasniku, a to je Bosna i njeni autohtoni Bošnjaci/Bosanci različitih vjera, Bosni koja nikada nije bila ni hrvatska, ni srpska, ni turska, ni austrougarska, ni jugoslavenska, već isključivo i samo bosanska“, održao je mali sat kvazipovijesti, a ponajprije patetičnoga bosanstva, umalo doživotni reis.

Po(r)uka iz Frame

Za kojega bi se, također, trebalo pomoliti ne bi li makar naučio kako mu se zove domovina – Bosna i Hercegovina, naime! Dok on Hercegovinu rado zove „južnom Bosnom“. Svaka je molitva/dova dobro došla. A do tada, za nauk efendiji i sličnim cerićima tzv. bosanske provenijencije evo maloga primjera iz Domaljevca. Evo, dakle, kako mladi katolici iz tamošnje Frame mole, a molit će, dakako, i ovoga 28. siječnja za mir u svojoj domovini Bosni i Hercegovini:

Gospodine Isuse, Ti si rekao: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem.“ Iskorijeni nasilje, osvetu i mržnju iz naše Domovine Bosne i Hercegovine, pa neka ljudi žive kao braća i djeca istoga Oca. Gospodine, daruj nam mir: mir u duši, mir u srcu, mir u obiteljima, mir u školi, mir u gradu, mir u selu, mir na sportskim terenima i dvoranama, mir u trgovinama, mir u državnim prostorima, mir u bolnicama, mir u crkvama, mir u džamijama, mir među vjerskim službenicima, mir među religijama, mir među ljudima, mir među narodima, mir među političarima, tako da mir bude znak Tvoje prisutnosti među nama u Bosni i Hercegovini.

Amen!