Strah je najveći neprijatelj vjere

Kukavice umiru više puta prije svoje smrti; a hrabri okuse smrt samo jednom…

Svakog jutra, većeg dijela prošle godine, naslovi u novinama su skretali pozornost na „rekordan“ broj preminulih od COVID-a.

Očito su naslovi tako napisani da povećaju uzbunu kod čitatelja. Ako se stopa smrtnosti smanji, naslovi ukazuju na broj hospitalizacija. Ako padne broj hospitalizacija, naslovi ukazuju na broj pozitivnih testova. Ako ta brojka padne, naslovi bilježe ukupan broj smrtnih slučajeva – što se naravno (s vremenom) može samo povećati.

Nema sumnje, epidemija COVID-a je vrlo ozbiljna priča. Ali svaki svjesni čitatelj je zasigurno već upoznat s krizom; tek povremenom čitatelju bi takva statistika bila od korist. Ti su dnevni naslovi očito nepotrebni. Pa zašto se nastavljaju? Jer strah je moćan; strah prodaje.

Novine nisu jedini izvor straha. Prosječni stanovnik svakodnevno nailazi na podsjetnike na prijetnju COVID-a: u radijskim i televizijskim emisijama, znakovima na autocesti, najavama korisničkih usluga u supermarketima, i naravno na društvenim mrežama. Okružuju nas pozivnice za strah.

Iz straha ostajemo kod kuće i ne idemo u crkve. Ne bilo kakav strah, već konkretno, strah od COVID-a. Ne bojimo se da će nas na putu do crkve ubiti meteor, pucnjava, divlja životinja ili automobilska nesreća. Moguć je bilo koji od tih tragičnih ishoda, a smrtna nesreća vjerojatnija je od smrti COVID-a. Naučili smo odbaciti ili barem tolerirati ove druge rizike, dok smo postali prestravljeni od COVID-a.

Dakle, ako ipak pobijedimo svoj strah i odemo na nedjeljnu misu, kihanje nekoga u sljedećoj klupi lako nas uznemiri. Ili, ako ne nosimo maske, opteretiti ćemo se brigom da će nam netko zamjeriti što nismo slijedili smjernice zdravstvene službe. Dakle, imamo novi izvor odvraćanja pozornosti dok molimo – kao da već nismo imali dovoljno ometanja.

Sveta Terezija Avilska je govorila o dubokom izvoru smetnji kao „luđakinji koja trči oko kuće“, neprestano predlažući nove misli koje bi ometale molitvu. Um kopa po svojim prašnjavim udubljenjima i pronalazi nove brige, nove zamjerke, nova sanjarenja: bilo što bi vjernike odvratilo od jednostavnog razgovora s Gospodinom. Strah je snažna motivacija i snažna distrakcija.

U ovome slučaju – COVID epidemije – strah posebno šteti duhovnom životu, jer ne odvlači nas samo od molitve, već nas dovodi u iskušenje da na svoje susjede gledamo kao na prijetnju zdravlju. Stoga se možemo obeshrabriti od činjenja dobrih djela, a posebno od onih dobrotvornih djela koja bi nas dovela u izravan kontakt s ljudima u nevolji – što je najsličnije Kristovom obliku milosrđa.

Kao da to nije dovoljno, rezultati našeg straha – sveopće zaključavanja društva – dali su nam izlike da prestanemo raditi naš posao, da zanemarimo naše profesionalne i svećeničke dužnosti i odgovornost. Tako je lako odgađati kada je ured zatvoren! Tako je primamljivo pustiti projekte da čekaju dok se ne vratimo u normalu. Postoji toliko mnogo razloga – dobrih razloga – zašto će posao teći glatko kad lockdown završi. Dakle, mi čekamo i naš je posao nedovršen.

Umjesto da radimo svoj posao, mi trošimo vrijeme žaleći se na prepreke za koje tvrdimo da otežavaju posao. Ili to vrijeme provodimo raspravljajući se na internetskim mrežama o ozbiljnosti epidemije, potrebi za lockdownom ili predviđanjima stručnjaka – umjesto da radimo ono što bismo i sami mogli učiniti kako bismo produktivno iskoristili svoje vrijeme.

Smatrajte sve ove neproduktivne odgovore ometanjima, iskušenjima i shvatite kako je Neprijatelj vješto iskoristio ovu epidemiju da ošteti naš duhovni život, koristeći otrovno oružje straha. Protuotrov je za kršćanina očit i nalazi mu se nadomak, a to je pouzdano oslanjanje na Boga, prepuštanje njegovoj svetoj volji.

Je li Covid opasna bolest? Apsolutno! Ali nakon što smo poduzeli razumne mjere opreza, za nas kao kršćane ključno je prestati se brinuti zbog sile koju ne možemo kontrolirati. U Shakespeareovom Juliju Cezaru, kada Kalpurnija upozorava Cezara na njegovu sudbinu, on odgovara:

Kukavice umiru više puta prije svoje smrti;

a hrabri okuse smrt samo jednom.

Od svih čuda o kojima sam čuo,

čini mi se najčudnijim da bi je se muškarci trebali bojati.

Vidjet ću tu smrt, nužan kraj,

onda kada ona treba doći.

Cezar nije odbacio nemirne snove svoje supruge, ali u konačnici je odbio njezin savjet da ostane kod kuće „u sramoti zbog kukavičluka“. Da, Cezar je umro, ali samo jednom. Nije gubio vrijeme, rastresen beskorisnim strahovima.

Ako se Shakespeareov poganski car stoički mogao suočiti sa svojom sudbinom, koliko još stvari (mi) kršćani moramo ostaviti po strani radi svojih strahova, znajući da smo u rukama svemogućeg Oca koji nas ljubi? Cezar, kao racionalan čovjek je očekivao smrt. Dok mi, imajući razumijevanje koje nadilazi razum – nadahnuto nadnaravnim darom nade – možemo s pouzdanjem očekivati da ćemo živjeti vječno.

Izvor