Zašto pastoralne novosti uvedene „zbog djece“ uvijek idu u korist odraslih?

Prošli tjedan, papa Franjo je napravio još jedan korak kojim je poljuljano jedno od temeljnih učenja o braku koje je Crkvi ostavio njegov prethodnik, papa Ivan Pavao II.

Vjerujem da već znate kako je papa Franjo olakšao katoličkim parovima postizanje poništenja braka izjavom da njihova zajednica nikada nije bila sakramentalni brak. Međutim, sada je Papa – sa zakašnjenjem – usmjerio pozornost na djecu tih zajednica, ali učinio je to na način da problem potpuno preokrene.

Pratite me dok pokušavam objasniti konfuziju.

Gotovo svake godine tijekom svog pontifikata, kada na početku sudske godine drži svoje godišnje obraćanje rimskoj Roti, papa Ivan Pavao II je tražio od sudaca – a samim time i od sudaca bračnih sudova u svakoj biskupiji – da podržavaju svetost bračne zajednice. Točnije, poticao je suce tribunala da ne žure s presudama u slučajevima poništenja, a ne da pretpostavljaju da problematični brak uopće nije bio brak.

Papa Benedikt XVI. je uputio istu poruku, ali je dodao da bi sudovi mogli biti učinkovitiji. Tamo gdje postoji jak argument za ništavnost braka, rekao je, vjernici imaju pravo na pravovremenu presudu.

Tada je papa Franjo strmoglavo uletio u kampanju, potičući sudove ne samo da djeluju brzo, već i – očitim preokretom poruka svojih prethodnika – lakše daju poništenja.

Pa čak i u slučajevima kada crkveni sud nije mogao naći opravdanje za poništenje, papa Franjo je u Amoris Laetitia pozvao pastire da u nekim okolnostima dopuste razvedenim i ponovno vjenčanim katolicima da prime euharistiju. (Te okolnosti nisu bile jasno definirane u papinskom dokumentu, što je župnicima pružalo dovoljno manevarskog prostora). Objasnio je u Amoris Laetitia (298) da bi u „drugoj zajednici koja se s vremenom učvrstila s novom djecom“ novo vjenčani par možda trebao održati svoju novu vezu zbog dobrobiti djece.

Time papa Franjo očito proturječi učenju pape Pija XI., koji je u Casti Connubi (10) citirao presudu svetog Augustina da „muž ili žena, ako su odvojeni, ne bi trebali biti pridruženi drugome ni zbog potomstva“. Papa Ivan Pavao II je ublažio to učenje – zadržavajući pritom osnovno načelo – dopuštajući u Familiaris Consortio (84) da u nekim slučajevima ponovno vjenčani par može nastaviti živjeti zajedno zbog svoje djece, ako „uzmu na sebe dužnost živjeti u suzdržavanju od djela koja su svojstvena bračnim parovima“ (tadašnji kardinal Ratzinger dodao je da bi čak i ovo rješenje bilo neadekvatno ako bi zajednički život ponovno vjenčanog para izazvao skandal). Ali i tu je papa Franjo napravio iskorak, rekavši kako bi ponovno ‘vjenčani’ parovi mogli uživati u blagodatima seksualne intimnosti – iako je njihov brak nezakonit – i još uvijek primati euharistiju.

Ne znam kako se to novo papinsko učenje može pomiriti s tradicijom Crkve i s Gospodinovim živopisnim upozorenjem protiv preljuba – kao ni učeni kardinali čija je sumnja (dubia) još uvijek bez odgovora. No, čini se da Papin argument ovisi o dvije pretpostavke: prvo da se druga bračna zajednica mora održati zbog djece; drugo da je seksualna intimnost ključna za zdravlje te druge zajednice.

Prva od tih pretpostavki čini se dovoljno razumnom i objašnjava zašto je papa Ivan Pavao II. omogućio takvim parovima da nastave zajednički život. Ali druga je pretpostavka u najboljem slučaju upitna. Mnogi sretno vjenčani parovi mogu svjedočiti da je suzdržavanje od seksualnih odnosa poteškoća, ali ne i nemogućnost. U svakom slučaju, to je teškoća za roditelje, a ne za djecu. Ipak, papa Franjo predlaže da par mora imati seksualne odnose zbog dobrobiti djece.

Jesu li djeca iz drugog braka nekako povrijeđena kada se njihovi roditelji – slijedeći savjete pape Ivana Pavla II – obvežu živjeti kao brat i sestra? Nema dokaza koji potkrepljuju taj zaključak. Ali postoje dokazi – dovoljno dokaza – koji pokazuju da su djeca oštećena razvodom. Do objave Amoris Laetitia, čitava težina katoličkog učenja o braku svjedočila je o razumijevanju Crkve prema toj nesretnoj stvarnosti.

Prošli je tjedan, u svome obraćanju sudcima tribunala rimske Rote, papa Franjo primijetio da bračna zajednica „ne može biti u potpunosti ugašena proglašenjem ništavnosti“ kada su u pitanju djeca. Crkva – sud – mora voditi računa o dobrobiti te djece.

Zasada je dobro. Ali, sada pogledajte kako Papa ilustrira svoje stajalište:

„…kako se može objasniti djeci da – na primjer – njihova majka, koju je otac napustio i nije spremna uspostaviti drugu bračnu vezu, prima nedjeljnu euharistiju s njima, dok njihov otac, živi nevjenčano i čeka proglašenje ništavnosti brak, ne može sudjelovati za euharistijskim stolom?“

U ovom izvanrednom primjeru, papa Franjo otkriva svoje simpatije. Napuštena majka koja „nije voljna“ ponovno se udati – drugim riječima, žena koja se čvrsto drži svog bračnog zavjeta čak i žrtvujući sebe – je zlikovka. Otac koji se ponovno vjenča je oštećena strana, koja zaslužuje dodatnu pastoralnu pažnju.

Papa sugerira da će djeca biti uznemirena ne zato što je njihov otac napustio majku (a vjerojatno je i njih napustio), već zato što njihov otac, koji je sada u nedozvoljenoj zajednici, ne može primiti euharistiju. Papa je ovu djecu uvrstio kao svjedoke za svoj argument. No, je li njihovo svjedočenje pouzdano? Još točnije, postoje li ta djeca? Puno sreće u pronalasku.

Međutim, nećete imati problema s pronalaženjem djece koja su zabrinuta jer se njihov otac, koji je napustio majku, svake nedjelje pojavljuje na misi sa svojom mlađom suputnicom i prima euharistiju, pod dvosmislenim tumačenjem koje nudi Amoris Laetitia . Kako to objasniti djeci, a da pritom ne potkopate njihovu vjeru u predanost Crkve o svetosti braka?

Samo usput, kako objašnjavate napušteno potomstvo prvog braka, a da pritom ne potkopate povjerenje djece u predanost Crkve i brige za njihovu dobrobit? Zapanjujuće je, zar ne, da navedene pastoralne novine uvedene „zbog djece“ uvijek idu u korist odraslima koji su spremni ostaviti tu djecu iza sebe.

Izvor