Utjelovljenom lažju na blaženika

Bl. Alojzije Stepinac – proglašenje svetosti na čekanju


Zapravo je iritantno kako se teško, čak i danas, istina o Stepincu probija do šire javnosti. Pa i – hrvatske. Bl. Alojzije je, govoreći pred komunističkim sudom, kazao kako će povijest pravilno ocijeniti sav njegov rad. Nažalost, još – čekamo! A „Papina komisija“ do sada nije (baš) pomogla.

Stepinac: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti, ne samo ismjehivanje, prijezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.“

Piše: Josip VričkoKatolički tjednik

Potkraj siječnja Nakladnička je kuća Verbum predstavila knjigu Ljubav koja spašava Josepha Ratzingera – Benedikta XVI. Riječ je o prijevodu najnovijeg talijanskog izdanja koje je objavila službena vatikanska nakladna kuća Libreria Editrice Vaticana u suradnji s nakladnom kućom Cantagall, au sklopu Ratzingerovih Odabranih djela. Jasno, ovo djelo zavrjeđuje pozornost samo po sebi, no za hrvatsko je čitateljstvo nova knjiga Pape u miru značajna jer se u njoj nalazi i jedno poglavlje o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu čiji spomendan obilježavamo 10. veljače.

Kuharićeva gorčina

Slaveći misu u Papinskom hrvatskom zavodu Svetog Jeronima, tadašnji je kardinal Ratzinger u svojoj propovijedi govorio o zagrebačkom nadbiskupu, njegovoj vjernosti Kristu usred najgorih mogućih životnih okolnosti, progona, mržnje i odbacivanja. Ističući koliko je Stepinac bio izložen i kako je, usprkos tomu, vjerno branio Božje stvari i ljudska prava.

Slijedom čega treba podsjetiti i kako je potkraj prošle godine objavljena knjiga, prva velika biografija Franje Kuharića Kardinal i vlast, nastala nakon što je Miroslav Akmadža 13 godina prikupljao materijal među kojim je – što je od iznimne važnosti – i kardinalov dnevnik. Nema, dakle, dvojbe kako je kardinalov biograf mogao steći cjelovit uvid o mnogim kardinalovim stavovima, pa tako i o Stepincu.

No, novinare, baš, uostalom, kao i širu javnost zanima(lo) je nakon objavljivanja knjige što bi Kuharić u svojem dnevniku napisao danas o tomu zašto Stepinac još nije proglašen svetim. Akmadža drži kako bi u tom hipotetskom dnevniku bilo puno gorčine. „Poznavajući Kuharića kako ga sad poznajem nakon što sam napisao njegovu biografiju, mislim da bi ga sve ovo strašno pogodilo. Ni sada on ne bi istupao javno, ali bi u nekoj propovijedi indirektno provukao svoje neslaganje“, kazao je za Globus Akmadža.

U kontekstu čega treba vidjeti i kako hrvatski biskupi gledaju na „slučaj Stepinac“ ili – možda bolje?! – „slučaj Papa“. Prošle je godine, primjerice, sad već, nažalost, pokojni gospićko-senjski biskup u miru Mile Bogović kazao kako je ono što je Sveti Otac učinio u slučaju Stepinčeve kanonizacije presedan u Crkvi. Misleći, dakako, pritom na formiranje Mješovite hrvatsko-srpske komisije čija je zadaća bila zajednički razmotriti lik kardinala Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugog svjetskog rata.

Papine dobre namjere

„Na kraju je zaključak Komisije da je proglašenje svetim samostalni čin svake Crkve. Kada znamo kakvim se kriterijima SPC služi za proglašenje sveti(telji)ma, još teže nam je shvatiti Papin potez. Iako ne sumnjam u dobre njegove namjere“, kazao je za portal Domoljubnog radija biskup Bogović čiju su, inače, predanost Stepinčevoj kanonizaciji neki mediji zlorabili. Poput – a to je najizrazitiji primjer – Hrvatskog tjednika koji je 2019. izmislio Bogovićevu izjavu kako papu Franju ne treba zvati u Hrvatsku, a sve to – još! – uz naslov Napad pape Franje na Hrvate je poput srpske bombe.

Svesrdno nastojanje Svetog Oca da se dođe do istine vrijedno je, dakako, respekta. Ali rečena Komisija pokazala se, makar do sada, više kao remetilački ili, u najmanju ruku, usporavateljski čimbenik. Poglavito zbog činjenice što se srpska strana, dakle Srpska Pravoslavna Crkva, u tome procesu postavila kao tužitelj. Usprkos, međutim, tomu nisu donijeli niti jedan valjan dokument koji bi kompromitirao Stepinca kao osobu i kao nadbiskupa. Tako je, kao što je to primijetio i biskup Bogović, možda jedina korist od toga u Vatikanu promovirana tijela to što se srpska strana konačno suočila s faktom da se (komunistički) pamflet Magnum crimen raspopa Viktora Novaka (više)ne može koristiti za dokazivanje povijesne istine o blaženiku.

Nema (više) tajni u Vatikanu

Istina, otimali su se Srbi nakon toga tvrdeći kako im je problem zatvoreni Tajni vatikanski arhiv kao mjesto gdje bi se trebali nalaziti argumenti za njihovu tužbu protiv Stepinca. Naročito pritom apostrofirajući materijal vezan za Drugi svjetski rat. No, i taj je argument u međuvremenu otpao. Naime, od 2. ožujka 2020., odlukom Svetog Oca, otvoreni su za izučavanje i dokumenti vezani uz pontifikat Pija XII. koji je bio papa tijekom Drugog svjetskog rata, odnosno od 1939. do 1958., i koga neki optužuju da nije dovoljno učinio za spas Židova od nacifašističkog proganjanja. (Uz to papa Franjo je potkraj listopada 2019. promijenio dotadašnji naziv u Vatikanski apostolski arhiv.)

Kao što znamo, Pio XII. Stepinca je proglasio kardinalom pa je, valjda, kompromitacija toga Pape ujedno trebala kompromitirati i Bl. Alojzija. Već su povjesničari detektirali kako ima dosta sličnosti u osporavanju Papine i Stepinčeve svetosti. Biskup Bogović drži kako osporavatelji Pija XII. i kardinala Stepinca dolaze iz sličnih krugova. Kada je riječ o sličnosti, ona je u tomu što su obojica istupala protiv fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma. Bogović bi dodao i – liberalizma. „Da je pobjeda bila na strani fašizma i nacionalsocijalizma, ne bi ni Papa ni Stepinac prošli bolje u očima pobjednika. Liberalizam često tretiramo kao neko nevinašce koje tu i tamo skrene sa staze, ali smjer mu je dobar. Ali iz liberalizma su zapravo izrasla tri spomenuta – izma“, uvjeren je pokojni gospićko-senjski biskup.

NDH je bila protukatolička

No, vratimo se još malo „Papinoj komisiji“. Jedan od (srpskih) članova je pakračko-slavonski episkop Jovan Ćulibrk koji je u siječnju 2020., govoreći za Jutarnji list, uz ino, kazao kako je Nezavisna Država Hrvatska bila samoproklamirana ultrakatolička država. Jasno, slijedom kronične srpsko-pravoslavne ujdurme iz te je konstatacije trebalo zaključiti kako je Stepinac kao predstavnik Katoličke Crkve u toj državi imao neograničen utjecaj i apsolutnu moć. Nije to prenulo novinara toga zagrebačkog dnevnika, unatoč tomu što je znano kako nitko od državnih vlasti nije državu proklamirao katoličkom. Uz to, uz katolicizam, NDH je priznavala islam, a Pavelić je sve činio da udobrovolji muslimane. Više je, dakle, nego neprecizno takvu državu definirati kao katoličku. A o „ultrakatoličkoj“ nema niti govora.

„Objektivno, ta se država ponašala protukatolički, jer je pod strogom cenzurom držala katolički tisak, jer je donosila protukatoličke zakone i zakonske odredbe, jer nije prihvaćala konstruktivne prijedloge crkvene hijerarhije, jer se državni poglavar uvrjedljivo odnosio prema najvišem crkvenom autoritetu u državi, jer je planirao zatvoriti katoličkog nadbiskupa, a možda ga i likvidirati“, uzvratio je povjesničar dr. Jure Krišto pakračko-slavonskom episkopu podsjećajući ga kako je sve to u radu Komisije obilato dokumentirano. A Krišto je pouzdan svjedok za takvu tvrdnju budući da je, uz Ćulibrka, i osobno član rečene Komisije.

Stara (je) laž ugodnija

Zapravo je iritantno kako se teško, čak i danas, istina o Stepincu probija do šire javnosti. Pa čak i – hrvatske. Zašto je to tako?! Jedan od odgovora ponudio je dr. Robin Harris, autor knjige Stepinac – njegov život i doba, prve cjelovite biografije o životu i vremenu Bl. Alojzija Stepinca na engleskom jeziku. On vjeruje kako postoje dva temeljna problema. „Prvi je što ima još ljudi koji ne znaju sve relevantne činjenice jer ih nije moguće saznati zbog komunističke propagande. Sam je Stepinac komunizam zvao mendacium incarnatum, tj. utjelovljena laž. Drugi je problem što istina nije ugodna, što je stara laž ugodnija i politički korisnija“, poručuje Harris.

Uz to, treba podsjetiti i kako se Bl. Alojzije i u jednom od najtežih trenutaka u svome životu nije plašio „utjelovljene laži“. Govoreći 3. listopada 1946. pred jugoslavenskim sudom, kazao je: „Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala, izjavljujem pred Bogom, narodom, diplomatskim zborom, da sam potpuno nevin, a povijest će pravo ocijeniti sav moj rad. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti, ne samo ismjehivanje, prijezir i poniženje, nego, jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki čas i umrijeti.“

Sjetimo se tih njegovih riječi 10. veljače!