IBRAHIM: Kako reformirati islam

Raymond Ibrahim

FrontPageMag

Opskrbljivači “umjerenog islama” sve češće ispadaju prodavači: nakon što s velikom preciznošću opisuju problem svog “kupca”, oni prezentiraju svoj “proizvod” kao rješenje — bez mnogo objašnjenja.

Uzmimo kao primjer nedavni članak pod naslovom “Kako učiniti islamski svijet manje radikalnim“, autora Yahye Cholila Staqufa (na slici gore), koji je 14. siječnja 2021. godine objavio Wall Street Journal. Prva polovica članka ispravno sažima problem i zaslužuje opširno citiranje:

Gotovo generaciju nakon 9/11, svijet nije postigao previše napretka što se tiče oslobađanja od prijetnje radikalnog islama. Za svakog Osamu bin Ladena ili Abu Bakra al-Baghdadija koje SAD eliminira, pojavljuje se 100 radikala.

Stravično nasilje progutalo je veći dio islamskog svijeta, od Središnje Azije do Bliskog istoka i Afrike. Također povremeno eruptira na ulicama Londona, Pariza i New Yorka. Do 2019. godine, samo britanska domaća obavještajna agencija vodila je nadzorne liste koje obuhvaćaju više od 35.000 osumnjičenika za islamistički teror za koje se vjeruje da predstavljaju prijetnju Ujedinjenom Kraljevstvu.

Zašto moderni svijet muči islamski ekstremizam? Zašto Al-Kaida, Boko Haram i Islamska država pokazuju takvo divljaštvo?

Kao što sam nedavno rekao Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda, doktrina, ciljevi i strategija tih ekstremista može se pronaći u određenim načelima islama kako se prakticirao u povijesti. Dijelovi klasičnog islamskog zakona zahtijevaju islamsku supremaciju, potiču neprijateljstvo prema nemuslimanima i zahtijevaju uspostavljanje univerzalne islamske države ili kalifata. ISIS ne predstavlja odstupanje od povijesti. […]

Klasična islamska ortodoksija predviđa smrt kao kaznu za apostaziju, a prava nemuslimana uvjetuje voljom muslimanskog vladara, nudeći malo zaštite nevjernicima izvan ovog krajnje diskriminirajućeg okvira. Milijuni predanih muslimana, uključujući mnoge u nemuslimanskim nacijama, smatraju da je puna implementacija ovih načela presudna za njihovu vjeru.

Za sad je dobro; no potom, nakon što je točno opisao opseg problema, Stafuq odjednom (i suptilno) okreće priču:

Problem je u tome što su ta načela, koja čine jezgru islamske ideologije, štetne za miran suživot u globaliziranom, pluralističkom svijetu. Ali ne možemo izbombardirati ideologiju iz postojanja. Gotovo svaki četvrti čovjek na svijetu je musliman, a mnogi muslimani — uključujući mene — spremni su umrijeti za našu vjeru. Svijet neće protjerati islam, ali može i mora protjerati pošast islamskog ekstremizma. To će zahtijevati zajednički rad muslimana i nemuslimana, oslanjajući se na miroljubive aspekte islamskog učenja kako bi potaknulo poštovanje vjerskog pluralizma i temeljnog dostojanstva svakog čovjeka.

Dakle, nakon što je ispravno utvrdio da autentične doktrine islama “zahtijevaju islamsku supremaciju”, “potiču neprijateljstvo prema nemuslimanima” i da “ISIS ne predstavlja odstupanje od povijesti”, Stafuq odjednom minimizira problem označavajući ga “islamskom ideologijom” i “islamskim ekstremizmom” — kao da ništa od onoga o čemu govori nije prirođeno islamu. On čak ide toliko daleko da se predstavlja kao osoba voljna umrijeti “mučeničkom” smrću za navodno “pravi islam”, koji je, naravno, otvoren za držanje ruka i “zajednički rad” s nemuslimanima.

Štoviše, razmotrite kako ograničava opcije nemuslimanskog svijeta. Strogo govoreći, nemogućnost “izbombardiranja ideologije iz postojanja” nije istina. Još važnije, tko je rekao da su takve ekstremne mjere neophodne? Samo govorenje istine; držanje islama odgovornim; provođenje sankcija i zadržavanje pomoći; i jednostavno zabranjivanje islama i njegovih sljedbenika u nemuslimanskim zemaljama — sve mjere koje ne bi “izbombardirale” ili ubile bilo kojeg muslimana — učinilo bi puno u eliminiranju “islamskog ekstremizma” i to od strane samih muslimana (kao što se to gotovo dogodilo tijekom kolonijalne ere).

U svakom slučaju, nakon što je osvojio povjerenje kritičkog čitatelja svojim početnim izlaganjem problema i odbacivši bilo kakva prava rješenja, Stafuq nastavlja nuditi svoje vlastito rješenje:

Najtrajniji način obraćanja ekstremističkoj religijskoj ideologiji jest rekontekstualizacija njezinih učenja i njezina reforma iznutra. … Ono što je potrebno je vjerodostojna alternativa koja je u skladu s islamskom ortodoksijom i koju razvijaju i objavljuju oni s vjerskim i političkim autoritetom u muslimanskom svijetu.

Sve ovo zvuči dobro, ali ako je problem sama “islamska ortodoksija”, kao što je Stafuq inicijalno i ispravno utvrdio, kako bilo koja “alternativa” — što znači nešto što proturječi ortodoksiji — može biti “vjerodostojna”? Ako Kuran i prorok jasno i nedvosmisleno pozivaju na kažnjavanje i smrt apostata te neprijateljstvo i diskriminatorno podčinjavanje nemuslimana — a to i čine — kako pozivanje na suprotno iskreni musliman može smatrati “vjerodostojnim”?

Očigledno ova najvažnija pitanja nisu važna; ono što je važno je torbarenje Safuqovog proizvoda, koji se konačno pojavljuje pred sam kraj:

Indonezijska Nahdlatul Ulama, najveća neovisna muslimanska organizacija na svijetu, u kojoj služim kako generalni tajnik, promiče takvu alternativu… Lideri diljem svijeta mogu najbolje doprinijeti ispitivanjem shvaćanja islama koji cvjeta u Indoneziji.

Usput, ne treba podcjenjivati ili osuđivati napore muslimanskih reformatora kao uzaludne i neiskrene da bi se prihvatila jednostavna činjenica: kad god takvi reformatori usmjere svoje apele ili napore na nas — nemuslimane, “nevjernike”, koji po definiciji imaju nula utjecaja na islamsku dogmu — umjesto na svoje vlastite suvjernike, u kojima leži i problem i rješenje, oni imaju nekakvu drugu agendu.

PIŠE:Ivan Toth

IZVORFrontPageMag