SPENCER: Krađa kulturne baštine Zapada – 2. dio

Robert Spencer

Universe Today

Je li moderna znanost nastala u islamskom svijetu?

Čitatelj ove knjige koji je stekao moderno obrazovanje u Zapadnoj zemlji možda će ovu Starkovu izjavu smatrati nevjerodostojnom. Uostalom, nije li moderna znanost započela u islamskom svijetu? Nisu li muslimani izmislili algebru, astrolab i nulu? Nisu li muslimani sačuvali klasike starogrčke filozofije, dok je Europa bila zaslijepljena strogim kršćanskim dogmatizmom? Nisu li velika islamska carstva prošlosti bila blistava svjetla civilizacije, dok je kršćanska Europa bila relativno barbarska i primitivna? “Jer dok su se [kalifi] al-Rashid (786.-809.) i al-Mamum (813.-833.) udubljivali u grčku i perzijsku filozofiju”, prema povjesničaru Philipu K. Hittiju, “njihovi su se suvremenici na Zapadu, Karlo Veliki i njegovi knezovi, navodno bavili umijećem pisanja svojih imena… Nitko u ranom Srednjem vijeku nije toliko pridonio ljudskom napretku kao Arapi.”

Zapravo, veliki dio svega ovoga pretjeran je i u pogledu islama i Europe, često iz sasvim transparentnih apologetskih motiva. Astrolab je razvijen, ako ne i usavršen davno prije Muhamedova rođenja. Nula, koja se često pripisuje muslimanima, kao i ono što danas znamo kao “arapski brojevi”, nisu potekli u Arabiji, već u predislamskoj Indiji. Aristotelova djela na arapskom nisu u početku uopće sačuvali Arapi, već kršćani poput svećenika iz petog stoljeća Proba Antiohijskog, koji je Aristotela predstavio arapskom svijetu. Jedan drugi kršćanin, Huneyn ibn-Ishaq (809.-873.), preveo je mnoga djela Aristotela, Galena, Platona i Hipokrata na sirijski. Njegov sin ih je potom preveo na arapski. Sirijski kršćanin Yahya ibn ‘Adi (893.-974.) također je prevodio filozofska djela na arapski, a napisao je i jedno svoje, Reformacija morala. Njegov učenik, još jedan kršćanin po imenu Abu ‘Ali ‘Isa ibn Zur’a (943.-1008.), isto tako je prevodio Aristotela i druge iz sirijskog na arapski. Prvu medicinsku raspravu na arapskom jeziku napisao je kršćanski svećenik. Prvu bolnicu osnovao je u Bagdadu tijekom Abasidskog kalifata — ne musliman, već nestorijanski kršćanin. Prvu medicinsku školu osnovali su u perzijskom Gundeshapuru — asirski kršćani.

Ukratko, postojalo je vrijeme kad je doista bila istina da je islamska kultura naprednija od europske, ali ta superiornost odgovara razdoblju kad su muslimani mogli crpiti i unaprjeđivati dostignuća bizantskih i drugih civilizacija. No, kad su jednom muslimanski vladari od pokorenih naroda uzeli ono što su mogli i kad su židovskim i kršćanskim zajednicama oduzeli njihovo materijalno i intelektualno bogatstvo te ih temeljito pokorili, islam je ušao u razdoblje intelektualnog propadanja od kojeg se još uvijek nije oporavio.

Muslimani su zasigurno bili inovativni na visokim razinama. Civilizirani ljudi duguju muslimanskim vjernicima kao što je Abu Ja’far Muhammad ibn Musa Al-Khwarizmi (780.-850.), čija je pionirska rasprava o algebri, Al-Jabr wa-al-Muqabilah, dala algebri njezino ime i imala velik utjecaj u Europi. (Al-Khwarizmi je, naravno, slijedio pionirske korake Diofanta Aleksandrijskog, koji je umro u kasnom trećem kršćanskom stoljeću.) Abu Raihan al-Biruni (973.-1048.) odradio je revolucionarni rad na izračunavanju zemljopisne dužine i širine. Kalif Harun al-Rashid (786.-833.), koji je postao kalif 813. godine, uspostavio je profesionalne standarde za liječnike i farmaceute. Abu Bakr al-Razi ili Razi (865.-925.) napisao je dugačke rasprave o medicini i alkemiji koje su utjecale na razvoj medicinske znanosti i kemije u srednjovjekovnoj Europi. Poznati muslimanski filozof Avicena (Ibn Sina, 980.-1037.) napisao je medicinski udžbenik koji je pet stoljeća bio najznačajniji među europskim liječnicima, sve do 1600-ih godina. Plodonosni učenjak Abu ‘Uthman ‘Amr ibn Bahr al-Jahiz (776.-868.) napisao je više od dvije stotine knjiga o mnoštvu tema: od politike (Institucija kalifata) i zoologije (Knjiga o životinjama u sedam tomova), pa sve do kuhinje (Arapska hrana) i svakodnevnog života (Trezvenost i razdraganostUmijeće držanja jezika za zubima.) Matematičar Abu Ali al-Hasan ibn al-Haytham (965.-1039.) bavio se ranim i utjecajnim radom na području optike.

Međutim, Stark ističe da su “islamski učenjaci postigli značajan napredak samo u pogledu specifičnog znanja, poput određenih aspekata astronomije i medicine, koji nisu zahtijevali nikakvu opću teorijsku osnovu. A kako je vrijeme prolazilo, čak je i takav napredak prestao.”

Muslimani uvode inovacije, kršćani ih koriste

“1001 inovacija” opisuje sebe kao “jedinstveni obrazovni projekt sa sjedištem u Velikoj Britaniji koji otkriva bogato naslijeđe koje muslimanska zajednica dijeli s drugim zajednicama u Velikoj Britaniji i Europi”. On tvrdi da je “nereligiozni i nepolitički projekt koji želi omogućiti da pozitivni aspekti napretka u znanosti i tehnologiji djeluju kao most u razumijevanju međuovisnosti zajednica tijekom ljudske povijesti” — i to čini isticanjem 1001 inovacije koje su muslimani navodno donijeli na svijet. Ova je izložba osmišljena za privlačenje širokih masa: “1001 inovacija sastoji se od putujuće izložbe diljem Ujedinjenog Kraljevstva, šarene, lako čitljive knjige, posvećene web stranice i tematske kolekcije obrazovnih plakata koji nadopunjuju paket nastavnika u srednjim školama.” Poziva sudionike na “Otkrivanje muslimanske baštine u našem svijetu u sedam prikladno organiziranih zona: domu, školi, tržnici, bolnici, gradu, svijetu i svemiru.”

Mnoge od ovih 1001 inovacija uključuju stvari poput “prvog bezalkoholnog pića na svijetu”, a perspektiva organizatora ovog pothvata postaje jasna u odjeljku koji uključuje detaljna astronomska otkrića koja se mogu pronaći u Kuranu. Na način svojstven sovjetskoj propagandi Hruščove ere o svemu od bejzbola, pa do zoologije i Rusa, on često tvrdi da su izumi i otkrića koja se uobičajeno pripisuju Zapadnjacima zapravo potekla iz islamskog svijeta. “Abbas ibn Firnas”, govore nam, “je bio prva osoba koja je stvarno pokušala konstruirati leteći stroj i letjeti. Njegov prvi let odigrao se 852. godine u Cordobi kad se omotao u široki ogrtač učvršćen drvenim podupiračima i skočio s minareta Velike džamije u Cordobi. Iako je ovaj pokušaj bio neuspješan, nastavio je raditi na poboljšanju svog dizajna.” I nešto ozbiljnije, “poljskog se učenjaka i izumitelja Kopernika predstavlja kao utemeljitelja moderne astronomije. Povjesničari su nedavno utvrdili da se većina njegovih teorija temeljila na Nasir al-Din al-Tusiju i Ibn Shatiru. Ibn al-Shatirova planetarna teorija i modeli su matematički identični onima koje je Kopernik pripremio više od stoljeća nakon njega, što je pokrenulo pitanje kako je Kopernik stekao takve elemente informacija. Linija prijenosa leži u Italiji, u kojoj su grčki i latinski materijali koji su koristili al-Tusijev izum kružili u vrijeme kad je Kopernik tamo studirao.”

Takve tvrdnje samo ističu zbunjenost onih koji ih iznose. Jer, ako su muslimani doista napravili inovacije u aerodinamici, astronomiji i na ostalim područjima davno prije nego što su to učinili Europljani, što se s njima dogodilo? Zašto su Europljani bili ti koji su iskoristili ta otkrića za tehnološki napredak? Čak i ako je Kopernik (koji je potekao iz pobožne katoličke obitelji i koji je možda i sam bio svećenik) bio pod utjecajem Ibn al-Shatora, što nije univerzalno prihvaćeno, zašto muslimani nisu iskoristili njegove spoznaje na način na koji je to učinio Kopernik? Ibn al-Shatir je umro 1375. godine, samo nešto manje od stotinu godina prije Kopernikova rođenja 1473. godine. A opet, u tom stoljeću, kao i stoljećima nakon, islamski astronomi nisu učinili ništa vrijedno spomena s otkrićima svojih suvjernika. Ako je islam sadržavao sjeme visoke razine kulturnih dostignuća u kojima je islamski svijet uživao tijekom svog vrhunca, zašto nije uspio preokrenuti strmoglavi pad s tih visina? Mnogi muslimanski i nemuslimanski pisci danas odgovaraju na to optužujući Zapad, ali to još jednom izbjegava problem — jer ako islam u sebi sadrži sredstva kojima civilizacija može napredovati izvan svega što nemuslimanski svijet može ponuditi, čovjek bi pomislio da bi muslimani mogli smisliti načine za zaobilaženje štetnog utjecaja Zapada.

U svakom slučaju, iako pothvat poput “1001 inovacija” može imati svoje zasluge, vrijedno je istaknuti da ne postoji odgovarajući projekt koji bi isticao izume kršćana. Naravno, organizatori “1001 inovacija” bi vjerojatno odgovorili da je to zato što su samo muslimani ti čija se civilizacija i postignuća ocrnjuju i stoga samo muslimani moraju podsjetiti svijet na dostignuća svojih predaka. Također, općenito se pretpostavlja da su svjetonazor i povijest dominantne kulture u bilo kojem području opće poznati. Međutim, u ovo doba multikulturalizma i tendencije samoubilačkog samooptuživanja na Zapadu, to se više ne može uzeti zdravo za gotovo. S mržnjom prema vlastitoj kulturi i povijesti koja se širila među mladima na Zapadu, vjerojatnije je da je malo učenika danas svjesno povijesnih izuma za koje su odgovorni kršćani, uključujući one koji nisu pukom slučajnošću razvijeni u kršćanskom kontekstu, već koji u cijelosti duguju svoje postojanje kršćanskim pretpostavkama. Na primjer, većina ljudi je vjerojatno nesvjesna ključne uloge koju je odigrala Katolička crkva, koju Woods detaljno opisuje, u razvoju sveučilišta, ekonomije slobodnog tržišta, pa čak i sekularnih pravnih kodeksa. Islamski je svijet, naravno, bio među korisnicima mnogih kršćanskih inovacija, velikih i malih. U kasnom je petnaestom stoljeću, perzijski mistični pjesnik Nur ad-Din Abd ar-Rahman Jami (1414.-1492.) rekao da mu je vid postao izuzetno slab, iako je “pomoću franačkih naočala” ponovno mogao jasno vidjeti stvari. Je li fatalizam koji je duboko ukorijenjen u islamskoj svijesti mogao usporiti razvoj muslimanskih pomagala za vid?

Stark također iznosi neke inovacije i otkrića kršćanske Europe, poglavito napredak u proizvodnim metodama, navigaciji i ratnoj tehnologiji te zaključuje: “Sav taj izvanredan razvoj može se povezati s jedinstveno kršćanskim uvjerenjem da je napredak Bogom dana obveza, koju zahtjeva dar razuma. Činjenica da će nove tehnologije i tehnike uvijek dolaziti bila je temeljni članak kršćanske vjere. Stoga, niti jedan biskup ili teolog nije osudio satove ili jedrenjake — iako su oba bili osuđivani na vjerskoj osnovi u raznim nezapadnim društvima.” Doista, satovi potječu iz srednjovjekovne katoličke Europe, dok je 1560. godine Ogier Ghiselin de Busbecq, austrijski veleposlanik u Osmanskom Carstvu, napisao da njegovi domaćini “nikad nisu bili u stanju tiskati knjige i postavljati javne satove. Smatraju da njihovi sveti spisi, to jest, njihove svete knjige, više ne bi bili sveti kad bi se tiskali; i da bi uspostavljanje javnih satova umanjilo autoritet njihovih mujezina i drevnih obreda.” Tek sredinom devetnaestog stoljeća, doba u kojem su islamske norme bile u defenzivi i povlačenju, instaliran je prvi javni sat u Carigradu; to je vjerojatno prvi javni sat podignut u bilo kojoj islamskoj zemlji.

Učinci kršćanske otvorenosti prema inovacijama i islamskog otpora prema njima odjekuju na mnogim poljima. Čak ni u medicini, iako islamski svijet s ponosom ukazuje na mnoge rane liječnike i teoretičare medicine, nije musliman, već je belgijski liječnik i istraživač Andreas Vesalius (1514.-1564.) bio taj koji je utro put modernom medicinskom napretku kad je objavio prvi točan opis ljudskih unutarnjih organa, De Humani Corporis Fabrica (O sastavu ljudskog tijela) 1543. godine. Zašto musliman to nije mogao učiniti? Jer je Vesalius mogao secirati ljudska tijela, dok je ta praksa zabranjena u islamu. Štoviše, Vesaliusova knjiga ispunjena je detaljnim anatomskim crtežima — dok su u islamu također zabranjeni umjetnički prikazi ljudskog tijela.

Crkva je za znanost? Ali što je s Galileom?

Starkova referenca na “jedinstveno kršćansko uvjerenje da je napredak bogom dana obveza”, može se nekima učiniti čudnom s obzirom na činjenicu da je Katolička crkva osudila Galilea Galileija (1564.-1642.), samog “oca znanosti”, kao heretika jer je rekao da se zemlja okreće oko sunca. Galileovo i Scopesovo “Majmunsko” suđenje općenito formiraju podržavajuću tezu da je kršćanstvo anti-znanosti. Međutim, povjesničar Thomas Woods primjećuje u vezi prvog slučaja: “Jednostrana verzija slučaja Galileo s kojom je upoznata velika većina ljudi uglavnom je kriva za rašireno vjerovanje da je Crkva ometala napredak znanstvenih istraživanja. No, čak i da je Galileov incident toliko loš koliko ljudi misle da je bio, kardinal John Henry Newman, proslavljeni obraćenik iz anglikanizma iz devetnaestog stoljeća, smatrao je vrlo značajnom činjenicu da je to praktično jedini primjer koji pada na pamet.”

Mit je da je opskuristička Crkva, zaslijepljena dogmom, proganjala i osudila Galileija jer se crkveni dužnosnici nisu mogli pomiriti s idejom da se zemlja okreće oko sunca zbog biblijskih izjava poput “Zemlju si stavio na stupove njene, neće se poljuljati u vijeke vjekova” (Psalam 104:5). Stvarnost nije baš tako prikladna. Zapravo, isusovački su astronomi bili među Galileovim najranijim i najoduševljenijim pristalicama. Kad je Galileo prvi put objavio potkrjepljujuće dokaze u korist Kopernikove heliocentrične teorije, kardinal Maffeo Barberini (1568.-1644.), budući papa Urban VII. — papa kojem se kasnije zamjerio — poslao mu je čestitku. Kad je Galileo posjetio Rim 1624. godine, Urban VII., koji je godinu dana ranije postao papa, poželio je dobrodošlicu znanstveniku, darovao ga i uvjeravao da Crkva nikad neće proglasiti heliocentrični sustav heretičkim. To je prilično čudno ponašanje Barberinija ako je smatrao da je Galileo zbog podučavanja heliocentrizma heretik. U stvarnosti, papa i drugi crkvenjaci, prema povjesničaru Jonathanu Langfordu, “vjerovali su da bi Galileo mogao biti u pravu, ali su morali pričekati još više dokaza”.

A što je s biblijskim odlomcima za koje se činilo da podučavaju da se Zemlja nije pomaknula? Kardinal Robert Bellarmine (1542.-1621.) objasnio je da “ako bi postojali stvarni dokazi… da se sunce ne okreće oko zemlje, veće zemlja oko sunca, onda bismo trebali s velikom obazrivošću objasniti dijelove Svetog pisma za koje se čini da podučavaju suprotno i radije priznati da ih nismo razumjeli, nego mišljenje koje se pokazalo istinitim proglasiti lažnim. Ali, što se mene samog tiče, ja neću vjerovati da postoje takvi dokazi sve dok mi ih ne pokažu.” I to je u biti konačni izvor Galileovog sukoba s Crkvom: on je učio kao činjenicu ono što je u to vrijeme još uvijek imalo status teorije. Kad su crkveni dužnosnici 1616. godine zamolili Galileija da podučava heliocentrizam kao teoriju, a ne kao činjenicu, on se složio; međutim, 1632. godine objavio je novo djelo, Dijalog o dva glavna svjetska sustava, u kojem je heliocentrizam ponovno predstavio kao činjenicu.

To je razlog zašto je Galileu suđeno zbog sumnje na herezu i zbog čega je stavljen u kućni pritvor; naredba da mu se ne dopusti objavljivanje nije bila provedena. Povjesničar J. L. Heilbron primjećuje da od samog njezinog početka kontroverza nije bila shvaćena onako kao što je od tada iznose mnogi kritičari Crkve. Osuda Galileija , kaže Heilbron, “nije imala općeg ili teološkog značenja. Gassendi je 1642. godine primijetio da odluka kardinala [koji su osudili Galileija], iako važna za vjernike, ne predstavlja članak vjere; Riccioli 1651. godine da heliocentrizam nije hereza; Mengeli 1675. godine da tumačenja Svetog pisma mogu vezati katolike samo ako se slože na općem vijeću; i Baldigiani 1678. godine da su svi sve to znali.”

Govoreći o Galileovom slučaju 1992. godine, papa Ivan Pavao II. je napomenuo:

Od početka Prosvjetiteljskog doba pa sve do današnjih dana, slučaj Galileija bio je svojevrsni “mit”, u kojem je slika izmišljena iz događaja koji su bili prilično udaljeni od stvarnosti. U toj je perspektivi, slučaj Galileo bio simbol navodnog odbijanja znanstvenog napretka Crkve ili “dogmatskog” opskurantizma suprotstavljenog slobodnoj potrazi za istinom. Taj je mit odigrao značajnu kulturnu ulogu. Pomogao je usidriti brojne znanstvenike dobre vjere u ideji da postoji nesklad između duha znanosti i njegovih pravila istraživanja s jedne strane i kršćanske vjere s druge. Tragično međusobno nerazumijevanje protumačeno je kao odraz temeljne opozicije između znanosti i vjere. Pojašnjenja koja su dostavila nedavna povijesna istraživanja omogućuju nam konstataciju da ovaj tužni nesporazum sad pripada povijesti.

Ivan Pavao je također potvrdio temeljno kršćanske osnove moderne znanosti: “Oni koji se bave znanstvenim i tehnološkim istraživanjima priznaju kao pretpostavku svog napretka da svijet nije kaos, već je “kozmos” — to jest, da postoji red i prirodni zakoni koji se mogu shvatiti i ispitati i koji, iz tog razloga, imaju određenu srodnost s duhom. Einstein je znao reći: “Ono što je o svijetu vječno neshvatljivo jest njegova shvatljivost.” Ta razumljivost, o kojoj svjedoče čudesna otkrića znanosti i tehnologije, dovodi nas, u konačnoj analizi, do one transcendentne i iskonske Misli utisnute u sve stvari.” U obraćanju Papinskoj akademiji znanosti, primijetio je da “čovjek znanosti… osjeća posebnu odgovornost u vezi napretka čovječanstva, ne shvaćenu u općem ili idealnom smislu, već kao napredak cijelog čovjeka i svega što je autentično ljudsko. Ovako zamišljena znanost može bez poteškoća susresti Crkvu i voditi plodan dijalog s njom, budući da je upravo čovjek taj koji je ‘primarni i temeljni put za Crkvu’ (Redemptor hominis, br. 14).”

Kad je moderna znanost bila u svojim povojima, otvorenost prema takvom istraživanju bila je uobičajena samo u kršćanskoj Europi, da bi u islamskom svijetu primjetno nedostajala. To nije bila slučajnost. Judeo-kršćanska tradicija omogućila je znanstveno istraživanje i inovacije na način na koji islamska tradicija nije. Diana Darke i oni koji slave njezino djelo čine Zapadnom svijetu medvjeđu uslugu kad to prikrivaju, a njihove obmane ne čine ništa kako bi potakle “toleranciju” i “raznolikost” koja je, bez sumnje, osnovno opravdanje njihovih nastojanja.

1. dio

PIŠE:Ivan Toth

IZVORFrontPageMag