Svi naši Jasenovci
Srbijanski film Dara iz Jasenovca nije prošao ni prvu stepenicu na putu ka Oscaru jer je, prema općem mišljenju ozbiljne kritike, riječ o (srpskoj) propagandi. Jedan od „financijera“ – Aleksandar Vučić – ne brine. Film i nije sniman za svijet, nego za srpsku djecu.
Dara i Aida – dvije priče o nama…
Piše Josip Vričko, Katolički tjednik
Uz sve ino, što ionako već jest, Aleksandar Vučić se početkom prošlog tjedna prometnuo i u filmskog kritičara. Prvo je, istina, iskoristio prigodu osvrnuti se na hrvatsko-srpski rat na društvenim mrežama izazvan srpskim filmom Dara iz Jasenovca. „Nismo preboljeli ni oni, ni mi, ni 1991. ni ’95.“, tumačio je na provladinoj televiziji Pink zašto su i Hrvati i Srbi verbalno zaratili – u tolikoj mjeri da je IMDB, najveća internetska baza podataka o filmovima, ukinuo ocjenjivanje srbijanskog filma – zbog umjetničkog djela (?) koje zapravo nisu ni gledali. Vučić ga je, međutim, kao jedan od rijetkih Srba gledao te je, hvaleći taj uradak, kazao kako vjeruje da će ga 20. veljače, za kada je (bila) najavljena njegova TV premijera, „gledati cijela Srbija“! (Do sada su ga krajem studenoga mogli vidjeti samo u kinu u Gračanici na Kosovu te na jednoj novinarskoj projekciji u Beogradu.)
Antihrvatski i antikatolički naboj
No, Vučićeva kritika rijetka je pozitivna toga srbijanskog (mada je preciznije kazati srpskog) pretendenta na glasoviti zlatni kipić Američke filmske akademije. Naime, u predvečerje donošenja odluke koji će, od 93 filma, ući u uži izbor u kategoriji za Najbolji strani film, Variety je objavio kritiku filma Predraga Antonijevića. A već i sam naslov Film o holokaustu s upitnim namjerama navijestio je kako Dara neće vidjeti Oscara.
“Njegov neskriveni antihrvatski i antikatolički naboj suviše je očito dizajniran kao oružje u sadašnjim sukobima Srba i njihovih susjeda, a uživanje u vizualizaciji sadizma, kontrastirano s djetinjom nevinošću, gura u stranu bilo kakvo razmišljanje o opasnostima nacionalizma, ubilačkog rasizma i genocida i nadomješta ga jeftinom sentimentalnošću”, napisao je, između ostaloga, kritičar Jay Weissberg.
I tu nije kraj navještavanja Darinog skorog debakla. Nakon što ju je kroz ruke propustio rečeni ugledni američki časopis, nastavio je LA Times tvrdeći kako je Antonijević htio reći da je koncentracijski logor Jasenovac uspostavljen kako bi se istrijebili etnički Srbi te da su djeca zatvorena u poseban logor. “Da barem taj ep o barbarstvu i sentimentalnosti ne smrdi na prikupljanje bodova u dugotrajnoj regionalnoj svađi”, piše Robert Abele apostrofirajući i kako film sadržava scenu u kojoj nacista iz Njemačke kroz logor vodi hrvatski domaćin. “Kada u toj sceni nacista uhvati jeza zbog sadističkog postupanja Hrvata prema srpskim zatvorenicima, onda znate da gledate film koji ima agendu”, detektira kritičar LA Timesa srpsku (filmsku) ujdurmu. I nije to bila jedina loša kritika u rečenom američkom dnevniku.
Ako se (ni) Židovima ne sviđa…
A kako je Dara doista prevršila meru, na zanimljiv način nam otkriva hrvatski redatelj Jakov Sedlar: „Ako su neovisni ljudi i kritičari LA Timesa, koji su židovskog podrijetla, ocijenili srpski film kao najcrnju propagandu, onda bi sve trebalo biti jasno. Ako ga ti kritičari nisu mogli probaviti, onda se očito radi o lošem filmu.“
A da je k tomu zbilja tako, potvrđeno je nakon što Dara nije ušla u uži krug kandidata za Oscara. Već je ta činjenica izazvala konsternaciju u Srbiji i guslanje kako je (opet) „ceo svet protiv Srba“. A razočaranje je još veće jer je među 15 odabranih ušao Quo vadis, Aida, bosanskohercegovačke redateljice Jasmile Žbanić, koji tematizira genocid u Srebrenici. Nakon čega su se neki sjetili i hrvatske propuštene prigode i poentirali – Hrvatska je trebala u utrku za Oscara poslati svoj film Dnevnik Diane Budisavljević. Štoviše, nerijetki drže kako je hrvatsko povjerenstvo za odabir kandidata za Oscara načinilo pogreškujer bi, vjeruje se, nakon 29 neuspješnih pokušaja hrvatski film konačno ušao (makar) u ozbiljnu konkurenciju.
To mišljenje, međutim, ne dijeli redateljica Dana Budisavljević. „Drago mi je što moj film nije kandidat jer bi se tada nužno počele otvarati kladionice tko će dalje dobaciti – Diana ili Dara? A to nije u skladu s onim za što se Diana Budisavljević kao građanska aktivistica i humanitarka borila, a samim time nije ni u skladu s filmom“, kaže redateljica u Večernjem listu napominjući kako drži da je već stvorena dovoljna medijska tenzija oko Dare iz Jasenovca i Quo vadis, Aide. „…Kao da sada očekujemo od Hollywooda da razriješi naše bitke i presudi tko je veća žrtva i tko je pobjednik. Haag nam nije baš dobro sjeo pa su sve nade uprte u Hollywood.”
Na neviđeno
U kontekstu čega nužno je vratiti se na samo kandidiranje Dare za Oscara. Srbija je, naime, napravila presedan poslavši film koji zapravo nitko nije gledao, koji nije imao svoje kino i festivalski život prije kandidature. Sve je to pak imao film Otac Srđana Golubovića, premijerno prikazan u Berlinu: nanizao je niz festivala i nagrada, a Goran Bogdan bio je nominiran za najboljeg europskog glumca. Međutim – avaj, kazali bi Srbi – Bogdan je Hrvat. Malo je, znate, nezgodno…
A kad smo već kod glavnih glumaca, treba naglasiti kako u Aidi naslovnu ulogu glumi prvakinja srpskog glumišta Jasna Đuričić što, dakako, nije zbunilo provučićevske tabloide da redateljicu toga bh. filma Jasmilu Žbanić stigmatiziraju kao dokazanu mrziteljicu Srba.
Uz sve rečeno, polemike oko Dare, Aide pa, eto, i Diane, otvorile su i (još) jednu bosanskohercegovačku bolnu temu. Otvorio ju je jedan od glumaca u bh. kandidatu za Oscara Izudin Bajrović. U biti, njegova bi reakcija na veliku vijest iz Amerike odjeknula kao bomba u svakoj sredini osim, valjda, ove naše. „Film iz Bosne, koja ne voli umjetnost, došao je na korak do vrha. Pretpostavljam da se naša vlast nada i navija da film što prije ispadne iz konkurencije, a ne daj, Bože, da i osvoji taj kipić“, oglasio se Bajrović na svome Facebook profilu.
Znakovito, samo su sarajevsku Televiziju O ove riječi ponukale da se zapitaju: Što je glumac zapravo mislio? I, jasno, dobili su odgovor. „Nedostatak filmova, nepostojanje serijskog programa, sve je manje posla i u teatrima… iz toga sam izvukao rečenicu da BiH ne voli umjetnost… To je jedini film s ovih prostora koji se našao među posljednjih 15 koji će ići u nominaciju za Oscara, pa i za osvajanje Oscara. Ako znamo da se u Srbiji snimi barem desetak filmova godišnje i da se u svakom trenutku snima 20-30 igranih serija, ako znamo da u Hrvatskoj HAVC pomaže desetak filmova, mi stvarno imamo problem s tim da pomognemo filmsku umjetnost… A što mi ovdje možemo osim da se sramimo što ne možemo reći da išta radimo“, poručuje Bajrović, inače direktor sarajevskog Narodnog pozorišta i zastupnik u županijskoj Skupštini, tako da, stjecajem (sretnih) okolnosti, ipak ne dijeli sudbinu svojih bh. kolega. U korona eri – poglavito!
Beograd neće stati
Vratimo se, nakon ove glumčeve ispovijedi, Sedlaru, osobito nakon što je gotovo opća ocjena filmske kritike kako je Dara iz Jasenovca propaganda, a ne – umjetnost. Taj hrvatski redatelj, gdjekad, doduše i sam optuživan za propagandne uratke, tvrdi kako je, sad već, kontroverzni Antonijevićev film samo nastavak srbijanske propagandističke politike. I kako Beograd neće stati! A glede para – para ima. Kad je pokrenut ovaj projekt, srbijanski su mediji objavili kako su Vlada i Filmski centar Srbije (FCS) u startu izdvojili 2,3 milijuna eura, a procjenjivalo se da bi na kraju film mogao koštati od 2,9 do 3,3 milijuna eura. Predsjednica Upravnog odbora Filmskog centra Srbije Jelena Trivan istaknula je da prvi igrani film o Jasenovcu neće imati privatnih sponzora jer je bitno da država stane iza projekta i da se o filmu priča, a cilj je da „doživi holivudsku premijeru“.
Danas se Vladin novac doima kao promašena investicija. Mada… Evo kako na tu cijelu situaciju gleda Vučić, bez čije se odluke, dakako, u državnu kasu ne dira. Prošloga je ponedjeljka, u povodu Dana državnosti, odlikovao redatelja Antonijevića i scenaristicu Natašu Drakulić, a nešto ranije, kad je vidio kako svijet reagira na Daru, kazao je kako film nije (ni) sniman zbog svijeta, nego zbog srpske djece. Da znaju povijest.
Jadna djeca, ili što bi kazao Sedlar – ne odustaju!