Je li Sveti Otac dobar drug?

Imamo (li) Papu ljevičara…


Castro mlađi je nakon susreta s papom Franjom navijestio kako će se vratiti Crkvi, Morales mu je darovao raspelo u obliku srpa i čekića, čak i u njegovim „ekološkim“ enciklikama čitaju ljevičarske stavove… Pa, ipak, je li Petrov namjesnik doista ljevičar.

Jorgea Maria Bergoglija kardinali su izabrali 13. ožujka 2013.

Piše: Josip Vričko/Katolički tjednik

Kardinali su na konklavi, nakon (samo) dva dana, 13. ožujka 2013. izabrali Argentinca Jorgea Maria Bergoglija za papu. Nekoliko minuta poslije 19 sati iznad Sikstinske kapele izvio se bijeli dim, znak da je izabran novi Rimski prvosvećenik. U 20:05 upalilo se svjetlo na prozoru sobe s balkonom s kojeg se iščekivalo obraćanje kardinala protođakona Jeana-Louisa Taurana, dok je mnoštvo klicalo: „Neka živi Papa!“ Šest minuta potom Tauran je obznanio: „Habemus Papam!“

Nakon toga je i Sveti Otac izišao na balkon te pozdravio nazočne i sve vjernike diljem svijeta udijelivši ujedno svoj prvi blagoslov Urbi et orbi.

Kako je počela fama o ljevičaru?

Tako je prije, evo, osam godina počeo pontifikat Franje I., prvog pape iz Latinske Amerike,prvog s južne polutke, prvog pape isusovca i prvog pape koji je uzeo novo papinsko ime nakon točno 1 100 godina. A već ubrzo neki su dometnuli i prvog pape – ljevičara. Kako je, zapravo, počela ta fama o Bergogliju?!

Naime, nadbiskup iz Buenos Airesa bio je, poglavito prema sudu ljevičarskih medija, znan po svojim konzervativnim stavovima kada su u pitanju seksualni moral, pobačaj, prezervativi i napose homoseksualnost. No, iz njegova kardinalskog životopisa doznajemo i za jedan neuspjeh. Neuspješno se, naime, zalagao protiv legalizacije homoseksualnih brakova u Argentini. Ta je katolička zemlja pokleknula na ovome pitanju.

Istodobno, iako isusovac bio je blizak izrazito konzervativnom udruženju Comunione e Liberazione,uvijek je jasnim riječima, nerijetko i povišenim glasom, kritizirao socijalnu nepravdu koje se nagledao u dijelu svijeta u kojemu se rodio i živio. Zbog toga što je u svojoj domovini često kritizirao vladu, bio je znan i kao kardinal siromašnih. Slijedom čega se već nakon dvije godine njegova pontifikata BBC magazin – ne, dakako, bez primisli privući što brojniju čitateljsku publiku – zapitao: Je li papa Franjo komunist? A sve, dakako, inspirirano Franjinim kritičarima koji su ga, temeljem njegova žestokog obračuna s kapitalizmom i slobodnim tržištem, optužili za – komunizam.

Paralela s Ivanom Pavlom II.

Papina ocjena kapitalizma kao „ubojice i izvora nejednakosti“ snažno je odjeknula u svijetu. U Americi, napose. A ulje na vatru u tom ozračju, koje je (gotovo) podsjetilo na 1950-te i američkog lovca na komuniste senatora Josepha McCarthyja, dolio je u svibnju 2015. kubanski lider Raul Castro. Vraćajući se s proslave Dana pobjede u Moskvi, zastao je u Vatikanu kako bi Svetom Ocu zahvalio na normalizaciji odnosa između Kube i SAD-a. „Ako Papa nastavi ovim putom, ja ću se vratiti molitvi i ponovno ću ići u crkvu. Bez šale“, najavio je obraćenje Castro mlađi.

U to vrijeme BBC ocjenjuje kako propitkivanja o „komunističkom Papi“ imaju posebnu – makartijevsku – snagu u SAD-u gdje je dugo vladao strah od crvene opasnosti i gdje je papa Ivan Pavao II. bio omiljen i prihvaćen kao heroj.

No, treba, kad se već vuče ova paralela između dvojice papa, podsjetiti kako dolaze iz različitih svjetova, što je nedvojbeno utjecalo na njihova promišljanja o ekonomiji i socijalnoj pravdi. Karol Józef Wojtyłau ranom je životu iskusio totalitarne režime, prvo kroz nacističku okupaciju Poljske, a potom kroz staljinističku i sovjetsku dominaciju istokom Europe. Već kao svećenik budući je Sveti Otac naučio kako je komunizam njegov neprijatelj.

S druge strane, Jorge Mario Bergoglio živio je u režimu argentinskog nacionalističkog vođe Juana Perona čija ostavština čak i danas definira argentinsku politiku. Dakako, i Franjin biograf Austen Ivereigh referirao se na ovu činjenicu iz života bivšega kardinala izBuenos Airesa. Posebice se osvrnuvši na (famu) da je Bergoglio u mladosti bio pod jakim Peronovim utjecajem.

Latinoamerička iskušenja

„To uistinu nije niti lijevo niti desno, ali dolazi iz one vrste nacionalnog oživljavanja kakvog je Argentina iskusila 1930-ih i ’40-ih. Tu je, prije svega, izrazito snažna identifikacija s radničkom klasom i pogotovo sindikatima“, drži Ivereight, kako ga citira BBC.

Uz rečeno, razlike između dvojice papa bjelodane su i u njihovu razumijevanju Teologije oslobođenja, pokreta temeljena na uvjerenju da evanđelja od Crkve traže da se, prije svega, posvete siromašnima. Slijedom čega se valja podsjetiti i kako je taj (kontroverzni) pokret podijelio katolike u Latinskoj Americi, pa je papa Ivan Pavao II. tražio da se dokine naučavanje uslijed zabrinutosti da je veći dio (tamošnjih) svećenika i biskupa na iskušenju prihvatiti kvazimarksističke, štoviše i nasilne, ideologije.

Bergoglio je, kako je zabilježeno, tada odbacio marksizam. Ivereight, međutim, piše kako Franjo rado ističe da prihvaća svoje marksističke prijatelje i da je prihvatio znatan dio načela iz Teologije oslobođenja, što je njegov biograf krstio „nacionalnom inačicom“ pokreta ili „Teologijom ljudi“.

No, osim rečenoga „druženja“ s Castrom mlađim, imao je papa Franjo još zanimljivih susreta koje su razni „McCarthyji“ jedva dočekali. Tijekom njegova pohoda Boliviji, bolivijski (osebujni) predsjednik Evo Morales darovao mu je raspelo u obliku srpa i čekića te odličje koje mu je stavio oko vrata, a na kojem je oslikano isto raspelo. Franjo je, doduše, gotovo odmah skinuo sa sebe ogrlicu s tim odličjem te Moralesu darovao ikonu Salus Populi Romani, kao i encikliku Laudato sì te pobudnicu Evangelii gaudium.

Srp i čekić

„Slučaj srp i čekić“ ima, međutim, i nastavak: Papa Franjo, prije negoli je napustio Boliviju da bi otišao u Paragvaj, posljednju etapu svoga pohoda Južnoj Americi, ostavio je raspelo u obliku srpa i čekića kao i ogrlicu s medaljonom na kojem je slika toga raspela, kod nogu kipića Gospe u Boliviji, obznanio je Tiskovni ured Svete Stolice.

Inače, to (neobično) raspelo navodno je nacrtao otac Luis Espinal, isusovac ubijen 1980. u Boliviji jer je branio siromahe. Papa je na odlasku iz Bolivije predvodio misu u privatnoj kapeli umirovljenog nadbiskupa grada Santa Cruz de la Sierra. Na kraju mise predao je Djevici Copacabane, zaštitnici Bolivije, dva dara koja mu je u srijedu darovao Morales te je ostavljajući darove, kazao: „Gospodin predsjednik nacije je s toplom gestom imao obzira ponuditi mi odličja u ime bolivijskog naroda. Zahvaljujem na naklonosti bolivijskog naroda i zahvaljujem na toj uglađenosti, na toj obzirnosti, gospodinu predsjedniku. Htio bih ostaviti ta odličja zaštitnici Bolivije, Majci te časne nacije, kako bi se uvijek sjetila svog naroda i Bolivije, neka se sjeti Petrova nasljednika i cijele Crkve, i neka ih zaštiti.“

Kako su konzervativni krugovi – u Crkvi i izvan nje – rado vidjeli trun u Franjinu oku, tako su i spomenutu encikliku čitali između redaka nazivajući je „zelenom“. Što se, jasno, Papi nikako nije svidjelo pa je višekratno intervenirao naglašavajući kako mu je nakana bila progovoriti o društvenim temama, o socijalnoj pravednosti – a pitanje klime očito ima posljedice za najsiromašnije narode. A tiče se i – pravednosti.

Ni lijevo ni desno

Kancelar Papinske akademije znanosti biskup Marcelo Sánchez Sorondo, komentirajući manipulacije određenim dijelovima enciklike, kazao je: „Želja je Svetog Oca da izbjegne određeni dualizam. Želio je reći da nas ne zanima samo čovjek ili samo priroda – zanima nas cjelovitost. Priroda je zajednički dom i stoga je u temeljnom odnosu s čovjekom. Čovjeka pak ne treba smatrati glavnim neprijateljem okoliša, već bićem koje je stvoreno na sliku Božju, i koji stoga ima odgovornost surađivati u djelu stvaranja.

No, mons. Sorondo osvrnuo se i na Papinu ocjenu sadašnjeg (svjetskog) gospodarskog modela tumačeći kako je riječ o shvaćanju temeljenom na crkvenom socijalnom nauku. Naprosto, Sveti Otac ne prihvaća liberalnu teoriju i obožavanje tržišta koji su usmjereni na profit, na bogaćenje, a zaboravlja se na osobu i opće dobro. „Svetog Oca“, kazao je Sorondo, „u toj prosudbi podržavaju ekonomisti koji su članovi Papinske akademije znanosti, poput Josepha Stiglitza i Kennetha Arrowa koji ističu da sama proizvodnja ne jamči raspodjelu.“

Na izravno pitanje čileanskog dnevnika El Mercurio je li onda Papa ljevičar, biskup Sorondo odgovara: „Nije ni ljevičar ni desničar, on slijedi evanđelje.“

I to je, u biti, sva istina o Svetom Ocu. Mada je edukativno i mišljenjenadbiskupa Silvana Marie Tomasija koji, istina, drži kako Franjina politička opredjeljenja i odnosi naginju na lijevu stranu. „…Ali ne zato što je on marksist ili ljevičar, nego zato što (te grupacije) predstavljaju rane društva.“

Ukratko – kardinal siromašnih postao je Papa siromašnih. Pa ako je – a jest – slijedom toga postao ikona ljevice, nije do njega.