Kardinali Burke i Sarah hvale knjigu koja propitkuje pričest na ruku

Dubrovački biskup, mons. Mate Uzinić, svojedobno je na panelu ‘(Ne)održivost i (ne)odgovornost u doba korone‘, održanom u Interuniverzitetskom centru Dubrovnik, izjavio: ‘Ne razumijem vjernike koji i dalje traže pričest na usta’. Kao odgovor nudimo danas razmišljanje kardinala Raymonda Burkea i Roberta Saraha, koji su pohvalili knjigu- objavljenu početkom ovoga mjeseca u Francuskoj- pod naslovom Bref examen critique de la Communion dans la main, „Kratka kritička studija o pričesti na ruku“. Tema je postala relevantnija zbog trenutne krize COVID-a koja se koristi za suzbijanje mnogih vjerskih, a posebno katoličkih sloboda u cijelome svijetu, uključujući pravo na primanje svete pričesti klečeći i na jezik. Što je ispravno, kao što ova knjiga jasno pokazuje.

Bref examen critique de la Communion dans la main - broché - Jean-Pierre  Maugendre, Grégoire de Guillebon - Achat Livre | fnac

U svome predgovoru knjizi, u kojoj sudjeluju brojni autori, kardinal Burke se prisjetio dana vlastite Prve svete pričesti, započevši svoje razmišljanje ovim riječima:

„U kršćanskom životu nema ništa veće nego primiti Svetu hostiju, Nebeski kruh koji je istinsko tijelo, krv, čovještvo i božanstvo našega Gospodina Isusa Krista. Ništa nije važnije u životu katolika od Svete Euharistije“.

Uz dirljiva sjećanja na vlastitu pripremu za Prvu svetu pričest 1956. godine, kardinal Burke naglašava da mu „kateheze“ koje je primio „i dalje služe“. Razmišljajući o odluci iz 1969. da se biskupskim konferencijama da mogućnost da dopuste primanje svete pričesti na ruku, ističe:

Nažalost, ponegdje je primanja svete pričesti na ruku dovelo do rezultata koji su u potpunoj suprotnosti s navedenom namjerom Upute. Na tim se mjestima primanje pričesti na ruku smatra jednakim primanju svete pričesti na jezik i čak je poželjnije od toga. Zabrana primanja svete pričesti na jezik je nezamisliva u dugoj tradiciji liturgijske baštine, ali sada mnogi biskupi koji imaju univerzalne ovlasti kao odgovor na trenutnu međunarodnu zdravstvenu krizu jasno pokazuju kako je odobrenje Uputa dovelo do provedbi u suprotnosti s jasno izraženom namjerom rimskog pape koji ih je odobrio svojom posebnom ovlašću“.

Ubrzo nakon što je knjiga objavljena, kardinal Sarah je poslao pismo zahvalivši se uredniku portala Renaissance catholiqueu i autorima na njihovom doprinosu temi koja mu je jako prirasla srcu. Kardinal Sarah je u raznim prilikama vrlo čvrsto podržavao pričest na jezik. U svom je pismu citirao neke vlastite riječi na tu temu:

Znamo da odbijanje ili napuštanje prošlih iskustava i vrijednosti nije uvijek urodilo dobrim plodom kod mnogih naših suvremenika. Čini mi se da je pričest na ruku praksa koju treba snažno obeshrabriti na temelju prethodnih odredbi Crkve. Napustiti crkvenu tradiciju bez razlučivanja ili iz čisto ideološkog stava može nanijeti veliku duhovnu štetu dušama. Pričest na ruku uključuje velike opasnosti od profanacije i pokazuje nedostatak poštivanja prema svetoj Euharistiji. Iznad svega, postoji rizik izlaganja Kristovog Tijela svetogrđu“.

Kardinal Sarah je isto tako snažno pohvalio knjigu:

Prije svega, želio bih naglasiti kvalitetu objavljenog djela. Trojica svećenika su ovo pitanje proučavali iz tri komplementarna ugla: povijesnog (Canon de Guillebon), liturgijskog (vlč. Barthe) i kanonskog (o. Rivoire). Doprinosi autora su vrlo vrijedni i neoborivi. To je precizno, cjelovito, dobro dokumentirano djelo, s citatima izvora u bilješkama“.

Knjiga je zajedničkim snagama pokrenuta na inicijativu Jean-Pierrea Maugendrea, utemeljitelja Renaissance catholique, francuske tradicionalne katoličke laičke organizacije koju LGBT aktivistička skupina trenutno tuži zbog objavljivanja katoličkog učenja o nemogućnosti braka homoseksualnih osoba. Maugendre je, slijedeći primjer Kratke kritičke studije o novom redu mise kardinala Ottavianija i Baccija 1969. godine, htio objaviti sveobuhvatnu studiju svih aspekata takozvane reforme i načina na koji katolici primaju svetu Hostiju.

O toj je temi objavljeno nekoliko knjiga, ali ovdje je novost bila pružanje javnog razmišljanja i odgovora na sve uobičajene prigovore onima koji žele pokazati svoje poštovanje prema Tijelu i Krvi, Čovještvu i Božanstvu našega Gospodina u Euharistiji koristeći se tradicionalnim načinom primanja pričesti. U isto vrijeme, u knjizi se predstavljaju povijesni, liturgijski i kanonski razlozi koji pokazuju kako i zašto je pričest na jezik postala opći zakon u Crkvi, kako je pričest na ruku puka „uvreda“ ili dopuštenje Crkve. S time da je to pravno iznimka koja je više-manje nametnuta u pravilu na toliko mjesta i zato je netočno reći da je sadašnji obred pričešćivanje oživljavanje drevnih praksi u primitivnoj Crkvi.

Ovu je točku izvanredno proučio istraživač o. Grégoire de Guillebon iz Instituta Krista kralja vrhovnog svećenika, koji se osvrnuo na povijest podjele svete pričesti od apostolskih vremena do samog kraja osmog stoljeća, kada se podrazumijevalo da samo posvećeni služitelji – svećenici i đakoni – mogu dodirnuti euharistijski kruh rukama.

Uz to Guillebon pokazuje da je primanje pričesti na jezik vjerojatno postojalo od početka Katoličke Crkve, zajedno s oblikom primanja hostije na ruku koji nema apsolutno nikakve veze sa današnjom praksom stavljanja hostije u lijevu ruku pričesnika i puštajući ih da je uzmu i stave u usta desnom rukom, kao nekakav zalogaj hrane. Umjesto toga, primanje hostije u desnu ruku je uključivalo određeno liturgijsko pranje ruku i žene bi preko ruku stavljale besprijekornu lanenu tkaninu; Pričest se stavljala na dlan i pričesnik bi se u dubokoj gesti pobožnosti i poniznosti saginjao kako bi uzeo Hostiju izravno s desne ruke u usta. Opisane su i druge „metode“, a svim metodama je zajedničko poštovanje i pobožnost s kojom primaju tijelo Kristovo.

Claude Barthe, stručnjak za liturgijska pitanja, nastavlja u knjizi opisujući kako su pričest na ruku 60-ih nametale najnaprednije zemlje i modernistička frakcija u Crkvi i prije nego što je to službeno tolerirano kao „ustupak” od 6. lipnja 1969., od dokumenta Memoriale Domini. Osvrćući se na „liturgijske eksperimente“ iz toga vremena, Barthe pokazuje kako je ilegalna praksa liturgijskog zlostavljana u mnogim zemljama zaživjela zbog Rima koji je odobravao zahtjeve brojnih biskupskih konferencija. Francuska je među prvima zatražila „ustupak“ i dobila je pozitivan odgovor od Svete Stolice za manje od tjedan dana.

U pravnoj (kanonskoj) studiji, o. Reginald Marie Rivoire iz tradicionalnog Dominikanskog bratstva svetog Vincenta Ferrera, procijenio je pravnu (kanonsku) situaciju pričesti na jezik prema crkvenom zakonu. Je li to uvijek legalno? Može li se suspendirati pričest na jezik iz sanitarnih razloga? Je li legalno pod bilo kojim okolnostima nametnuti pričest na ruku? Njegovim odgovorom, ukorijenjenim u kanonskim tekstovima, je jasno da čak i u novom redu mise biskup može odbiti pričest na ruku u svojoj biskupiji, a ne može odbiti, nego mora dopustiti pričest na jezik. Zatim razmišlja o mogućem „izvanrednom stanju“ koje bi moglo zamijeniti ova pravila i napominje da takvo stanje ne odgovara kanonskom pravo. Samo stanje nužde bi omogućilo nekome tko nije klerik da dodirne hostiju rukama. Na primjer, kada hostija slučajno padne i „nužnost“ je da je netko podigne, ili u vrijeme progona kada laik osoba sakriva euharistiju ili ih dijeli drugima jer to nitko drugi ne može učiniti.

Nadalje kaže kako današnji rizik zbog pandemije COVIDa-19, uzimanjem u obzir stvarnost rizika od zaraze virusom primanjem pričesti na jezik, jasno pokazuju da „stanje nužnosti“ ne postoji. Otac Rivoire isto tako ocjenjuje najnoviji dokument Kongregacije za bogoštovlje i sakramente koji kaže da se trebaju poštivati biskupove zapovijedi kojima se zabranjuje pričest na jezik. Pokazuje kako se takvo pravilo ne može pravno primijeniti na tradicionalnu latinsku misu i kako, u vezi s Novus Ordo, status pisma Kongregacije nije jasan, a može čak predstavljati i „zlouporabu zakona“.

U posljednjem odjeljku knjige, ispričana je nedavna povijest pričesti na ruku u kontekstu sve slabije vjere u stvarnu prisutnost našega Gospodina u euharistiji, sve manje vjerske prakse i rizika povezanih s novom praksom. Posebno se primjećuje sve ležerniji način na koji katolici primaju hostiju, propuštajući ispovijed kada je ona potrebna i ne pokazujući posebno poštovanje prema našem Gospodinu i kralju – još manje nego što bi to pokazali neposrednom pretpostavljenom ili predsjedniku sekularne države. Isto tako naglašena je taktika zastrašivanja koja se koristi protiv katolika zbog opiranja primanja pričesti na ruku.

Također se upozorava na rizik povezan s pričešćivanjem na ruku, koji sotonistima i njihovim „crnim misama“ olakšava pristup posvećenim hostijama, kao i očiti prijezir prema stvarnosti najvećeg sakramenta koji nam je dao naš Gospodin, u vremenu kada toliko katolika ne zna načela vlastite vjere. „Ako je ikad postojalo razdoblje u kojemu se pričest na ruku nije smjela provoditi, to je sada“.

U nastavku ćemo na ovim stranicama objaviti cjeloviti tekst predgovora kardinala Burkea za knjigu Bref examen critique de la Communion sur la main te pismo zahvale kardinala Saraha autorima knjige.

Izvor