Josip Jović: Sedam velikih iluzija o BiH

Kad je u pitanju BiH postoji samo jedna alternativa potpunom raspadu a to je radiklno ustavno preuređenje demilitarizirana države po modelu triju nacionalnih republika uz zajedničke funkcije

Kada bi se razni akteri bosanskohercegovačke drame oslobodili brojnih iluzija lakše bi se došlo do mogućeg rješenja o funcioniranju, ustrojsvu i postojanju ove države. Ali lako je to reći a teško učiniti, jer svatko istrajava na svojim vizijama i svatko misli kako je upravo on u pravu.

Prva je i najteža iluzija kako ova država treba biti uređena kao građanska država u kojoj neće biti konstitutivnih naroda, već će postojati samo ljudi, koji će odlučivati prema načelu „jedan čovjek jedan glas“.

Naravno, ova je koncepcija prozrena i prezrena kao lažna, odnosno kao slaba maska interesa i pozicije većinskog naroda. Zbog toga se u bošnjačkom krugu inzistira na presudu Međunarodnog suda pravde u „predmetu Sejdić- Finci“, jer ona odgovara ovoj koncepciji, ali se uporno negiraju odluke Ustavnog suda BiH u „predmetu Ljubić“. Taj kriptounitaristički koncept posve je neprihvatljiv i Srbima i Hrvatima.

Ugo Vlaisavljević, sarajevski profesor filozofije na Univerzitetu u Sarajevu, koji zbog svojih stavova doživljava niz neugodnosti u ovom gradu, objašnjava kako „građanski“ koncept podržavaju konzervativni muslimani, bošnjački nacionalisti, ljevičari te oni Srbi i Hrvati koji parazitiraju na bošnjačkom nacionalzmu.

Druga je iluzija kako je BiH multietnička zajednica u kojoj su narodi izmješani nalik na „tigrovu kožu“. Takva je slika samo mehanička i vrlo površna. Najprije, ne radi se uopće o etničkim skupinama, kako to prema vlastitoj špranci izgleda iz dalekog zapada, nego o zaokruženim, samosvjesnim i samosvojnim nacijama koje su međusobno jako udaljene kulturološki vjerski. I više žive jedni pokraj drugih, a ne jedni s drugima.

I taj zemljovid više ne izgleda kao „tigrova koža“ nakon strašnih ratnih događaja. Nekada je Sarajevo slovilo kao primjer multietničnosti, no danas je ono posve ispražnjeno od onih koji nisu Bošnjaci.

Slično je i s cijelom Republikom Srpskom gdje su pak Bošnjaci i Hrvati uglavnom nestali. Nema gotovo ni jednoga političkog pitanja iz povijesti i suvremenosti (od srednjovjekovne Bosne preko otomanskog razdoblja do današnjeg odnosa prema stranim silama i savezima) o kojemu bi pripadnici sve tri nacije imali identično mišljenje ili identičan stav. Proslavljeni košarkaš Dino Rađa kaže kako njemu ništa ne znače ni nacija ni vjera. Lako je njemu.

On je po nacionalnosti košarkaš, član Kuće slavnih on može biti iznad cijele ove balkanske krčme, iako pusti suzu gledajući nastupe hrvatskih reprezentacija. Ali većini građana je pripadnost nekoj naciji ili vjeri znak temeljnog identiteta i to se nikakvim administrativnim mjerama ne može promijniti. Jedan je Željko Komšić, koji je također nadrastao tu plemensku pripadnost i povezanost.

Političke napetosti proizvode političari, a narod je oduvijek živio u skladu i ljubavi. Opet iluzija. Političari su uvijek odraz šireg raspoloženja naroda. Milošević je isplivao na valu osvajačkog ili zavojevačkog srpskog nacionalizma, kao šro je Tuđman isplivao na valu obrambenog hrvatskog nacionalizma. Ni Dodik ni Čović ni Izetbegović nisu kreatori političkog mišljenja i emocija svojih naroda, nego su njihvim izrazom.

Netočne su teorije kako su BiH dijelili Tuđman i Milošević, što se godinama, bez ikakvih dokaza povlačilo, pri čemu se namjerno izbjegavalo priznati kako je BiH podijeljena u Daytonu, kako su s mapama podjela pod rukom dolazili svi međunarodni predstavnici, kako su o podjeli pregovarali i dogovor potpisali Alije Izetbegović i Momčilo Krajišnik. A temljna je istina da su narodi u ovoj državi doboko podijeljen.

Kad bi bila pravna država, kad ne bi bilo korupcije, kad bi ljudi bolje živjeli (to je četvrta iluzija) nitko ne bi razmišljao o podjelama. Pa, imamo lijepe primjere Irske, Katalonije Škotske, Baskije, itd. koje su u državnim zajednicama s razvijenim europskim državama pa opet ti međuetnički ili međunacionalni sukobi neprestano tinjaju. Ili, misli se (peta iluzija) kako će sam proces ulaska u EU ili NATO uz veću prisutnost međunarodne zajednice otkloniti sve napetosti i probleme.

Pa i iz gornjih prispodoba je vidljivo kako to nije tako, a osim toga sva tri bih-naroda nemaju istu stav prema euroatlantskim integracijama, neki taj put odbijaju, neki podržavaju, a neki podržavaju s figom u džepu. Što se uloge međunarodne zajednice tiče možemo primjetiti kako je ona tu prisutna već trideset godina, a stvari se nisu pomakle s mrtve točke. Netočno je i tvrditi, kao što se to redovito čini, da je Daytonski sporazum zaustavio rat.

Ne, Dayton je došao nakon vojnog poraza Srbije, kojim je rat zaustavljen, a sam sporazum iz ovoga američkog grada posijao je svojim nelogičnim rješenjima sjeme budućih sukoba. Šesta iluzija, veća učinkovitost središnjih institucija, što se također nudi kao rješenje, prije bi izazvala još veće sukobe i trvenja. Napokon (sedma iluzija) dogma o nepromjenjivosti granica (vidi primjer Kosova i Srbije, Ukrajine i Rusije, Azerbajdžana i Armenije, itd) ne drži vodu.

A možda je Iluzija svih iluzija sama država. Zato se taj „non-paper“ „Zapadni Balkan-put napretka“ (neforamalni dokument čija je svrha isprobavanje terena ili papir koji ne postoji, ali postoji i koji se pripisuje Janezu Janši) čini dosta logičnim. On govori o promjeni granica ne samo u BiH, nego na cijelom Balkanu i predviđa priključenje Republike Srpske Srbiji, Kosova Albeniji i zapdne Hercegovine Hrvatskoj te samostalnu republiku Bosnu.

On je, možda i sam iluzoran, iznuđeno rješenje kad drugih rješenja nema ili kad se sva druga pokazuju iluzornima te na neki način sankcionira već postojeće stanje. Republika Srpska funkcionira manje više kao samostalna država. Kosovo je također samostalna i međunarodno priznata država pod visokim pokroviteljstvom SAD-a. Ujedinjenje s Albanijom ne može se silom spriječiti.

Non paper, dakle, polazi od već stvorenog stanja. Za sada nitko na sebe ne prezima odgovornost za njegov podvalu.

Njegov autor nije tek slovenski premijer niti slovenska vlada koje se najviše sumnjiči. Pred slovenskim veleposlanstvom u Sarajevu organizirane su demonstracije pod parolom: vjera, narod, država.

Nedostajalo je uz te tri riječi samo onaj pridjev „jedan“ u stilu „ein volk, ain furher““, ali se na to zacijelo mislilo. Aleskandar Vučić uvjerava javnost kako on pojma nema, ali usput dodaje kako je njegova „obveza slušati Milorada Dodiga“, kojemu je naravno upravo ova tobože Janšina vizija ono što i on najavljuje i priželjkuje. Protiv ovokvog rješenja ne bi imala ništa ni Rusija, a niti Turska kojom bi muslimanska Bosna omogućavala povratak na Balkan.

Iza njega prikriveno, vjerojatno, stoje još neke države EU, možda ni SAD ne bi imao ništa protiv. Indikativno je da se ni jedni ni drugi ne oglašavaju o ovom prijedlogu. Uostalom, nije li umjesto nuđena raznih prijedloga sa strane najmudrije pitati same stanovnike i svaki narod posebno kakvu državu žele i žele li je uopće.

Kad je u pitanju BiH postoji samo jedna alternativa potpunom raspadu a to je radiklno ustavno preuređenje demilitarizirana države po modelu triju nacionalnih republika uz zajedničke funkcije (primjerice, vanjska politika i trgovina, monetarna politika, ustavni sud, krupna infrastruktura) te posredno formiranje saveznih institucija koje bi bile sastavljene paritetno i odlučivale konsenzualno te se financirale izdvajanjem dijela novca iz republičkih proračuna alikvotno BDP.

Hrvatska se i hrvatski predstavnici u susjednoj državi stoje prividno pristojno po strani držeći se fraza o konstitutivnosti sva tri naroda i o europskim perspektivama te tražeći da se Hrvatima u duhu sporazuma iz Daytona dozvoli birati svog člana Predsjedništva.

Neće dobiti ni taj minimum, a kad bi ga i dobili to ne bi u bitnome promijenilo njihovu poziciju. Hrvati hoće biti dobri i poslušni, očekujući mrvice sa stola na kojemu se jedu burek i ćevapi.

Govore i neodrživom stanju, a ne nude nikakva prava rješenja. Boje se proširenja Srbije preko Drine kao da ona već nije tu. A vrijeme leti. Hrvati sa svojih povijensih područja ubrzano nestaju. Ne tako davno Bugojno, Jajce, Travnik, Jablanica i Konjic su bili većinski hrvatski gradovi, danas to više nisu. Proces se nastavlja sve južnije i sve tužnije.

 Josip Jović / 7dnevno