2021. – godina velikih obljetnica

Piše Božidar Petrač književni tajnik Matice hrvatske

Zbog epidemije ove se godine neće održati tradicionalno obilježavanje Dana Matice hrvatske, ali taj važan datum obilježavamo ovim esejom Matičina književnog tajnika, posvećenim godini značajnih nadnevaka hrvatske povijesti, povijesti hrvatske državotvorne ideje, književnosti, umjetnosti i kulture, koja stavlja pred nas velike izazove, zadaće i odgovornosti

Ako smo gotovo cijelu proteklu godinu proživjeli uz pandemiju i potrese, nenaviknuti dotadašnjim životnim iskustvom na takve nedaće, ugroze i prijetnje, u ovoj 2021. godini, iako ne znamo što nas sve očekuje, kakvim ćemo nevoljama biti izloženi i kako ćemo kao društvo nadvladati sve negativne posljedice opake bolesti i potresa, pred nama se otvaraju veliki povijesni nadnevci, značajni datumi koji su imali i imaju iznimnu važnost u povijesti našega naroda, u izgradnji i očuvanju njegova identiteta, u borbi za njegovu samostojnost i slobodu, njegov jezik i priznato ime i mjesto među drugim narodima svijeta.


MH obilježava 50 godina od Hrvatskog proljeća

Ne znamo hoće li biti dovoljno cjepiva, hoće li nas dotaknuti i do koje mjere taj nesretni virus; ne znamo hoćemo li i možemo li zacijeliti sve one rane koje su u dijelu naših ljudi ostavile posljedice razornoga potresa i ne znamo koliko će taj cijeli oporavak u gospodarskom, duhovnom, kulturnom i egzistencijalnom smislu uopće trajati. Međutim, možemo i moramo znati, svaki sa svojom kompetencijom i odgovornosti, svaki sa svojim znanjem i svojom ljubavi prema vlastitoj zemlji i narodu, kako očuvati zdravu svijest i zdrav duh ne bismo li što bezbolnije i što brže prevladali naše sadašnje stanje, neku vrstu hibernacije ukupnih životnih tokova u kojoj smo se našli.


Marko Marulić

Obljetnice koje nam donosi ova 2021. godina, spominjanja značajnih događaja i osobnosti koje su te događaje potaknule i stvorile, mogu u duhovnom i kulturnom smislu nadahnuti i pokrenuti naše dodatne snage kako bismo se prisjećanjima na njih okrijepili i odali im dužno priznanje te mogli s više gorljivosti, domišljatosti i stvaralačkog elana današnjim i sutrašnjim naraštajima omogućiti takvo životno ozračje u kojem će moći naći svoj puni smisao i razvijati svoje sposobnosti u korist osobnoga i narodnog boljitka. Matica hrvatska u tom pogledu sigurno ima veliku ulogu i sigurno će u okvirima svojih mogućnosti doprinijeti nakladničkom djelatnošću, znanstvenim i stručnim skupovima, književnim predstavljanjima i susretima diljem naše zemlje, budu li to dopuštale epidemiološke mjere, obilježavanjima svih tih obljetnica.


Marulićeva Judita

Marulićeva Judita stoji kao zaglavni kamen hrvatske nacionalne književnosti, kao čvrsta potvrda koja svjedoči kako se na prijelazu iz srednjovjekovlja u renesansu hrvatski čakavski jezik uzdigao na razinu s koje je mogao u onim europskim a nimalo lakim hrvatskim okolnostima postići najveći domet ondašnje književnosti što ga nalazimo maestralno ostvarena u Marulićevu epu. Prije dvadeset godina hrvatska je javnost svečano obilježila 500. godišnjicu njezina dovršenja (22. travnja 1501) i postavljanjem spomenika u gradu Zagrebu „ocu umjetničkoga pjesničtva u Hrvatah“, kako je Marula nazvao Ivan Kukuljević Sakcinski. Dvadeset godina čekao je Marulićev rukopis dok nije, prije pola milenija, u Veneciji 13. kolovoza 1521. otisnuto prvo izdanje Judite. U njezinu naslovu Marulić izrijekom ističe kako je Judita „u versih hrvacki složena“, a u posveti don Dujmu Balistriću tumači kako ju je namijenio onima koji ne znaju talijanski i latinski: „neka ju budu razumiti i oni ki nisu naučni knjige latinske aliti djačke“.


Dante Alighieri

Punina je Marulićeva značenja i značaja u usporedbi s ulogom velikoga Firentinca Alighierija: poput Danteove Božanstvene komedije, sveukupne sinteze znanja Danteova vremena, napisane narodnim jezikom – in volgare illustre – Marulićeva Judita sabire sva dotadašnja književna iskustva proizišla iz judeo-antičke i srednjovjekovne tradicije i ostvaruje se kao renesansni biblijsko-vergilijanski ep. Da je Marulić izvrsno poznavao Danteovu Komediju, svjedoči ne samo to što je preveo – kao pravi humanist – u latinske daktilske heksametre prvo pjevanje Danteova velespjeva i time zauzeo mjesto prvoga Hrvata koji se, koliko je dosad poznato, prihvatio prevođenja Dantea, nego je i, ugledavši se u Danteov postupak u Čistilištu, kojim je veliki Firentinac „portretirao“ biblijske i antičke uzorne likove, u svojoj Juditi „isklesao“ četrdesetak primjernih figura što biblijske što antičke provenijencije.

Gundulićeve Pjesni pokorne kralja Davida

Prva tiskana Gundulićeva knjiga, iako pripremljena 1620, kako je vidljivo po njegovu potpisu Posvete Maru Buniću, objavljena je prije četiristo godina u Rimu. Riječ je o Gundulićevu prepjevu sedam pokorničkih psalama kralja Davida i religioznoj poemi Od veličanstva Božjijeh, programatskoj pjesmi vrlo bitnoj za cjelokupnu Gundulićevu poetiku. Ta pjesma, svojevrsna marulićevska latinska Himan Bogu, uzvišena je interpretatio christiana cijeloga svemira i svega stvorenoga. Gundulićev prepjev 6, 31, 37, 50, 101, 129 i 141. psalma uzglobljuje se u dugu i bogatu tradiciju hrvatske psalmodije. Posrijedi su psalmi koje je posebno istumačio papa Inocent III, a u Gundulićevo doba papa Pio V. ugradio ih je kao obvezne u preduskrsnu liturgiju. Duga i bogata tradicija hrvatske psalmodije pokazuje koliko su značenje psalmi odnosno njihovi prepjevi imali u razvitku hrvatske književnosti, svjedočeći iz prepjeva u prepjev i postupni razvitak i zrelost hrvatskoga jezika. Gundulićevi prepjevi spomenutih psalama u osmeračkim četverostisima, iako pjesnika ubrajaju u sam vrh hrvatskih prevodilaca psalama, sigurno ne bi imali takvu vrijednost – bili bi i ostali jedan od pokušaja njihova ponašivanja – da im ne prethodi čuvena Posveta koja zapravo – poput one Marulićeve koja slovi kao prvi poetički traktat na hrvatskom jeziku – predstavlja vrlo značajan književni i biografski dokument što bitno obilježava Gundulića osobno, njegov opus i njegovo vrijeme.

350. godišnjica pogibije Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana

Posveti se kriju i otkrivaju mnoge bitne pojedinosti koje nam omogućuju različite uvide u mladenačku Gundulićevu osobnost, ali i njegov opus u cijelosti, i imaju veliko književnopovijesno značenje. Od uvida tekstološke naravi, jer pjesnik je odlučio svoj prepjev sedam psalama objaviti „u vlaštitoj napravi, s naravnijem uresom, u prvom svjetlilu“; do uvida kako zapravo prva Gundulićeva tiskana knjiga i nije njegovo prvo djelo, jer je pažljivo pobrojio svoja mladenačka djela, njih ukupno deset, te obrazložio zašto ih proglašava „porodom od tmine“ i „u tminah ostavlja“; od uvida u Gundulićev duhovni život, religioznu konverziju, gotovo vlastitu ispovijest vjere, jer nastupa kao „krstjanin spjevalac“, do uvida u njegovu nakanu da prevede Tassov Oslobođeni Jeruzalem i da ga posveti poljskom kralju Zigmundu III, da bi svoju prevodilačku nakanu promijenio i na Tassov način opjevao uspon i pad turskog sultana u svojem Osmanu, drugom velikom klasičnom djelu hrvatske književnosti.


Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan

Godina 1671. upisana je u hrvatsku povijest kao godina pogibije Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana, ali i kao godina uništenja dviju najuglednijih hrvatskih plemenitaških obitelji. Otpor hrvatskoga i ugarskoga plemstva habsburškoj kruni koji se obično nazivao urotom, dok su ga austrijski izvori smatrali pobunom (rebellio), ustankom i veleizdajom, bio je zapravo pokušaj obuzdavanja apsolutne habsburške vlasti. Krajnji cilj otvorene pobune u koju je urota u nekoliko godina prerasla bilo je osamostaljenje hrvatske države uz pomoć velikih stranih sila, posebno Francuske i Turske.

Hrvatsko plemstvo predvođeno braćom Zrinski, Nikolom i Petrom, nezadovoljno habsburškom politikom u Vojnoj krajini, zapovjedničkim kadrom i stalnim kršenjem prava i slobode, iniciralo je pokret protiv Habsburgovaca kojem su se pridružili ugarski velikaši i crkveni dostojnici. Međutim, međunarodne političke okolnosti nipošto nisu išle u korist njegovu ostvarenju: nakon nesretne pogibije Nikole Zrinskoga, koji je pod čudnim prilikama 1664. poginuo u lovu na veprove kraj Čakovca, i smrti nekih uglednih ugarskih političara, sav teret pokreta nosio je brat Petar i supruga mu Katarina. Njima će se tek 1669. pridružiti njezin brat Frankopan.

Uza sve pokušaje da nađu potporu za svoj naum u saveznicima Francuzima, Poljacima, a onda i Turcima, što nedostatna diplomatska vještina, što lakovjernost, što dvolična politika stranaca na koje su se oslonili, što bečka politička perfidnost i snaga, pobuna je lako skršena, a njezini predvodnici, očekujući milost, sami su se na kraljevsku riječ uputili u Beč. Uskoro je bila uhićena i Katarina Zrinski. Petar je osuđen zato što je htio postati vladar, a Fran jer je pozivao na ustanak. Zajedno su pogubljeni 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu. Bio je to i kraj jedne i druge velikaške loze, njihova su imanja bila opustošena i opljačkana, a Hrvatska je ostala bez svojih luka i slobodne jadranske obale.

No unatoč neuspjehu, njihov pokušaj pobune imao je jaka protonacionalna obilježja i ostao je u memoriji hrvatskoga naroda zabilježen kao značajan datum u povijesti hrvatske državnosti, usmjeren prema samostalnoj hrvatskoj državi. Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan ostali su narodni junaci na čijem su se djelu – makar romantičnim zanosom – nadahnjivali budući hrvatski naraštaji. Njima u spomen nastala su brojna književna djela u različitim književnim žanrovima nadahnuta njihovom pogibijom i njihovom ostavštinom. Petrova i Franova oproštajna pisma upućena ženama u raznim su prijevodima kolala onodobnim europskim dvorovima, dok je Franov stih: Navik on živi ki zgine pošteno iz pjesme Pozvanje na vojsku ostalo geslo za trajno sjećanje na njihovo mučeništvo, ali i na sve one koji su pali za hrvatsku domovinu.

150. godišnjica
Kvaternikove pogibije

Dvjesto godina poslije, 1871, uz Antu Starčevića utemeljitelj Stranke prava Eugen Kvaternik kao da je slijedio njihov put: u svojim naporima i borbi za samostalnu i neovisnu Hrvatsku kretao se po raznim visokim europskim krugovima, tražeći saveznike u Rusiji, Francuskoj i Italiji, gdje se i s Garibaldijem pokušao dogovoriti o ustanku u Hrvatskoj te kad je vidio da od strane pomoći neće biti nikakve koristi, sam je sa svojim suradnicima, uvjeren u svoju povijesnu ulogu i predestinaciju, podignuo ustanak protiv habsburške vlasti u Rakovici radi oslobođenja „ispod švabsko-madžarskog gospodstva“ i uspostave slobodne i samostalne Hrvatske. Ustanak je završio 11. listopada 1871. pogibijom ustanika i samoga Kvaternika. Bio je to, po mišljenju njegovih suvremenika, nepromišljen i ishitren korak, no iako u svojem naumu nije uspio, njegova je ideja o hrvatskoj neovisnosti bila temelj na kojem će se graditi svi susljedni hrvatski nacionalni emancipatorski pokreti. Eugen Kvaternik i njegova mučenička smrt koju je podnio za ozbiljenje ideje o hrvatskoj državi bili su nadahnuće brojnim hrvatskim književnicima od Milutina Cihlara Nehajeva, Augusta Cesarca do Dubravka Horvatića, koji su svojim djelima pronosili njegovo časno ime.

Pedeseta godišnjica
Hrvatskoga proljeća

Poslije Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koju je 1967. donio Upravni odbor Matice hrvatske u suradnji sa svim važnijim znanstvenim i kulturnim institucijama u Hrvatskoj, deklaracije koja je bila temeljni dokument u borbi Hrvata za svoja jezična a onda i nacionalna prava u SFRJ-u, bez obzira na sve negativne reakcije, došlo je do pravoga političkog, znanstvenog i kulturnog vrenja, koje postupno u razdoblju od 1967. do 1971. poprima sve značajke hrvatskoga nacionalnog pokreta, popularno nazvana Hrvatskim proljećem.


Ivan Gundulić

Dominantan sukob zahvatio je sam partijski vrh s podjelom na unitarističke i federalističke snage, na one koje su zastupale jaču centralizaciju državne vlasti i one koje su bile za veću autonomiju federalnih jedinica. U Hrvatskoj se isticala potreba za gospodarskim i društvenim reformama, među njima i za reformom federacije, a u smjeru jačanja republika i veće autonomnosti pokrajina. Očekivalo se veće rasterećenje hrvatske privrede, bujale su razne ideje o političkoj i gospodarskoj suverenosti, o politici „čistih računa“, o razvijanju hrvatskoga gospodarskog, političkog i kulturnog identiteta, o jačanju elemenata hrvatske državnosti, o demokratizaciji političkoga života… U politička zbivanja uključila se gotovo cijela hrvatska znanstvena i kulturna inteligencija sabrana oko stožerne ustanove Matice hrvatske, drugih nakladničkih kuća i znanstvenih institucija. Pokret su podržale glavne izvještajne kuće, velik utjecaj imala su Matičina izdanja Hrvatski tjednikKritikaKolo i Hrvatski gospodarski list, ali i druga Matičina izdanja u Zagrebu i diljem zemlje.

Potkraj travnja 1971. održana je velika proslava 300. obljetnice pogibije Zrinskoga (i obitelji Zrinski) i Frankopana u Čakovcu, a i u zagrebačkoj prvostolnici na grobu postavljena su im poprsja i spomen-ploča. Dodatnu težinu hrvatskom nacionalnom pokretu dao je studentski pokret, koji je kulminirao u štrajku potkraj studenoga 1971. U jeku trajanja studenskoga štrajka 1. prosinca 1971. Tito saziva hrvatsko partijsko rukovodstvo u Karađorđevo, gdje ga je po kratkom postupku odlučio ukloniti. Bio je to početak kraja Hrvatskoga proljeća, do konca godine hrvatski je nacionalni pokret ugušen, a početkom 1972. započinje val uhićenja i progona njegovih sudionika.

Dok je partijski vrh bio samo smijenjen i umirovljen, hrvatski intelektualci, studenti, ali i obični ljudi koji su djelovali u Matici hrvatskoj i njezinim ograncima diljem Hrvatske ili negdje drugdje, bili su zatvarani, suđeni ili smijenjeni i ostali bez posla, optuženi za nacionalizam i separatizam, razbijanje Jugoslavije i njezina iznašašća bratstva i jedinstva kao tekovina NOB-a ili emigrirali. Prokazano je 2000 osoba koje bi morale snositi posljedice za svoju kontrarevolucionarnu, nacionalističku, frakcionašku ili zavjereničku djelatnost i očekivati optužnice za teška krivična djela protiv naroda i države. Nastupila je neviđena represija u kojoj je osobito stradala Matica hrvatska, koja je tada pod pritiskom prestala djelovati, a njezine prostorije i arhiv preuzela je policija. Promjenom partijskoga rukovodstva, progonima i osudama „proljećara“ nastupila je dugotrajna hrvatska šutnja sve do 1989, odnosno do početaka demokratskih procesa i promjena koje su uslijedile 1990. nakon prvih demokratskih višestranačkih izbora. Da, godina 1971. velikim je slovima upisana u povijest hrvatskoga naroda kao godina sloma velikih očekivanja i ponovni ulazak gotovo svega što je u nominativu imalo hrvatski pridjev u genitiv.

1991. – godina mukotrpnog stvaranja suverene hrvatske države

Sve ono što se kroz cijelu tegobnu povijest provlačilo kao težnja hrvatskoga naroda za svojom državom ostvarilo se početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. U ratu se raspala Jugoslavija s federativnim načelima, velikosrpska politika pokrenula je agresiju na demokratski ustrojenu Hrvatsku, želeći ugušiti njezinu referendumom izraženu volju za samostalnošću. Hrvati su se našli u položaju da se moraju boriti za slobodu i samostalnost, a takvu priliku s obzirom na povijesne i političke okolnosti kroz stoljeća nisu imali. U Domovinskom ratu razbudile su se srčanost i snaga probuđena i ugrožena naroda na koje nitko nije ozbiljno računao i koje gotovo nitko nije očekivao. Velika nesreća i opasnost ujedinila je sve hrvatske naraštaje u obrani zemlje. Hrvatska je državnost tijekom Domovinskoga rata obranjena zahvaljujući hrvatskim braniteljima, njihovim žrtvama i junaštvu. Hrvatska je bila na putu da stekne međunarodni subjektivitet i nađe svoje mjesto u svjetskoj zajednici država i naroda. Potkraj 1991. ispunili su se uvjeti za njezino međunarodno priznanje.


Eugen Kvaternik

Uza sve velike žrtve Vukovara, Škabrnje, Dalja… u raznim dijelovima Hrvatske, na pozitivnim hrvatskim političkim tradicijama i vrednotama iznjedrenim u Domovinskom ratu obranjena je njezina suverenost i neovisnost. Trideset godina prošlo je od tih burnih, katkada i neizvjesnih, mjeseci i dana koje će hrvatski narod zauvijek s ponosom pamtiti kao svoj novi početak. Što se Matice hrvatske tiče, ona je ponovno registrirana početkom 1990, a 8. prosinca iste godine održana je njezina obnoviteljska skupština. Matica hrvatska odigrala je i u stvaranju i obrani hrvatske državne neovisnosti vrlo važnu ulogu.

Velika Danteova obljetnica

Ove će godine cijeli kulturni svijet obilježavati 700. obljetnicu Danteove smrti. S njegovim imenom povezani smo još od vremena Marka Marulića, o čemu bjelodano svjedoče filološke činjenice: mnogobrojni prijevodi (Buzolić, Uccelini, Kršnjavi, Kombol, Nazor, Delorko, Markuš, Maras, Tomasović i dr.), brojna kritička literatura, obilne reminiscencije i odjeci u djelima hrvatskih pisaca. Zato usporedba Dante i hrvatska književnost i kultura ne ostaje samo na povišenu tonu i površinskom traženju zajedničkih niti, elementi te usporedbe imaju čvrstu znanstvenu potvrdu.


Vukovarski vodotoranj

Božanstvena komedija neprestano je plijenila pozornost hrvatskih književnih i umjetničkih stvaralaca, njezina umjetnička snaga i pjesnička virtuoznost, misaona i stihotvorna savršenost plodile su i poticale hrvatsku književnost do nas danas. U čuvenim stihovima iz Raja (XXX, 103–111) koji se vrlo često znaju isticati i u kojima se izrijekom spominje Hrvatska, Dante je u svoj spjev usadio povijesnu činjenicu hodočašća hrvatskih romara u Rim, gdje ganutljivo i sućutno gledaju Kristov lik na Veronikinu rupcu. Na audijenciji za izaslanstvo Nadbiskupije Ravenna i Cervija, pohodom papi Franji započela je proslava 700. obljetnice smrti pjesnika čije je djelo, utemeljeno na kršćanskoj viziji svijeta, čovjeka i smisla povijesti, postalo dragocjenim biserom čitavoga čovječanstva. „Želja je dakle da slavlja o 700. godišnjici smrti najvećega pjesnika potaknu na povratak njegovoj Komediji tako da, osviješteni o svojem stanju progonstva – jer Dante je bio prognan te je i umro u progonstvu 14. rujna 1321. – dopustimo da nas izazove onaj put obraćenja od nereda
k mudrosti, od grijeha k svetosti, od bijede k sreći, od zastrašujućeg promatranja pakla k promatranju raja koje daje blaženstvo. Dante nas zapravo još jednom poziva da pronađemo izgubljeni ili zamagljeni smisao našega ljudskoga puta“, izrekao je papa Franjo tom prigodom.

Tim se slavljima, vjerujemo, pridružuje i hrvatska kulturna javnost što novim prijevodima, što sabiranjem onoga najboljega što su hrvatski i svjetski pisci izrekli o Danteu, njegovu djelu i njegovoj veličini. Treba se nadati da Hrvati neće iznevjeriti svoju dosadašnju tradiciju kad su u pitanju velike Danteove obljetnice i da će na dostojan i primjeran način obilježiti godinu smrti velikoga Firentinca. Jer Danteova svevremena umjetnost u hrvatskim obzorima odslik je višestoljetne opredijeljenosti hrvatskih pisaca, ali i likovnih umjetnika, za veliko poglavlje svjetske literature koje ujedno predstavlja i jedinstvenu riznicu znanja i umjetnosti čovječanstva.

Kako iz svega što je rečeno jasno proizlazi, godina 2021. zaista je godina velikih i značajnih nadnevaka hrvatske povijesti, povijesti hrvatske državotvorne ideje, književnosti, umjetnosti i kulture, koja stavlja pred nas velike izazove, zadaće i odgovornosti.

Vijenac 703/MH