Promišljanja o novom normalnom: Virus i homo novus

Jedan stariji, ali izuzetno aktualan članak J. Vujića preuzet iz Vijenca Matice Hrvatske (Troplet)

Piše Jure Vujić

S pojavom korone vidjeli smo kako se apostoli „otvorenog društva“ i ideologije bez granica s impresivnom nonšalantnošću pretvaraju u fanatične apologete higijenizma i „zatvorenosti“. Oni koji su do jučer hvalili iskorjenjivanje i ukidanje granica prešli su na kult zdravstvenog apartheida, do te mjere da priželjkuju neku vrstu „građanske smrti“ onima koji odbijaju cijepljenje

Suočena s vanjskim ugrozama i nelagodnom stvarnošću ljudska bića različito reagiraju i pokreću podsvjesne obrambene mehanizme koji mogu poprimiti oblik bijega, odnosno eskapizma, konformističkog prihvaćanja i adaptiranja, ritualizacije ili pak pobune. UMaski crvene smrti Edgara Allana Poea, princ i njegovi dvorjani zatvaraju se u dvorac da bi slavili, dok vani kuga napada zemlju izvan bedema. Američki je književnik možda napisao prvu distopijsku priču o eskapističkoj ulozi zabave u postmodernom društvu, ali i o homo festivusu, o kojem je stoljeće i pol poslije teoretizirao Philippe Muray.Suvremenihomo festivus histerično nastoji u kontekstu mjera karantene i socijalne distance uživati pod svaku cijenu dok pandemija hara svijetom.

Muray je primijenio metaforu zabave kako bi pojasnio stanje našeg društvau kojem nestaje granica između vremena zabave i ne-zabave, u kojem je imperativ hiperfestiviteta putem medija i industrije zabave kolonizirao pojedinačni i kolektivni imaginarij i cjelokupnu sferu individualnog, obiteljskog i poslovnog života. Slični prizori dekadentnih orgijanja i zabavnog eskapizma o kojima su svjedočili Dante i Petrarca za vrijeme crne kuge, danas bi mogli dobiti transpoziciju u zabranjenim improviziranim rave-partijima, kao krajnjem aktu pobune i subverzije.

Oksimoron nove normalnosti

Orgijanje, dekadentna opijenost, neumjerena zabava uvijek odražavaju pulziju smrti, a neki, poputGiuliana da Empolija u djelu Kuga i orgija,smatraju da je pandemija nastavak velikih ekstremnih događaja poput 11. rujna, terorizma, a ubrzana povijest globalizacije samo odraz uravnoteženja između apolonskih i dionizijskih snaga Nietzschea, dok današnji svijet uronjen u paranoična i anksiozna stanja pronalazi kompenzaciju i utjehu u zabavi i „opijenosti katastrofama“. Često se negiranje realnosti i izbjegavanje suočavanja s ugrozama i prijetnjama u zapadnom društvu poistovjećuje s „izlaskom iz povijesti“.

Osim tog eskapističkog pristupa, postoji pristup nekritičkog prihvaćanja nove društvene patogene stvarnosti i života u „novoj normalnosti“ kao eshatološkog biopolitičkog novog diskursa koji se svakodnevno provlači kroz medije i poruke u javnoj političkoj i znanstvenoj sferi. Međutim, trebalo bi se postaviti pitanje koja je doza objektivne istine i udio ideologije u toj novopečenoj društvenoj paradigmi „nove normalnosti“ koja kao konstrukcija nove društvene zbilje navješćuje nastanak postkoronskog homo novusa.Svaka ideologija podrazumijeva sveobuhvatni „totalni“ pogled i interpretiranje svijeta i društva te se temelji na tri elementa: vizija pakla s „neprijateljem“ kojeg treba uništiti, vizija boljeg, novog svijeta te razrađeni tranzicijski model prijelaza iz jednog u drugi. Modaliteti tranzicije obično uključuju kontrolu i raspoređivanje najmoćnijeg alata društva: države.

Zanimljive su teze kritičara „nove normalnosti“ poput Françoisa Herana, sociologa i antropologa, te Jeffreya A. Tuckera, direktora American Institute for Economic Research (AIER), koji mjere karantene, lockdowna, tumače kao nov oblik totalne ideologije. Naime, semantičke konstrukcije „nove normalnosti“ poput proteze nastoje ublažiti neznanje i društvenu zabrinutost pronalaženjem smisla u trenutnoj krizi. Pojavljuju se i hibridne bizarne riječi, idiomi i lingvističke konstrukcije poput „prijelaznog plana na novo normalno“ „plana dezeskalacije“, gdje se profilira, ali i testira nevjerojatan totalitarni spektar i orvelovski novogovor. Naime, nova paradigma „novo normalno i nova normalnost“ – što „ne treba miješati sa starim normalnim“ – trebala bi nas uvesti u novo higijenističko, hiperzdravo zlatno doba, dok oni koji konzervativno zagovaraju povratak na „staro normalno“ postaju suspektni, nepoželjni disidenti. Ne treba duboka egzegeza značenja „nove normalnosti“ jer riječ je o frapantnom oksimoronu, normalnost ne može biti nova, jer ono što je novo po definiciji nije postiglo empiristički status normalnosti i tek mora ići dugim putem iskustvenog potvrđivanja, sazrijevanja, pojedinačne i društvene internalizacije i rutine.

Pored konspiracionističkih teza koji smatraju da je pandemija virusom COVID-19 izmišljena kao „još jedan proizvedeni projekt socijalnog inženjeringa koji je predatorski metakapitalizam namjerno planirao i provodio“, teško je ignorirati činjenicu da su sve velike krize, ekstremni nepredvidivi svjetski događaji, pa i epidemije, bili svojevrsni okidači, pokretači tzv. game changers, dubinskih društvenih, gospodarskih, ali i antropoloških promjena, bolje rečeno revolucija. Tako i restriktivne mjere karantene, biopolitičke mjere socijalne distance, izvanredne mjere geolociranja i nadzora građana koje uništavaju socijalnost, postaju plodno tlo za provedbu i napredak transhumanističkog plana u kojem provedba četvrte revolucije i opće digitalizacije, kako to najavljuje Klaus Schwab u Velikom resertiranju samo je jedna etapa. Schwab je opisao četvrtu industrijsku revoluciju kao „spoj tehnologija koji briše granice između fizičke, digitalne i biološke sfere“, a te tehnologije uključuju genetski inženjering poput genetskog uređivanja CRISPR, umjetne inteligencije, robotike, interneta stvari (IoT), 3D-ispisa i kvantnog računanja.

Transhumanizam
i novi homo numericus

Današnje biopolitičke mjere u kontekstu pandemije upotpunjuju širi ideološki okvir higijenizma, znanstvene idejne težnje što proizlazi iz nove prosvjetiteljske materijalističke koncepcije svijeta Antoinea Lavoisiera iz 18. stoljeća, koju pak nadograđuju znanstvena otkrića Louisa Pasteura 1865. o ulozi mikroorganizama u fermentaciji, kontaminaciji i zaraznosti. Riječ je o ideologiji koja zagovara podvrgavanje društvenog života, političke, socijalne i urbanističke prakse pravilima higijene, očuvanja i prevencije u javnom zdravstvu, te podupire javne politike koje upravljaju masama doprinosom tehnoznanosti, poput epidemiologije ili demografije, sa svrhom optimizacije socijalnih troškova i razvoja pojedinca.

S pojavom virusa COVID-19 vidjeli smo kako se apostoli „otvorenog društva” i ideologije bez granica s impresivnom nonšalantnošću pretvaraju u fanatične apologete higijenizma i „zatvorenosti“, oni koji su do jučer hvalili iskorjenjivanje i ukidanje granica prešli su na kult zdravstvenog apartheida, do te mjere da priželjkuju neku vrstu „građanske smrti“ onima koji odbijaju cijepljenje. Tu nailazimo na oblik „antropofobije“, koja smatra da je ljudsko tijelo nečisto i nesavršeno, te polaže nadu u tehnoznanost kao sredstvo za „emancipaciju“ čovjeka od njegovih granica, prije svega bolesti, starosti i smrti.

Slična su gledišta zapravo samo jedan od mnogih znakova vremena onoga što je Guénon nazvao volatizacijom svijeta, u obliku današnje spasonosne digitalizacije društva, obrazovanja na daljinu, ukidanja distanca. Moglo bi se reći da je Heideggerova „proračunata misao“ pronašla utjelovljenje u procesu dematerijalizacije svijeta, u ekstenziji tehnoproračunatog instrumentalnog razuma posthumanoga numeričkog kapitalizma. I u slijepoj vjeri u upravljačku sposobnost novih kognitivnih tehnologija i umjetne inteligencije.

Svi su totalitarizmi tijekom povijesti promicali novi model društva utemeljena na idealu homo novusa. Komunizam se modelom homo sovieticusa odlučio za mehanizaciju rada i iskorjenjivanje klasne opozicije, dok će nacistički totalitarizam nastaviti sličnu utopiju „novog nadmoćnog čovjeka“ na osnovi rasne biologizacije društva. S padom Berlinskog zida, kada je naivno prevladavalo uvjerenje o kraju velikih totalitarizama moderne i „kraja povijesti“, utopija novog čovjeka pod okriljem modela emancipiranog i autonomnog liberalnog čovjeka- potrošača i racionalnog homo oeconomicusa postupno se nastanila na Zapadu i Dalekom istoku tijekom posljednjih nekoliko desetljeća i zavladala područjima koja više nisu politička ni socijalna, već tehnoznanstvena.

U tom smjeru treba imati na umu da transhumanizam koji promiče istu utopiju homo novusa u obliku poboljšane ljudske vrste nije tek dio znanstvenofantastične literature, već ideologija koja se već znatno proširila u sve pore ljudskoga društvenog, estetskog, poslovnog svijeta.Transhumanizam je samo tranzicijsko razdoblje na putu prema vladavini posthumanog, jer se ne temelji na moralnim i humanističkim postulatima koje odbacuje. Riječ je o ukidanju ljudske humane dimenzije, kraju čovjeka, dakle o radikalnoj antropološkoj mutaciji o kojoj govori Marie-Jean Sauret.

Transhumanizam, kao idejna težnja nastala u Silicijskoj dolini (Kalifornija) potkraj 1970-ih, temelji se na ideji da će „konvergiranje“ četiriju glavnih tehnika: nanotehnologije, biotehnologije, računalne znanosti i kognitivne znanosti omogućiti stvaranje nove poboljšane ljudske vrste i njezinih fizičkih i mentalnih kapaciteta, uklanjanjem negativnih aspekata poput starenja i smrti. Projekt novog čovjeka homo numericusa (neki spominju homo festivus numericus) pred našim se očima postupno ostvaruje u obliku nove generacije digitale natives, digitalnih nomada, ili e-generacija, koje Michel Serres nazva „mali palčevi“ jer im se palčevi neprestano kreću po ekranu pametnog telefona.

Pandemija je ubrzala taj proces antropološkog preobražaja, dok je četvrta numerička revolucija, koja je već na djelu, pokrenula mutacije putem umjetne selekcije, pri čemu su digitalne i ljudske tehnologije ušle u simbiozu. Najveći potencijal novog homo festivus numericusa njegove su želje i pulzije koje vješto iskorištavaju GAFA (Google, Amazon, Facebook, Apple) putem nove ekonomije osvajanja pažnje i profiliranja želja kao glavne poluge tehnokapitalističkog sustava.

Ponerologija i iskrivljena realnost

Sva današnja tehnoznanstvena postignuća, robotizacija, umjetna inteligencija na neki način opovrgavaju Freudovu tvrdnju „anatomija je sudbina“ i navješćuju doba posthumanoga. Prisjetimo se Eshilova mita o Prometeju i Oswalda Spenglera koji je govorio o Zapadu kao „faustovskoj civilizaciji“. Može se reći da će prometejizam, zapadna antropološka kulturna paradigma koju je kao pojam uveo povjesničar književnosti Albert Béguin, kao idejna težnja, biti na kraju presudan za određivanje svih ideja, snaga i djela kojima je cilj prevladati ljudsko stanje. Hannah Arendt na tragu Davida Rousseta u svojoj trilogiji o totalitarizmu ističe kako normalni ljudi ne znaju da je sve moguće, a totalitarizam definira kao režim u kojem je „sve dopušteno“ (kad je Bog mrtav!). Sada je dovoljno da jedna stvar predstavljena kao moguća postane simultano stvarna, te se nameće kao potrebna. Nije bilo dovoljno simulirati zbilju već postaviti kao normalni poredak stvarnosti nešto što je nestvarno i virtualno te nastojati uskladiti realnost s novim režimom posthumanog nestvarnog.

Veliki je doprinos katoličkog filozofa Josefa Piepera u razotkrivanju tih pseudostvarnosti koje su iznjedrilenajveće totalitarizme i strahote u ljudskoj povijesti uspostavljanjem društvene primjene lažne stvarnosti. Iskrivljena i iskonstruirana stvarnost uvijek potječe iz krivog interpretiranja društvene zbilje, zlostavljanja jezika i zlouporabe moći – koje Pieper opisuje kao alternativne stvarnosti u obliku ideološke pseudorealnosti. Stoga je iskrivljena stvarnost plodno tlo za razvoj sociopatoloških fenomena i njihove primjene na politički život kao „znanost o izvorištu zla“, o čemu piše Andrew Lobaczewski u djelu Politička ponerologija. Stoga su takve društvene i političke pseudostvarnosti poprišta psihopatologija, ali i legitimacije vladavine „patokracije“ u rukama iskrivljene elite.

Vijenac 703/MH