Pametne krivotvorine

Boris Beck

Pametne krivotvorine mogle su se prošli mjesec vidjeti u zagrebačkom šoping-centru King Cross. Kako su napisali na reklami, „s ponosom predstavljaju izložbu Najskuplje slike na svijetu, kroz koju će posjetitelji moći razgledati odabrane kopije najvrednijih svjetskih umjetničkih djela“. No krivotvorine postavljene u centru doista se razlikuju od originala

„Pametna krivotvorina“, rekao je Roger Waters kad je u rujnu 1987. poslušao trinaesti album Pink Floyda Momentary Lapse of Reason. Bend je 1973. postigao nezamislivu slavu objavivši The Dark Side of the Moon, do danas najprodavaniji album uopće, ali do konca 70-ih su se iscrpili, i emotivno i kreativno, te je sredinom ‘80-ih došlo do razlaza: basist Waters, kreativni pokretač svega, želio je da se sastav raspusti, a ostali članovi željeli su nastaviti pod istim imenom. Nakon svađa i sudskih tužbi, Waters se povukao, ali je zlurado komentirao da su im bez njega i glazba i stihovi „trećerazredni“. Kao da je veliki bend krivotvorio sama sebe.


Imitacija Gauguina
, King Cross
Jankomir, 2021.


Paul Gauguin, Nafea faa ipoipo?,
ulje na platnu, 1892.

Pametne krivotvorine mogle su se prošli mjesec vidjeti u zagrebačkom šoping-centru King Cross. Kako su napisali na reklami, „s ponosom predstavljaju izložbu Najskuplje slike na svijetu, kroz koju će posjetitelji moći razgledati odabrane kopije najvrednijih svjetskih umjetničkih djela“. Kopije, a ne krivotvorine – jer krivotvorina je samo ona slika koja je naslikana da prevari, da se lažno atribuira, kao što je Waters sugerirao da Pink Floyd bez njega nije pravi Pink Floyd; no ako onaj koji kopira sliku ne krivotvori potpis, onda je to doista samo kopija – a u King Crossu slike nisu potpisane. Nije to jedina razlika: organizator priznaje da su kopije „izrađene u istoj veličini i uglavnom istom tehnikom kao što su i originali“; to „uglavnom“ znači da ćete umjesto starih i potamnjelih ulja na platnu gledati sjajne i plastične akrilne boje. Tomu bi se moglo dodati da ni podloge nisu iste jer je, primjerice, Spasitelj svijeta Leonarda da Vincija izvorno naslikan na orahovoj dasci. No „glavni fokus naše izložbe“, kako kažu u King Crossu, ionako nije umjetnički doživljaj, nego prikazati „koliko nevjerojatne iznose ljudi plaćaju za pojedina umjetnička djela“, čime se „posjetitelju pruža prilika da se sam zapita: Vrijede li doista toliko?“

Kopije naravno ne, ali uza svaku od njih postavljena je ploča s cijenom originala. Osjećamo se kao da u restoranu čitamo jelovnik: Spasitelj svijeta 450.300.000 dolara, kao najskuplji obrok; Bogorodica s vretenom istog autora samo 150.000.000; slika s dvije Tahićanke nazvana Kad ćeš se udati Paula Gauguina okruglih 300.000.000. U nimalo neočekivanu lapsusu, organizator izložbu sam naziva katkada i Najljepše slike na svijetu – podsjećajući na ono mjesto u Malom princu kad odrasli ne pitaju kako kuća izgleda, nego koliko košta, pa kad čuju da stoji 100.000 franaka, uzviknu: Kako je lijepa! Lijepo je ono što je skupo, a skupo je lijepo – logično zaključivanje za šoping-centar čija se djelatnost ionako sastoji od izlaganja robe uz koju je istaknuta cijena; samo su sada uz sredstva za čišćenje, kobasice i plastične posude izloženi Rubens, Cézanne i Klimt. Nisu ti umjetnici originali, ali ionako nije ništa originalno u supermarketu – sve je to na policama industrijska, serijska roba, kao i ove izložene kopije.

Izložba u King Crossu zamućuje granice između stvarnog i lažnog, između umjetnosti i cijene, jer se sugerira da su kopija i original isti, i da uostalom ni original ne vrijedi toliko. Takva zbrka u razmišljanju ne očituje se samo u kopijama originala nego i u originalnim kopijama kojima se u zadnje vrijeme trguje internetom. Sličnim matematičkim i logičkim operacijama kakvima se konstruiraju kriptovalute, stvaraju se virtualni tokeni, kojima se također može pridati određena vrijednost. No dok se bitcoini, litcoini ili ethereumi mogu stvarati uvijek iznova, to jest onoliko koliko to izvorni algoritam dopušta, virtualni tokeni, zvani NFT, jednokratni su i jedinstveni. Jedna je tehnološka tvrtka 3. ožujka kupila rad britanskog umjetnika Banksyja za 95.000 dolara i spalila ga, da bi potom odmah predstavila njegovu jedinstvenu digitalnu kopiju, obilježenu NFP-om, i prodala je za 380.000 dolara.

Virtualnoj Banksyjevoj kopiji bez originala odgovora i stvarna kopija bez originala, izložena u King Crossu. Riječ je o slici Salvator mundi koja je 2008. kupljena na jednoj dražbi u SAD-u za 1.175 dolara, kao beznačajno djelo nepoznata umjetnika, k tome i znatno oštećeno. Nakon konzultacija britanskih stručnjaka i vrlo opsežne restauracije, slika je predstavljena kao dotad nepoznato djelo Da Vincija, i prodano 2017. nepoznatom kupcu, vjerojatno vladaru Saudijske Arabije, za najveću cijenu ikad plaćenu za umjetničko djelo. Iako je slika bila namijenjena za Louvreovu filijalu u Abu Dhabiju, onamo nikad nije stigla, pa se čak i ne zna gdje je, dok se gomilaju sumnje da je zapravo pogrešno atribuirana, i da se ipak radi o bezvrijednoj kopiji. Jer kao što kupci digitalnih umjetnina ovise o kompjutorskim stručnjacima, jer jedva da itko razumije što je to blockchain, tako i kupci stvarnih umjetnina ovise o znanju i ekspertizi kustosa – uvijek je, naime, netko drugi taj koji će nam reći što i koliko vrijedi.

Zanimljivo, upravo jedna pogreška govori u prilog izvornosti Spasitelja svijeta: Krist na slici ima dva desna palca. Riječ je o pentimentu, postupku kad se slikar pokaje pa nešto naknadno mijenja na već gotovu djelu. Oni koji kopiraju djela nikad nemaju dvojbe, njihov je rad pravocrtan i siguran, i zato sterilan. U mrtvim kopijama u šoping-centrima, ili na internetu, makar bile i opremljene NFT-certifikatima, nema sumnje – pa, dakle, nema ni života.