Ima li „mirnog raspada“?

Uz Dan Europe: Što je ostalo?!


Paralelno s povremenim, i sve glasnijim, najavama o raspadu Unije, pojavljuju se non paperi koji predmnijevaju prekrajanje granica na Zapadnom Balkanu. Balkan, mada je bilo i takvih projekcija, ne može spasiti EU, ali može li (makar) EU spasiti Balkan?!

U Bruxellesu tvrde kako nisu zaboravili Zapadni Balkan, ali…

Piše: Josip Vričko

Svake godine 9. svibnja obilježava se Dan Europe i tako slavi mir i – usprkos svemu – europsko jedinstvo. Taj nadnevak označava godišnjicu povijesne Schumanove deklaracije. Tijekom govora u Parizu 1950., tadašnji francuski ministar vanjskih poslova Robert Schuman (za kojega je pokrenut proces beatifikacije) iznio je ideju o novom obliku političke suradnje u Europi kojom bi rat među europskim državama postao nezamisliv. Njegova vizija bila je osnovati europsku instituciju koja bi objedinila proizvodnju ugljena i čelika i upravljala njome. Ugovor o osnivanju takvog tijela potpisan je nešto manje od godinu dana kasnije. Schumanov prijedlog smatra se začetkom današnje Europske unije.

Je li vrijeme za glazbu?!

Povodom proslave Dana Europe, institucije EU-a tradicionalno otvaraju svoja vrata za javnost početkom svibnja u Bruxellesu i Strasbourgu. Lokalni uredi EU-a u Europi i diljem svijeta organiziraju niz aktivnosti i događanja za sve dobne skupine. U povodu prošlogodišnjeg Dana Europe, institucije EU-a željele su, u uvjetima pandemije, odati počast brojnim Europljanima koji u duhu solidarnosti pomažu Uniji da prebrodi aktualnu krizu.

Građani u Europi i diljem svijeta proslavili su taj dan uz glazbu europskih izvođača. A svirat će se i ove godine. No, je li baš vrijeme za glazbu?! (Jer sviralo se i dok je Titanic tonuo…) Prognoze glede perspektive Unije, naime, nisu svijetle. Lider reforme Ujedinjenog Kraljevstva Nigel Farage prorekao je početkom ove godine propast. U intervjuu za LBC Britain uvjereni pro-Brexitov čelnik rekao je kako misli da za deset godina neće ostati puno od EU-a.

Nastavio je s tvrdnjama da je Velika Britanija „postavila standard“ i da ćemo za godinu ili dvije vidjeti iste stvari koje su potaknule Brexit u puno više mainstream mišljenja u europskoj politici.

Velika Britanija je, inače, za sobom zalupila vrata 31. prosinca 2020. u 23 sata, nakon stupanja na snagu novih aranžmana o putovanju, trgovini, imigraciji i sigurnosti u sklopu odlaska zemlje iz EU-a. A 28. travnja ove godine Europski parlament potvrdio je sporazum o Brexitu čime je otklonjena i posljednja zapreka prema ratifikaciji sporazuma o razdruživanju.

Rat – „realna mogućnost“…

Nešto prije toga Farageova proročanstva, 2019., studija Europskoga vijeća za vanjske odnose – ECFR i međunarodne tvrtke za istraživanje tržišta i analizu podataka YouGov pokazala je kako većina Europljana vjeruje zapravo isto ono o čemu je početkom 2021. govorio čelnik reforme Ujedinjenog Kraljevstva. Anketirano je više od 60 000 ljudi iz 14 članica Unije, a značajan broj ispitanih smatra kako postoji „realna mogućnost“ da u idućem desetljeću izbije – čak! – rat između dviju članica EU-a. Ne kaže se, istina, na koga (to) sumnjaju… Ali, u izbijanje rata u idućem desetljeću vjeruje 38% Austrijanaca, 35% Francuza i 31% Rumunja.

Istodobno, istraživanje je, ipak, pokazalo da je razina podrške članstvu u EU visoka, ali vlada pesimizam kada se govori o budućnosti. Tako u svakoj državi članici, osim u Španjolskoj, većina glasača vjeruje da će se EU raspasti u idućih 10 do 20 godina. U Francuskoj, primjerice, 58% ispitanih smatra da je realan raspad Unije u roku od dva desetljeća, a s time je suglasno i po 57% Talijana i Poljaka.

Što će biti od Europe?!

Ali nije samo, u Bruxellesu anatemirani, Farage ptica zloslutnica. Bivši njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel izrazio je, još na početku korona-krize, bojazan da bi se Europska unija (EU) mogla raspasti ukoliko neće biti solidarnosti u borbi s pandemijom koronavirusa. On je za Bild izjavio da bi se Njemačka trebala dodatno zadužiti kako bi mogla financijski pomoći Italiji i Španjolskoj u svladavanju krize. „Mora mi netko objasniti zašto mi Nijemci, prilikom zaduživanja, do kojeg je sada došlo, 1% nismo stavili na raspolaganje Italiji i Španjolskoj kao pomoć gospodarstvu. Bio bih za to da se odvoji i 10%. Ne vjerujem da bi bilo mnogo pobune kada bi se umjesto 150 zadužili 160 milijardi eura“, kazao je Gabriel naglasivši: „Ako nećemo biti spremni dijeliti blagostanje, onda ne znam što će biti od Europe. Zabrinut sam da bi se Europa nakon ove krize mogla raspasti.“

Slijedom čega je Deutsche Welle prošle godine podsjetio kako ovo nije prvi put da se konstatira opasnost od raspada Unije. Slična su se upozorenja mogla čuti i za vrijeme tzv. izbjegličke krize 2015./2016., a prije toga u vrijeme financijske i dužničke krize 2008./2009. I uvijek su apelirale jednom zemlje zapada i sjevera Unije, drugi put zemlje juga na solidarnost onih drugih. A pritom solidarnost uopće nije konstitutivni element Europske unije. Već kada je 1950. osnovana Europske zajednica za ugljen i čelik, neka vrsta prethodnice sadašnje Unije, središnja točka oko koje se sve vrtjelo, bila je gospodarska suradnja. Logika koja je stajala u pozadini bilo je uvjerenje da zemlje koje su industrijski jedna o drugoj ovisne i međusobno trguju, neće voditi rat jedne protiv drugih.

Svako kasnije produbljivanje i proširivanje te zajednice slijedilo je tu logiku – od Europske ekonomske zajednice 1957., preko stvaranja „šengenskog prostora“ 1985., uspostave Europske gospodarske i monetarne unije 1990. sve do konstituiranja zajedničkog tržišta 1993. i zaključenja Lisabonskog ugovora 2009., koji važi i danas. Uvijek se u prvom redu radilo o tome da se potaknu i olakšaju prekogranična trgovina i gospodarska proizvodnja, da se ustanove zajednička pravila za nesmetan promet roba, usluga, ljudi i kapitala.

BiH (ni)je fenjeraš na putu ka Uniji

Tako se na razini Europske unije posebno brane one vrijednosti koje su tržišno relevantne. Nitko se, naime, gospodarski ne angažira rado u nekoj zemlji u kojoj su sudovi ovisni o samovolji moćnika, pa se onda štite načela vladavine prava. Ali da je, primjerice, sloboda medija tu manje važna, zorno pokazuju primjeri Mađarske i Poljske. Tamo se „europski standardi“ često proizvoljno interpretiraju i primjenjuju. To se vidi i kada je riječ o kaznama, odnosno sankcijama.

Dok se kršenje tržišnih pravila vrlo lako i brzo sankcionira osjetnim novčanim kaznama, u slučaju povrjede ovih drugih vrijednosti jedino čega se netko mora bojati su emocionalni govori nekih zastupnika u Europskom parlamentu.

A budući da je Unija u aktualnom trenutku takva kakva je, možda je – čak! – neprimjereno propitivati europske perspektive Bosne i Hercegovine koja je, također, takva kakva je. Opći je dojam kako smo u čekaonici bez naročite perspektive da uskoro postanemo dijelom europske obitelji. Pa, ipak, komesar EU-a za proširenje Oliver Varhelyi nedavno je u intervjuu za DW kazao kako nije sve tako crno.

„Bosna i Hercegovina je krenula naprijed. To mi ulijeva nadu da ću veoma brzo krenuti u pregovore s vodstvom u BiH“, navijestio je vjerujući uz to i kako je pandemija još više ojačala europske obveze prema Zapadnom Balkanu. Komesarov je stav glede solidarnosti u doba korone, međutim, vrlo brzo doveden u pitanje. Srbija, država koja je, uz Crnu Goru, najdalje odmakla na putu ka članstvu u EU, razočarana je – u najmanju ruku. Srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić tvrdi kako ih je Unija ostavila na cjedilu. Štoviše, Vučić se, teatralno a i demonstrativno, cijepio kineskim cjepivom, a navijestio je izgradnju tvornice koja će proizvoditi rusko cjepivo.

Možda je, ne baš diplomatski suptilan, Vučić revitalizirao uspavanu europsku solidarnost o čemu svjedoči tekst u (inače) konzervativnom Frankfurter Allgemeine Zeitungu pod naslovom Dobrosusjedska pomoć kao narativ. Akciju nabavke cjepiva protiv korone koju je poduzela Europska unija za zemlje Zapadnog Balkana trebala bi koordinirati Austrija. Iz Beča je najavljeno, tvrdi list, kako bi između početka svibnja i kraja kolovoza zemljama regije trebala biti isporučena 651 000 doza cjepiva BioNTech/Pfizer.

Navode se i dva glavna motiva za angažman (baš) Austrije u toj akciji dobrosusjedske pomoći: „S jedne strane tu postoji neposredan interes; Ništa se nije postiglo ako je u zemlji cijepljenje odmaklo, ali putnici i ljudi iz regije koji rade u Austriji virus donesu sa sobom.“

No, istodobno se radi i o strateškom signalu EU-a. „Mi vas nećemo ostaviti na cjedilu“, rekao je austrijski ministar vanjskih poslova Alexander Schallenberg i dodao: „Potreban je jasan europski narativ na Zapadnom Balkanu.“

Janša je bio samo početak

Međutim, u toj naviještenoj idili u kojoj nas Europa, eto, neće zaboraviti, osvanula je priča o mogućim i tzv. mirnim promjenama granica na Balkanu u kontekstu famoznog non papera koji je navodno slovenski premijer Janez Janša uputio i na najvažnije europske adrese. Dio europskog tiska naglašava (kao znakovitost) kako Janša njeguje bliske odnose s Viktorom Orbanom koji ciljano širi svoj utjecaj na Balkan, te s Vučićem čija bi zemlja od prekrajanja granica najviše profitirala.

A onda se početkom prošloga tjedna pojavio novi non paper koji predviđa sjever Kosova, većinski naseljen Srbima, kao autonomni distrikt. Prištinski su mediji autorstvo pripisali Njemačkoj i Francuskoj, ali su veleposlanstva tih dviju država na Kosovu odbacila tvrdnje da stoje iza tog navodnog dokumenta. Istodobno, službena je Priština ovu, kažu, ujdurmu pripisala Beogradu. Usprkos tomu što taj novi (famozni) uradak predmnijeva i obostrano priznanje. O čemu, uzvratio je Vučić, u Prištini mogu samo sanjati.

Kako bilo, svi ti non paperi – i poglavito prateće mape – upućuju na zaključak kako Unija ne slijedi neku uvjerljivu politiku proširenja i nema strateški pristup Zapadnom Balkanu. Otud i ova „pandemija“ famoznih dokumenata „anonimnih“ autora, poslije kojih malotko (uopće) priča o cjepivima kojima će nas Europa cijepiti. Solidarno…