Sloboda: svjetovna i katolička. Kriza u kojoj smo se našli i kako krenuti dalje

Čitati Ispovijesti svetog Augustina ne znači suočiti se samo s intenzivnom osobnom pričom o obraćenju Bogu i Katoličkoj crkvi. To je uvijek podsjetnik na neurednost ljudske slobode. Nitko drugi, barem meni, nije s većom jasnoćom i uvidom prikazao rat koji se odvija u ljudskom srcu, ne samo između volje i razuma, već i rat koji se odvija u samoj volji. Malo je onih koji su uspjeli jasno pokazati složenost želja, volje i razuma koji čine ljudski um, dušu i srce. Ako netko slijedi Augustina sve do Božje države, vidimo kako se snažno bori s pitanjem slobodne volje i ljudske slobode. Čak i u ovome trenutku svoga života čovjek je svjestan kako je ljudska sloboda neuredna, bez obzira je li definirana na sekularni ili religijski način. Ako netko pogleda ljudsku povijest, vidi kod ljudi pokušaj za pokušajem da se riješe nereda koji je dio ljudske slobode u palom svijetu. Svi su ti pokušaji propali, jer negiraju stvarnost koja je sam čovjek.

Pobačaj kao pravo, homoseksualni brak kao pravo, cjelokupni trans rodni fenomen koji se sve više smatra pravom da odredi način poricanja objektivne prirode ljudske seksualnosti: upravo je sve ovo smješteno u kontekst sekularnog razumijevanja slobode koja nema korijene u filozofiji, religiji ili u bilo čemu drugom što bi se suprotstavilo radikalnom individualizmu. Ono što omogućuje ovo jedinstveno razumijevanje ljudske slobode je odlučna podrška vlada koje su usvojile razumijevanje slobode koja negira naravni zakon i vjerovanja kršćana i drugih vjerskih zajednica. U ovom pogledu na slobodu, posao je vlada ukloniti bilo kakva ograničenja osobnih sloboda, barem u samoodređenju. Neurednost slobode mora se ukloniti, a u tome im pomažu liberalni mediji i lijeve političke stranke. Ne smije biti dvosmislenosti. Nema se o čemu razgovarati. Ova verzija slobode „Alise u zemlji čudesa“ ne potiče istinsko bratstvo među ljudima; zahtijeva apsolutno pridržavanje slijepog relativizma koji je poguban za kulturu, čovječanstvo i religiju. To je poricanje onoga što je ljudska sloboda: Božji dar koji će koristiti oni koje je stvorio, sjećajući se da se ta sloboda koristila i na dobre i na loše načine. Na neki način možemo reći da je ljudska sloboda dio nereda – mogli bismo reći da je to dobar nered. To je zbog Božje milosti koji nas stvara sa slobodnom voljom koja kada se zloupotrijebi razotkriva grešnost, iskvarenost i sebičnost čovječanstva. Tek se sa vrlinama poštenja i poniznosti možemo suprotstaviti zlouporabi ljudske slobode, koja na kraju dolazi od odbijanja međusobne ljubavi. Bez istinske poniznosti ne može se priznati ljudska grešnost koja se temelji na odbijanju življenja po naravnom zakonu i Božjem zakonu.

Možda je još uvijek prerano da bi itko mogao objektivno pisati o socijalnoj revoluciji koja se dogodila većem dijelu zapadnog svijeta tijekom 60-ih. Ali očito je da se nešto vrlo važno dogodilo u to vrijeme društvenih previranja i da je ono što se dogodilo imalo dubok i trajan učinak i na svijet i na Crkvu. Dokumenti Drugog vatikanskog sabora moraju se razumjeti u vremenu socijalne revolucije. Kada netko čita dokumente Drugog vatikanskog koncila (kao „Crkvu u suvremenom svijetu“ ili „Gaudium et Spes“) ne može ne vidjeti u dokumentima odraz „cvjetnog optimizma“ koji je obilježio revoluciju 60-ih, a navedeni optimizam nema puno značaja za svijet u kojemu danas živimo.

Kada se usporedi tradicionalna rimska liturgija s današnjim obredom koji je bio plod šezdesetih godina, opet se vide obilježja toga revolucionarnog doba koje je u ovome slučaju od tada imao jako depresivan učinak na liturgijski život Katoličke crkve. Liturgija je danas zaglavila u 70-ima i nikako se ne može izvući iz ovog vremenskog iskrivljenja, jer nema utemeljenje u organskom rastu liturgije koja je živi dio katoličke tradicije. To je prije „rad ljudskih ruku“ u koncilskim odborima.

Užasni neuspjeh crkvene hijerarhije u ovom postmodernom vremenu u kojem živimo, (koja je i sama proizvod revolucije 60-ih) je u tome da se ne suočava na uvjerljiv, intelektualan i vjeran način na sve žešće napade na kršćansko razumijevanje morala i slobode. Upravo je glavni dokaz te paralize namjerno zaboravljanje onoga što je bit katoličke vjere. Ovaj čin zaboravljanja odraz je kulture odstranjivanja u kojoj živimo. Crkva koja poništava svoju prošlost i živi samo u sadašnjosti, pokušavajući sustići kulturu, ne može i dalje biti Crkva koju je osnovao Isus Krist. Postoji opasnosti da postane irelevantna i prazna (vjerska) ljuštura.konci Ali s obzirom na sve ovo, nikada ne smijemo izgubiti nadu, nikada ne smijemo postati ogorčeni, moramo dati sve od sebe da živimo katolički život koji je vjeran i radostan u ovim vremenima kada je to teško učiniti.

Izvor