PRAGER: Sukob na Bliskom istoku je radi religije, a ne zemlje

Dennis Prager/Konzerva.hr

Ako ste vidjeli video snimke nedavnih napada na Židove u New York Cityju, Los Angelesu, Londonu i drugdje, možda ste propustili vrlo otkrivajući aspekt tih napada. Oni su gotovo uvijek — kao što su to i desetljećima bili — popraćeni psovkama poput: “Je*eš Židove.”

Sad, s obzirom na to da su počinitelji gotovo uvijek muslimani — bilo imigranti ili djeca imigranata iz arapskih ili drugih muslimanskih zemalja — postavljaju se dva pitanja:

Zašto napadati američke ili francuske ili britanske Židove? I zašto psovati “Židove”? Drugim riječima, s obzirom na to da su nedavni ratovi bili između Hamasa i Izraela, zašto onda ti napadi van Izraela nisu usmjereni prema Izraelcima i izraelskim institucijama? I zašto psovanje “Židova”?

Odgovor glasi: Muslimani koji traže uništenje Izraela to rade jer je Izrael židovski, a ne zato što Izrael okupira Zapadnu obalu ili Gazu.

Prvo, muslimanski svijet je tražio uništenje Izraela od dana njegova osnutka u svibnju 1948. godine, prije nego je okupirao ijedan centimetar Zapadne obale ili Gaze.

Drugo, Izrael ne okupira Gazu. Izrael se u potpunosti povukao iz Gaze prije 16 godina.

Treće, Palestinci su odbili vlastitu državu u pet navrata:

Odbijanje br. 1: Britanska Peelova komisija je 1937. godine ponudila Arapima 80 posto geografskog područja poznatog kao Palestina. Židovima je ponuđeno 20 posto. Arapi su to odbili.

Odbijanje br. 2: Arapi su 1947. godine odbacili plan podjele Ujedinjenih naroda.

Odbijanje br. 3: Godine 1967., nakon što je nadvladao pokušaje Egipta, Sirije i Jordana da ga unište, Izrael je osvojio Zapadnu obalu od Jordana, Gazu od Egipta i Golansku visoravan od Sirije. Većina Izraelaca nije imala interesa zadržati Gazu ili bilo koji drugi dio Zapadne obale, osim istočnog Jeruzalema, židovskog grada u kojem su Židovi živjeli 3.000 godina, 1.400 godina prije Muhamedova rođenja. Palestinci, ime po kojem su palestinski Arapi postali poznati, i sve ostale arapske države odbili su podjelu i mir.

Odbijanje br. 4: Godine 2000., u Camp Davidu, izraelski premijer Ehud Barak ponudio je palestinskom vođi Yasseru Arafatu palestinsku državu na čitavom području Gaze i 94 posto Zapadne obale s istočnim Jeruzalemom kao njezinim glavnim gradom. Ali Arafat je odbacio ponudu. Riječima američkog predsjednika Billa Clintona, Arafat je “boravio ovdje 14 dana i svemu rekao ne”.

Odbijanje br. 5: Izrael je ponovno pokušao. Premijer Ehud Olmert otišao je čak i dalje nego što je to bio slučaj s Ehudom Barakom, proširivši mirovnu ponudu tako da uključuje dodatnu zemlju kako bi nagodbu učinio privlačnijom. Palestinci su ponovno rekli ne.

Razlog svih ovih palestinsko-arapskih odbijanja vlastite države bio je taj što bi eventualno prihvaćanje značilo da će židovska država još uvijek postojati na Bliskom istoku.

Spor na Bliskom istoku nikad nije bio radi zemlje. Izrael je veličine New Jerseyja. Nešto je veći od El Salvadora. Kad bi bio veličine Manhattana, Palestinci i mnoge muslimanske države bi još uvijek tražili njegovo uništenje. Na Bliskom istoku postoje 22 muslimanske države, ali nema mjesta za jednu židovsku državu. Postoji čak i zemlja s palestinskom većinom: Jordan. Problem nije zemlja. Problem je religija.

Zašto je Iran u potpunosti zaokupljen uništenjem Izraela? To nema nikakve veze s muslimanskom solidarnošću; Irance nije nimalo briga za Palestince. Tu se u potpunosti radi o mržnji prema Židovima i židovskoj državi. Kad bi Irance bilo briga za muslimane, meta njihovih napada bi bila Kina, koju Sjedinjene Države i druge Zapadne zemlje optužuju za počinjenje genocida nad Ujgurima — pretežno muslimanskom etničkom skupinom koja živi u Kini — optužba koja uključuje prisilnu sterilizaciju ujgurskih žena.

Zapadnjaci žele vjerovati da radi o zemlji — dijelom i zato jer su sekularni i žele razmišljati u sekularnim terminima. I dijelom zato što trebaju vjerovati da se spor odnosi na zemlju. Tek u tom slučaju mogu okriviti Izrael. Kad bi se radilo o muslimanskoj želji da unište židovsku državu, oni više ne bi mogli kriviti Izrael. Još gore: oni bi trebali kriviti islamski fanatizam.

Dennis Prager je američki radijski voditelj i publicist te jedan od istaknutih predstavnika američkih konzervativnih intelektualnih krugova početkom 21. stoljeća. Najpoznatiji je po pokretanju obrazovne zaklade “Prager University”, koja u petominutnim videozapisima proučava i razjašnjava brojna politička, povijesna i ekonomska pitanja s konzervativnog gledišta.

PIŠE:Ivan Toth

IZVORTownhall