Abrahamova djeca i naše djetinjarije

Mi i tuđi ratovi


Kaže Denis Zvizdić kako bi da je na Vijećnici bila zastava Izraela, Dodik u Banjoj Luci okačio zastavu Palestine. Efektna je to opaska. I vjerojatno točna jer aktualno bh. miješanje u tuđe ratove nema veze s ideologijom. Već samo s prizemnim inaćenjem. No, trebalo bi je dopuniti: I obratno!

Potpis pod sliku: Sarajevo – Banja Luka: Tuk na utuk

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Pri kraju drugog tjedna rata jer, s obzirom na okolnosti, sukob je nedovoljno precizan eufemizam, palestinski zdravstveni djelatnici tvrde da je 228 osoba ubijeno u zračnim napadima koji su pogoršali ionako užasnu humanitarnu situaciju u Gazi. A izraelski službeni podatci govore kako je do sada u Izraelu poginulo 12 ljudi, a da su raketni napadi izazvali paniku i odveli ljude u skloništa.

Gotovo istodobno stižu i vijesti kako bi, ipak, moglo doći do obustave vatre. Optimizam se, prije svega, gradi na činjenici da je Joe Biden sredinom prošloga tjedna pozvao izraelskog premijera Benjamina Netanyahua da zatraži prekid vatre, dok su egipatski sigurnosni izvori kazali kako su se dvije zemlje načelno dogovorile o prekidu vatre uz podršku posrednika, ali detalji su još uvijek u tajnim pregovorima.

Hladnokrvni Biden

Reakcija američkog predsjednika je dobrodošla jer je on, dva-tri dana nakon što se kriza u Gazi rasplamsala, prilično hladnokrvno kazao: “Izrael ima pravo obraniti se kad tisuće raketa lete na njegov teritorij”, te, doduše, dometnuo: “Moje je očekivanje i moja nada da to završi što prije.”

Jasno, zbog velika broja civilnih žrtava, poglavito s palestinske strane, važno je da ovaj sukob prestane. No, dobro je to i za naše političko ozračje, za našu, u biti, situaciju „hladnog mira“, kada se svaki povod koristi za verbalnu paljbu. Kada se pogledaju društvene mreže, dojam je kako među sobom, kao u dobra stara vremena, ratuju Srbi, Hrvati i Bošnjaci, a ne nepomirljivi neprijatelji Palestinci i Židovi. Pola Bosne i Hercegovine, dakle Republika Srpska, je za Izrael, baš kao i, poslužimo se (primjereno) ratnom terminologijom, teritorij pod nadzorom HDZ-a. Dok jake bošnjačke snage daju potporu napaćenoj braći Palestincima.

Krenulo je, pa gotovo, igrokazima. Samo što je počeo rat, 10. svibnja, pročelje sarajevske Vijećnice osvijetljeno je bojama palestinske zastave. Sarajevska gradonačelnica Benjamina Karić na Twitteru je poslala poruku kako je Gradska uprava to učinila iskazujući svoju solidarnost s nevinim žrtvama i njihovim obiteljima. Odmah potom, pod okriljem mraka, nepoznate su osobe okačile palestinsku zastavu na Stari most u Mostaru.

Što je zabranjeno u Mostaru?!

A kako su se mediji pozicionirali shodno mjestu izlaska, oni bošnjački su konstatirali kako je riječ o reakciji na zabranu mostarskog gradonačelnika Marija Kordića da se Stari osvijetli bojama palestinske zastave. Tek se, međutim, iz hrvatskih medija moglo doznati kako je Kordić odbio i nakanu da se Hrvatski dom herceg Stjepan Kosača osvijetli bojama izraelske zastave. Kako pak reakcija na ovu gradonačelnikovu, zapravo, dosljednost, na Twiteru je osvanula objava stanovite „Hercegovke Klo“ koja je postavila zastavice Izraela i Herceg-Bosne uz poruku kako moli za mir u Jeruzalemu. Nije to – a i kako bi! – promaknulo veleposlaniku Izraela u Hrvatskoj Ilanu Moru koji je dirnut uzvratio: „Hvala vam na stalnim molitvama i potpori.“ Reagirali su, treba li uopće naglašavati, i bošnjački jurišnici s društvenih mreža. No, bolje ih ne citirati. Čak ni papir, usprkos uvriježenu mišljenju, ne trpi sve. A i što (više) očekivati od ovih javnih pljuvaonica?!

Znakovito, kao što je to i primijetio Večernji list, nitko od medija, ali i nitko od internet-ratnika nije objavio, primjerice, fotografiju majke koja grli mrtvog sina Rasheeda Abua Arru, ubijenog u sukobu s Izraelcima, ili pak 73-godišnjeg Elishe Golana koji traži uspomene u ostatcima kuće koju su srušili raketni projektili ispaljeni s palestinskih položaja. To, zapravo, govori kako ovdje nije riječ o sućuti spram žrtava, nego naprosto o zlorabljenju jedne tragedije. A svaki rat to jest. No, rekosmo, ne treba (više) trošiti riječi na javne pljuvaonice.

Navijanje na Danu šehida

No, političari, makar od ovih naših (svih boja) i ne treba previše očekivati, ipak bi morali pažljivije vagati riječi. Član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović iskoristio je tako Dan šehida da (nam) s groblja na Kovačima rastumači kako „mi svi u BiH“ moramo podržavati ono što je međunarodni zakon i pravo. „Dakle, ako je netko istaknuo zastavu Palestine i dao podršku palestinskom narodu, onda je to na tragu međunarodnih akata“, tvrdi taj pravnik detektirajući kako nema ništa od toga što neki ističu neku navijačku ili politiku dodvoravanja. „Poštivanje održivog rješenja koje su dosad utvrdile međunarodne institucije o dvjema državama (Izrael i Palestina) ujedno je i moj i stav Predsjedništva BiH“, poručuje.

Nije to, dakako, stav Predsjedništva. Stav aktualnog predsjedavajućeg troglavog bh. rukovodstva mogao se vidjeti od Banje Luke do Trebinja – obasjanih izraelskim bojama, a na Twitteru Dodikova SNSD-a objavljena je (jasna) poruka: „Naše misli i naša potpora su uz židovski narod, a sve naše želje posvećene su izgradnji mira.“ Morao bi Džaferović biti oprezniji (i) kad kaže “mi u BiH”. Jer je i to „mi“ gotovo uvijek troglavo. Kronično!

Zbunilo je to, eto, čak i Netanyahua koji je na svom Twitteru postavio zastavu BiH uz (brojne) zastave zemalja koje podržavaju aktualne akcije Izraela. Na što je bošnjački član kolektivnog bh. rukovodstva uzvratio kako „Bosna i Hercegovina ne podržava i ne može podržavati ubojstva nedužnih civila u Gazi koja vrše izraelske vojne snage“. Ustrajan je, eto, Džaferović u nastojanjima da govori u ime (cijele) države. Mada kao pravnik zna da se po Ustavu (ili svejedno aneksu IV. Daytonskog sporazuma po kome je Republika Bosna i Hercegovina transformirana u složenu i decentraliziranu državnu tvorevinu s dvama entitetima – Federacijom BiH i Republikom Srpskom) odluke i stavove iz područja vanjske politike donosi konsenzusom.

Hamas – kontroverze!

Slijedom čega se treba referirati i na njegovu tezu o „navijačkoj ili politici dodvoravanja“. Edukativan bi stoga za toga čuvara fotelje Bakira Izetbegovića mogao biti nedavni tekst što ga je usred aktualnog rata objavio Deutche Welle i tako, neizravno naravno, odgovorio na Džaferovićevu tezu o, više-manje, golorukom palestinskom narodu. Rečeni izvor, naime, podsjeća kako je Hamas od 2007. na vlasti u pojasu Gaze, područja otkud, evo, napada Izrael. „Radikalno islamski“ je formulacija koja se mogla svih tih godina do danas pročitati u kontekstu Hamasa. Međutim, trenutačno, tijekom najnovije eskalacije, ta je formulacija (tj. opis…) modificirana te se sve češće piše (i govori) o „islamističkoj terorističkoj organizaciji“. Što je preuzela i većina zapadnih zemalja, osim, napominje DW, Norveške i Švicarske.

No, i sama povijest Hamasa je prilično kontroverzna. Dvojbeno je pitanje je li ova (vojno-politička) organizacija u samom svom začetku financirana novcem izraelske Vlade kao protuteža PLO-u Yassera Arafata. Što se u aktualnim okolnostima doima gotovo nemogućim. Naime, za razliku od PLO-a, Hamas ne priznaje pravo Izraela na postojanje židovske države. Na zastavi im je Al-Aqsa, džamija s glasovitom Zlatnom kupolom, a (pretpostavljeni) teritorij nepodijeljene palestinske države uključuje i današnje državno područje Izraela.

Nužno je zato podsjetiti kako je pokojni Arafat 1993., u okviru Mirovnog procesa u Oslu, sklopio mir s Izraelom i tako okončao Prvu intifadu (palestinski ustanak). Godinu poslije palestinski je lider zajedno s izraelskim premijerom Yitzhakom Rabinom i ministrom vanjskih poslova Shimonom Peresom dobio Nobelovu nagradu za mir, za “njihove napore za postizanjem mira na Bliskom istoku”.

Palestinska „kućna radinost“

Hamas nikada nije priznao taj povijesni dogovor i nastavio je izvoditi napade na izraelskom području. I danas kada napada izraelske ciljeve, tvrdi DW, civilno pučanstvo mu služi kao živi štit. Rakete se često ispaljuju iz stambenih kvartova, a zapovjedni stožeri se nalaze u stambenim zgradama. Primjerice, izraelske su snage prošlog četvrtka, javljaju agencije, napale “jedinicu za skladištenje oružja” u kući Hamasova dužnosnika u Gazi i vojnu infrastrukturu drugog zapovjednika Hamasa, uključujući Khan Eunice.

A intenzitet raketiranja je takav da je čak srušio mit o neprobojnosti glasovitog izraelskog raketnog sustava Čelična kupola. U samo prvih pet dana rata izraelska je vojska registrirala 1 800 projektila ispaljenih iz pojasa Gaze. U kontekstu čega treba kazati kako je nedavno Jeruzalem Post citirao izvore bliske izraelskoj tajnoj službi koji tvrde kako Hamasov arsenal obuhvaća i do 6 000 projektila, a tu je i do 8 000 raketa koje posjeduje Palestinski islamski džihad, organizacija koja djelomice surađuje s Hamasom.

Dakako, taj silni arsenal nije donio Djed Mraz u pojas Gaze. Već stanovito vrijeme Iran se podrazumijeva kao glavni pokrovitelj, a turski je predsjednik Recep Tayyip Erdogan u izravnom kontaktu s Hamasovim čelnicima dao potporu Palestini. Ako, dakle, Džaferović sugerira da se Srbi i Hrvati, odnosno njihovi političari dodvoravaju Izraelu (neizravno i SAD-u), onda je bjelodano kako je bošnjačka politika pod egidom „mi u Bosni i Hercegovini“ u potpunom suglasju s bratom Erdoganom. Uobičajeno, dakako. Nije, dakle, sve to tako crno-bijelo kako misli Džaferović.

A za kraj još jedan bošnjački (vice)prvak – Denis Zvizdić koji se, usput, navodno opet sprema napustiti Bakirov brod koji se opasno nagnuo. Kaže predsjedavajući Zastupničkog doma PS-a BiH kako bi da je na Vijećnici bila zastava Izraela, Dodik u Banjoj Luci okačio zastavu Palestine. Efektna je to opaska. I vjerojatno točna jer aktualno bh. miješanje u tuđe ratove nema veze s nikakvom ideologijom. Već samo s prizemnim inaćenjem.

No, trebalo bi je dopuniti: I obratno! A dobro bi bilo prestati zlorabiti tuđe ratove (i stradanja) za naše ionako kronične sukobe. I zagledati se malo (?!) u vlastito zrcalo.

(Krhko) primirje

Evo i prilike; U prošli petak rano ujutro stigla je vijest kako je, ipak, dogovoren prekid vatreizmeđu Izraela i Hamasa uz posredovanje Egipta (te, dakako, pritisak SAD). Uz to, Biden  se obvezao spasiti razoreni pojas Gaze humanitarnom pomoći nakon najgoreg sukoba s Izraelom u posljednjih nekoliko godina. Palestinci su odmah izašli su na ulice Gaze, a zvuci s džamije obilježili su “pobjedu otpora postignutog nad okupacijom”.

Ovaj trijumfalizam, bojim se, sugerira kako je primirje zapravo prilično krhko. Ponajprije zbog toga što Palestinski islamski džihad, po općem sudu, izvan svake kontrole. Pa, dakle, i Hamasove… A obje su strane poručile kako su “spremne uzvratiti za bilo kakva kršenja primirja”.